”Tijekom ovogodišnjih parlamentarnih izbora dobili smo podosta upita o tome za koga je najbolje glasati, tko je stvarni predstavnik konzervativizma, kakvi su komentari na rezultate izbora i sl. Tada smo napisali tekst (link ovdje) kojim sumiramo svoje viđenje svih vodećih političkih stranaka te na kraju nadodali da se s dnevnom politikom kao stranica nećemo baviti, izuzev njezinih analiza iz šireg civilizacijskog konteksta. Kako bismo potvrdili ispravnost te odluke te pojasnili razloge koji su do nje doveli, u nastavku ćemo na trenutak zaroniti u mulj aktualne domaće politike.” piše Luka Šarić za Sapere Aude.
Među ostalim, u hrvatskoj se javnosti trenutno raspravlja o odluci zagrebačke lokalne vlasti o novim parkirnim nametima. Promatranje tog poteza kroz dnevnopolitičku prizmu skreće fokus sa šire, važnije slike. Ta slika niz njihovih poteza raskrinkava kao uspostavu preduvjeta za tzv. 15-minutni grad, kojeg je gradonačelnik svojevremeno javno podržao. O hororu tog koncepta već smo pisali u tekstu [“15-minutni gradovi”: gaženje ljudskih prava u ime ljudskih prava]. Preko 200 000 ljudi dalo je glas sveprisutnijim kamerama i sustavima za nadgledanje, možebitno ciljanom gušenju gradskog prometa skrivenom pod plašt ekološkog laprdanja i komunalno nefunkcionalnom gradu, kao i za šlag na tortu u obliku nastavka uvoza rodne ideologije. Može li se na tu temu išta dodati?
S druge strane priča se o uvedenom porezu na nekretnine. Diskutirati o svrsishodnosti tog poteza implicira da ga donosi politički akter koji ima vlastoručno određene ciljeve, jasnu ideološku opredijeljenost i koherentnu političku viziju. Naša vladajuća stranka nema ništa od toga. Radi se o vrijednosno ispražnjenoj skupini ljudi, čiji su članovi tijekom prethodnog mandata pokrali milijune iz naših džepova, da bismo ih mi nakon toga još jednom doveli na vlast. Radi se o stranci koja je poslušnički sudjelovala u covid tiraniji, kao i u svakoj drugoj nametanoj globalističkoj umotvorini.
Nadalje, čak i kada bismo na trenutak zatvorili oči na sve to, za prokazivanje njihove političke lažljivosti dovoljno se vratiti u predizbornu kampanju prije manje od pola godine, kada su rekli da porez na nekretnine neće uvoditi.
Sada ne samo da su ga uveli, već se nisu ni osvrnuli na svoja prekršena obećanja. O partikularnostima određenih društveno-političkih fenomena ne treba raspravljati ako prije toga nismo pročistili teren za zdravu raspravu. Promašeno je, primjerice, debatirati o sastavu novog farmakološkog proizvoda ako je taj proizvod predstavljen i nametan lažima, ucjenama i prijetnjama. Shodno tome, porez na nekretnine možemo analizirati kroz prizmu ekonomije tek nakon što adresiramo da ga je nametnuo netko tko nam je, između ostalog, nedavno lagao u lice, a čiji drugovi su nas prije toga krali.
S deklarativno suprotstavljene strane ideološkog spektra vidimo novo cjepkanje, koje se ovoga puta dogodilo u rekordnom roku čak i za standarde permanentno fragmentirane hrvatske desnice. Da će ishod biti takav najavili smo ususret izborima, kao što smo najavili i suradnju njih i vladajuće stranke usprkos tome što su njezine članove netom prije nazivali neprijateljima Vukovara. Razmatrati na kojoj smo strani u tom novostarom raskolu znači zaboraviti zapitati se kakva je to desnica, kakav je to konzervativizam, koja svojim prvim potezom prokazuje sebe kao lažova. Teza da je “politika umijeće mogućeg”, o kojoj smo u zadnje vrijeme podosta slušali, svojim se floskuliziranjem prenamijenila u celofan za prikrivanje političkih laži, ideološke površnosti, izdanih obećanja i upliva osobnih interesa.
Hrvatska se desnica raspada jer se kiti perjem konzervativizma, a sama nije spremna niti zna konzervirati ono suštinsko i vječno. Ukoliko smo istinu, ljepotu i dobrotu spremni žrtvovati na oltaru političke trgovine, dok istovremeno svoj svjetonazor temeljimo na njima, taj će tronožac vječnih vrijednosti ubrzo prokazati našu nedostatnost. Biti dostojan njihovog svjetla, naime, iznimno je teško svakome, a kamoli onome tko ga je spreman subordinirati vlastitim interesima. Ukoliko nam ideali ne znači ništa bez vlasti, radije prijeđimo u tabor progresivne ljevice – oni barem otvoreno priznaju da u objektivnu istinu ne vjeruju. I to je bolje od njezine bastardizacije i posljedičnog čuđenja kada nam se ona obije o glavu.
O hrvatskoj desnici nema smisla raspravljati, jer ona trenutno u političkom smislu ne postoji. O hrvatskim vlastima nema smisla raspravljati jer one trenutno Hrvatskom ne vladaju vlastitim rezoniranjem i oslanjajući se na neku svoju viziju svijeta, već izvršavajući progresivno-globalističko pravovjerje. Politika je na cijelom zapadu već neko vrijeme sluškinja ideologije. Da bismo se izvukli iz mulja u kojem kao civilizacija jesmo, potrebno nam je nešto izvanjsko za što se možemo uhvatiti, što politika kao sastavni dio mulja zasigurno nije.
Bojište našeg doba prvenstveno je duhovne prirode. Iz njega je proizašlo kulturno bojište, a tek iz njega političko. Nažalost, gledamo u oči civilizacije koja je zastranila toliko da je površinsko političko djelovanje postalo suvišno. Samo kroz buđenje svijesti, kroz razbijanje umnog kaveza u koji nas je aktualni duh vremena zatvorio, kroz ukazivanje na ono vječno što sija ponad nas usprkos mraku koji oko nas vlada – kroz kulturu – možemo doprijeti do pojedinaca i napraviti istinske promjene. Možemo mu, ako ništa drugo, predstaviti težak uspon prema spasenju duše. Ukoliko se odvaži krenuti na taj put, nikakva ga politička prljavština neće moći dotaknuti, a ona će sama slabjeti sa svakom dušom koja je progledala. Tek kada se mulj pročisti dovoljno da spoznamo da postoji ono objektivno ispravno čemu treba težiti, tek tada će o dnevnoj politici opet imati smisla raspravljati.
Izvorni tekst možete pročitati na Sapere Aude.
crodex.net
