Zamislite da se sutra probudimo u Hrvatskoj u kojoj vrijedi društveno-političko uređenje kakvo je postojalo u Jugoslaviji između 1970. i 1990.
Što bi to značilo “bolje”?
Plenković bi bio doživotni vođa, HDZ jedina stranka, a Index, Telegram i ova moja objava – zabranjeni.
Radnik vrijedan kao zlato imao bi isti status kao i ljenčina, a stan i auto dobivali bi samo oni s članskom iskaznicom Partije.
Politika i vlast
Andrej Plenković bio bi doživotni premijer, potvrđen od HDZ-a kao jedine Partije. Građani ga ne bi birali.
Hrvatski sabor bio bi ispunjen samo HDZ-ovcima. Umjesto višestranačja imali bismo “delegatski sustav”: isti ljudi, samo raspoređeni po općinama i poduzećima.
Oporbeni političari – poput Siniše Hajdaša Dončića (SDP), Sandre Benčić (Možemo), Ivana Penave(DP) i Marija Radića (DOMINO) ili Bože Petrova (Most) – ne bi sjedili u Saboru. Završili bi kao Savka Dabčević-Kučar, Tripalo, Veselica, Tuđman. Gotovac i Budiša 1971. – politički uklonjeni, proganjani, a najglasniji i u zatvoru.
Poduzeća i radnici
Direktore ne bi birala stručnost, nego radnička vijeća u kojima bi jednak glas imali čistačica, radnik na traci i inženjer.
Ali pravi preduvjet bio bi samo jedan: članska iskaznica HDZ-a.
Radnici bi imali jednaka prava bez obzira na učinak. Vrijedni i odgovorni radili bi rame uz rame s ljenčinama koji izbjegavaju posao – svi sa sigurnim primanjima i poslom.
Otpuštanja ne bi postojala. Najviše što bi se moglo dogoditi bilo bi premještanje ili prijevremena mirovina.
Stanovi, automobili i luksuz
Stanovi ne bi bili privatni, nego društveni. Dodjeljivali bi ih poduzeća po listama, a prednost bi uvijek imali članovi HDZ-a.
Automobili (današnji ekvivalent VW-a, Hyundaija ili Tesle) kupovali bi se preko dugih listi čekanja. Prvi bi ih dobivali HDZ-ovi kadrovi.
Vikendice na moru bile bi rezervirane za elitu. Radnici bi ljetovali kolektivno, u sindikalnim odmaralištima.
Banke i financije
Banke ne bi davale kredite privatnicima, nego samo društvenim poduzećima.
Ako bi netko i dobio kredit za auto, inflacija bi mu “pojela” rate – što je dužnicima odgovaralo, ali je uništavalo sustav.
Štednja u kunama (tada dinarima) gubila bi vrijednost iz godine u godinu, a devizna štednja bila bi zamrznuta kad državi zatreba – baš kao krajem osamdesetih.
Mediji i društvene mreže
Ne bi postojali Index, Telegram, N1, NOVA TV, RTL, Narod.hr ni privatni portali i podcasti.
Postojali bi samo HRT i Vjesnik, u kojima bi glavna vijest bila: “Plenković uspješno vodi državu, narod zadovoljan.”
Društvene mreže kakve danas poznajemo – Facebook, Instagram, YouTube, X – bile bi ili strogo cenzurirane ili potpuno zabranjene.
Ova moja objava bila bi odmah uklonjena.
Ljudi poput mene, koji javno kritiziraju vlast, završili bi bez posla, pod nadzorom tajnih službi ili u zatvoru zbog “neprijateljske propagande”.
A upravo su društvene mreže danas najveći oblik slobode govora u povijesti – prvi put običan čovjek ima jednak glas kao i politička elita.
Pandemija i cijepljenje
Sjetimo se epidemije COVID-19. U Jugoslaviji ne bi bilo Covid potvrda, “preporuka” ni javne rasprave.
Cijepljenje bi bilo obavezno za sve. Vojska i policija provodile bi masovnu vakcinaciju, bez mogućnosti odbijanja.
Podsjetnik: 1972., kada je izbila variola vera, u Jugoslaviji je u svega nekoliko tjedana procijepljeno gotovo 18 milijuna ljudi. Nuspojave i smrtni slučajevi od cjepiva nikada nisu bili javno istraženi ni spominjani.
Tako bi bilo i danas: nitko ne bi smio govoriti o nuspojavama, a mediji bi izvještavali samo: “Cijepljenje ide odlično, narod zadovoljan.”
Zaključak
Kada danas netko kaže da je u Jugoslaviji “bilo bolje nego danas”, odgovor mora biti: bolje za koga?
Bolje za one u Partiji – tada Savezu komunista, danas bi to bio HDZ. Oni su dobivali stanove, automobile i vikendice, bez obzira na sposobnost.
Bolje za ljenčine – jer su imali isti status kao i oni koji rade najbolje.
Bolje za one koji su šutjeli i klimali glavom.
Ali ne i za intelektualce, slobodoumne ljude i pisce, koje danas jugonostalgičari slave – a u ono doba bili bi proglašeni disidentima, njihove knjige zabranjivane, a oni sami proganjani.
I zato je ključno pitanje: znaju li jugonostalgičari uopće za čim imaju nostalgiju? Vrlo vjerojatno ne. Ako misle da znaju – pokažite im ovu objavu.
A sada pitam vas: što vi kažete na takvo društveno-političko uređenje?
(Nacionalno pitanje u bivšoj Jugoslaviji nije predmet ove objave, pa vas molim da ga u komentarima izuzmete.)
crodex.net
