U sjeni velikih riječi o “ljudskim pravima”, “inkluziji” i “različitosti”, u Republici Hrvatskoj odvija se tiha, ali duboka promjena društvene strukture – i to ne u korist njezinih građana. Posljednji slučaj u Zagrebu to zorno pokazuje.
Pakistanac koji je 2021. godine osuđen na četiri godine zatvora zbog silovanja, nakon izdržane kazne nije deportiran. Nije protjeran. Nije uklonjen iz zemlje. Umjesto toga, ostao je, zaposlio mladu ženu iz Nepala, i kako tvrde izvori iz istrage – pretvorio njezin život u robovlasnički odnos. Višestruka silovanja, ograničavanje kretanja, prijetnje, a ona u strahu jer su njegova braća, navodno, odgovorna i za teža kaznena djela, uključujući i ubojstva.
U kakvu zemlju se pretvara Hrvatska? I tko je za to odgovoran?
Institucije koje štite sustav, a ne narod
U državi u kojoj se mladić iz Srbije deportira zbog fotografije s tri prsta – s pravom, jer taj simbol vrijeđa žrtve agresije i Domovinskog rata – osuđeni silovatelj iz Pakistana ostaje, dobiva novu šansu, novu žrtvu i novi život.
Ovdje ne govorimo o “izoliranom incidentu”, već o obrascu. Država koja bi trebala štititi svoje građane – šuti. Sustav koji bi trebao prevenirati ovakve zločine – ne reagira. Umjesto da bude automatski deportiran po odsluženoj kazni, nasilnik ostaje i ponovno napada.
Uvoz opasnih hijerarhija: od klanova do ropstva
Ono što se u Hrvatskoj danas uvozi nije samo radna snaga – to su čitavi društveni obrasci ponašanja, duboko ukorijenjeni u patrijarhalne, plemenske i nasilne kulture, gdje se poslušnost osigurava nasiljem, prijetnjama i represijom. Žene u tim sustavima nemaju glas, nemaju zaštitu, nemaju pravo na izbor. A kada takav mentalitet dođe u dodir s domaćim institucijama koje se boje reagirati – posljedica je društvena erozija.
Žrtve su za sada većinom druge migrantice, jer su najslabije i najnezaštićenije. No kako brojnost ovakvih pojedinaca raste, a njihovi klanovi postaju organiziraniji i utjecajniji, ugroženi postaju svi – uključujući i domaće građane.
Zamjena stanovništva bez ispaljenog metka
U bivšoj Jugoslaviji režim je radio na stvaranju „bratstva i jedinstva“, no iza tog slogana krila se brutalna realnost: demografsko potiskivanje Hrvata i jačanje srpske dominacije kroz migracije, administrativnu kontrolu i centraliziranu moć. Danas, u formalno suverenoj Hrvatskoj, vodi se nova faza iste politike – ali sada pod maskom „humanosti“, „inkluzije“ i „europskih vrijednosti“.
Dok se hrvatski narod planski raseljava, dok se sela prazne, škole zatvaraju, a broj novorođene djece tone na povijesno dno – vladajuće elite bespogovorno provode uvoz stanovništva iz trećih zemalja. Pakistan, Nepal, Indija, Afganistan – države čije kulturne, vjerske i društvene norme nemaju nikakve dodirne točke s hrvatskom tradicijom, identitetom i zakonima.
Naravno, vlast će reći da se radi o „radnoj snazi“, da je „nema tko raditi“. No istina je drugačija: ne radi se o privremenim radnicima, već o trajnoj demografskoj transformaciji. Jer jednom kad ti ljudi puste korijenje, uspostavljaju vlastite zajednice, običaje, vrijednosne sustave – i s vremenom mijenjaju temeljno lice društva. Hrvatska postaje eksperiment bez znanja i pristanka vlastitog naroda.
Ono što se nekada radilo silom i oružjem, danas se provodi birokratski i tiho – pod pokroviteljstvom EU, UN-a i vlasti koja više ne odgovara svome narodu, već globalnim centrima moći. Rezultat je isti: narod koji nestaje, zamijenjen populacijama koje ne dijele njegovu povijest, kulturu ni težnje.
I zato treba otvoreno reći: ovo nije slučajnost ni nužnost – ovo je politika. Politika demografske zamjene, pod krinkom multikulturalnosti. A tko o tome šuti – sudjeluje.
Hrvatska na raskrižju: Budućnost nije zajamčena
Zavaravamo se ako mislimo da je domoljublje svedeno na pjesmu i zastavu. Nije dovoljno pjevati domoljubne stihove na koncertima i mahati trobojnicom dok se istodobno zatvaramo oči pred stvarnošću. Ako nismo spremni svakodnevno živjeti ono u što navodno vjerujemo – donositi teške, ali nužne odluke, štititi vlastiti narod, obitelj i identitet – onda će sve te pjesme biti samo prazne riječi.
Jer dođe li dan kad Hrvati postanu manjina u vlastitoj zemlji – ne nužno brojčano, nego duhovno, vrijednosno i kulturološki – tada ćemo sami snositi krivicu. Ne zato što nas je netko porazio izvana, već zato što nismo imali hrabrosti braniti ono što tvrdimo da volimo.
Tiha okupacija je u tijeku.
Nema tenkova. Nema bojišnica. Samo šutnja sustava, medijska autocenzura i planirani kaos u kojem zločinci ostaju, a narod gubi sigurnost, ponos i budućnost.
Izvor: Marin Vlahović
