DomovinaPovijest

“GROBLJE TENKOVA” 14. rujan 1991. – Heroji TRPINJSKE CESTE

“GROBLJE TENKOVA”14. rujan 1991. – Heroji TRPINJSKE CESTE. Neka Hrvatska mladost bude Ponosna na Branitelje Vukovara koji su svojom Hrabrošću i Junaštvom pisali povijest.

Hvala Zlatanu Bašiću na ovom opisu akcija.

“Tako su Žuti Mravi i Pustinjski Štakori zaduženi za tenkove s lijeve strane Trpinjske ceste gledano prema Osijeku. Oni su ih uništavali od 14. do 19.09. Prvi tenkovski napadi počeli su 14.09. Meni najstrašniji dan u cijelom ratu. Prvo su počeli pucati avioni, pa teška artiljerija, VBR, a onda turiranje motora, buka, grebanje po asfaltu, zemlja se tresla. Strah nas je bilo kao nikada.

To je trajalo bar sat vremena a onda mrtva tišina, ni ptica se ne čuje (iako nema ptica odavno u Vukovaru). Kad smo provirili, ono kolona tenkova, na prvom jugoslovenska zastava, ne da smo se povlačili nego smo bježali i to skroz do mjesne zajednice, a oni lagano Trpinjskom nemam pojma koliko ih je bilo u tri kolone sigurno 30 komada.

Majko mila, ne da će nas razbiti nego zgaziti do Zagreba tako je to izgledao!

Kad su prošli raskrižje Trpinjske, Bosanske i Slavonske većina se zaustavila, a jedna 55ica kretala se Trpinjskom prema štabu, mjesnoj zajednici i Mustangu s druge strane.

Onda je netko opalio i pogodio Krnjom tenk. Krnjo je inače, mali brdski top. Bio je postavljen na parkiralištu ispred Mustanga i uperen prema baš u smjeru Osijeka tj. na raskrižje Trpinjska, Slavonska, Bosanska. Opaljivao je potezanjem užeta iz dvorišta Mustanga!

Nakon toga smo se i mi probudili i krenuli u kontra napad i tako ga odbili. Tako je počelo uništavanje tenkova i poznato „groblje tenkova“. Tu noć pada dogovor i naređenje da ekipa s Lipovačkog puta i Black & Whitea bude zadužena za lijevu stranu Trpinjske ceste gledano prema Osijeku. Markova i Andrijina ekipa plus ekipe s drugih položaja koje vide trpinjsku, hercegovačku slavonsku i bosansku ulicu.

Tada počinju mojih „najdražih“ pet dana ratovanja.

Tu noć 14.9. smo dočekali veseli i sretni, a onda je netko javio Marku da mu roditelji nisu izašli s bratom nego ostali i zarobljeni. Marko je nekoliko puta spomenuo „Ma išli su oni s Ikom“, ali nisu i danas se zna njihova sudbina.

Spavali smo u Jadranskoj ulici i čekali da nam jave da pale tenkove i dok se oni ugriju i dođu mi se već spremimo i zauzmemo položaje. Najbitnije nam je bilo da su sve kapije i vrata po kućama otvorena da se možemo kretati. Kako su ti silni tenkovi prvih dana išli bez pješadije nismo ni imali velikih briga oni bi najviše pucali po crkvi Gospe Fatimske i to pancirnim zrnima samo su rušili iravnali teren, a mi bih ih čekali. Nekad bi nas dijelile samo kuće 10-20 metara. Vjerojatno su mislili kako ćemo pobjeći ili su bili uvjereni da je to brzo gotovo, ali su se zeznuli.

Prvi tenk je bio najteži, kojeg izabrati prvog, drugog ili petog, što ako nam prođu, a onda bi Marko ili Andrija tko prije dohvati Osu opalio i bum.

Ne može čovjek vjerovati tenk gori, topi se kao da je drvo, plastika, granate pucaju u njemu po par sati!! Bilo je pucanja zoljama, ručnim bacačima, tromblonima pa čak i kumulativnim minama. Svi tenkovi koje bi mi pogodili oni su ostavljali i bježali, bilo je čak tenkova bez ikakve štete.

Tu bi pronašli oružja, cigareta, bombona, kruha, svega. Na večer kad bi se sve smirilo palilo se jedno oklopno vozilo i puštalo neki dim, maglu, čuli bi kako kače i šlepaju tenkove nazad. Jednu noć kad smo čuli da se tenk pali znali smo da je to taj što šlepa. Po noći nismo pucali po tenkovima, nisu niti oni napadali, ali smo se bojali snajpera i nismo izlazili na Trpinjsku cestu. Pa smo Čuran i ja odlučili da probamo iz dvorišta malog Mije Lozančića prebaciti tromblone i ako bude više sreče nego pameti nešto i pogodimo.

Sjednemo mi u vrt i čekamo da se približi i čekamo zvuk lanaca i vučenja po asfaltu. I tako dok čekamo okrenem se, a ono velike bijele glave kupusa, pa ništa nismo jeli cijeli dan.

Kako smo mi to slatko jeli kao jabuku i dan danas volim ubrati glavicu kupusa i na vrtu je ugristi. (kiseli nevolim ni blizu zgadio mi se u logoru). Nešto je došlo do raskršća, mi nevidimo dali je tenk, labudica ili taj što šlepa, ali lagano ispucavamo tromblone prema zvuku. Nakon 5-6 tromblona to vozilo se više nečuje, nečuje se ništa. Mi smo ispucali ostatak i povukli se prema Mustangu. Kad ujutro gle sreće na raskršću Trpinjske-Bosanske ulice stoji labudica netaknuta. Nismo je pogodili, ali nisu je oni niti odvezli nego pobjegli iz nje kad smo mi počeli prašiti okolo njih. Marko i Blago su gledali i imali smo čak dva pogotka u sredinu ceste što je bilo super.

Toliko smo se ohrabrili, da bi mi idući i svaki drugi dan trčali zauzeti položaje prije njih i tako smo micali crtu 20-50 metara svaki dan u odnosu na jučer! Ustvari mjenjali smo dvorišta i kuće iz kojih ćemo prašiti po oklopnjacima najviše radi njihovih snajperista koji tada počinju djelovati. Naša je sreća bila da su ti snajperisti puno više pucali po Hercegovačkoj i Slavonskoj nego po Trpinjskoj i Bosanskoj ulici kuda smo se mi kretali. Zadnjih dana smo se pomakli do Hercegovačke ulice s druge strane. S naše strane smo Marko, Andrija i mi, a s druge, Marinko Antunović Bosanac i ekipa Turba voda.

Više puta bi se dogodilo da bi tenk imao i više pogodaka s više strana. Čuran, Pero i ja smo baratali tromblonima sad več puno ozbiljnije i hrabrije (luđe).

U dvorištu čekamo tenk da proviri i bum i povlačenje i čekamo drugog ili je njima dosta pa se povlače. Pa opet sutra iznova mi se namjestimo, oni dođu mi ih sprašimo i nazad. Kako je nama to dobro išlo da nitko od nas nije teško nastradao tih 5 dana!!! Mislim da je jedino Mrđo Marinko bio ranjen rasprskavajućim metkom tih dana. Ali su zato manje sreće imali momci koji su dolazili na ispomoć.

Kada je pao bršadinski silos momci s silosa došli su nam pomoći. Ovo bi lako moglo da se dešavalo 18.09. prije podne jer znam da su popodne došli neki momci da snime tenkove koji napadaju na Vukovar. Tenkove koje smo mi razbucali, a nitko nije vjerovao. Svakako i hvala da nije bilo njih i snimka nebi se niti istina znala. Marijofil, pekar i još jedan momak. Mi smo bili možda 70-100 metara ispred njih kad se to snimalo i još uvijek mi je u ušima Čamac i njegova galama: „Silazi nediraj naše tenkove“.

I tako mi to jutro čekamo tenk u dvorištu Mujine kuće na Trpinjskoj 147 nekako nam je ona bila najbolja, imala je drugi izlaz u Bosansku ulicu, širok glavni ulaz i bilo je praznog prostora oko kuće da se neprijatelj mogao primjetiti i sačekati puno prije nego oni nas skuže. I tako jedan tenk dolazi do kapije, cijev vidimo ali on nikako da krene dalje. Turira i turira i samo se cima malo naprijed malo nazad, Marko, Andrija i ekipa su naprijed i ovog su pustili nama. I sad ta igra mačke i miša, malo on proviri, malo mi. I kad je on provirio malo više vidimo mi da je 84 i malo i nas frka.

Nemamo osu, imamo koju zolju, rpg i tromblone i šta sad? Onda je Bebi Marjanović Zdenku nešto palo napamet iz kuće da proba napraviti, vidit.

Mi nismo znali da je pješadija uz tenk i Bebu su vidili i opleli po njemu. U cjeloj toj frci Beba je zaboravio da smo mi probili zidove za prolaziti nego je navalio na ulazna željezna vrata koja su bila pola željezo, a pola razbijeno staklo i on je zaglavio u vratima. Niti naprijed niti nazad, mali debeo, kao i ja još i šljem na njemu i vidim glava i lice mu krvavo. Viče on pomagajte ranjen sam, nisam ni skužio jeli ranjen ili je tenk pucao u kuću pa ga je nešto drugo ozlijedilo, ali smo ga jedva izvukli vani u dvorište. Beba je poginuo 10.04.1992. godine na Kupresu.

I sad čekamo taj tenk, on opet proviri, pa se vrati i tako par puta s cijevi okrenutom prema Trpinjskoj. To nama sve odgovara i dogovor pada da će ga momak iz Slavonskog Broda gađati RPG kad proviri. Kad smo se namjestili tenk proviruje više nego dosad s cijevi okrenutom prema nama. Jao koja panika cijev nas gleda s 15-20 metara i još tada počinje pucati s njega onaj 12.7 probija zid i to kad krenu rasprskavajući meci opća opasnost.

Jedan takav je pogodio Mrđu Marinka u nogu.

Svi smo se zaledili, momak je bacio RPG, nešto je puklo dali tenk, bomba ili naš RPG i Cina je teško pogođen u nogu koja se nije mogla spasiti. Jednostavno djeluješ u tom trenutku i nema povratka niti usporene kamere, nema povratka. Došli su i oni pameti pa su smanjili broj tenkova ili smo ih mi smanjili, pa su počeli lagano ravnati kuće redom tako da smo se i mi prilagodili. Ja bih ušao u čitavu kuću i čekao da tenk dođe do kuće vidiš ga, čuješ i osjetiš namjestiš tromblon stisneš kundak ispod pazuha i pucaj pa bježi.

Marko bi vikao: „Otkinut će ti rame, tko još puca tromblone s ramena?!!!“ dok mu nisam pokazao. I tako sam pogodio četiri tenka, pojma nemam jesam li im nanio kakvu štetu, najbitnije je bilo da posada od šoka ili straha krene bježati iz tenka a onda su bili laka meta za momke oko mene.

Moram spomenuti jedan događaj, ali prije toga sad kad razmislim o svemu tome mi nismo bili normalni. To kako smo se mi igrali s njima ne da nema u filmovima, nego se ni crtani nebi mogao napraviti. Prilikom jednog napada sa mnom idu Damir Krsnik i Bušo da oni vide kako ja to radim. Sakrijemo se mi u kuću Babijaš Steve (onoga kojeg su zarobili 14.9.i zaklali u podrumu i nakon toga skinuli šunku s tavana i jeli u dvorištu). I prolazi tenk, prvi, drugi i mi sad čekamo da ga naši skinu, pa ćemo mi onda oplesti po njima. To je sve na 10-20 metara, kuća se trese, srce lupa kao ludo. Svašta ti padne napamet, ako nas skuži pa okrene cijev i rokne prema nama nema nas.

I sad mi čekamo udarac i da krene frka, a ono ništa.

Ja se bojim pucat neš ništa napravit ubit će nas. Tenk je prošao 20 metara prema mjesnoj, Mustangu i stao, a prvi je još malo dalje, ali još nije došao do krivine i raskršća Bosanske, Slavonske i Trpinjske ceste. Mi smo im sad iza leđa i čekamo da ga netko skine. Međutim ništa se nedogađa, tenkovi stoje nitko nepuca.

Šta sad guza gaće žvače, frka, ništa se nevidi, ne čuje. Nema motorola i veza, samo oči i uši. I tad otvara se poklopac tenka i šljem izviriva. Kad je Bušo opleo po njemu krsnik i ja nismo se stigli ni namjestiti. Ispuco je Bušo cijeli okvir poklopac se spustio i opet muk. Sad smo se pripremili za napad na kuću, pokrili vrata i prozore i čekaj. Ali opet se ništa ne dešava, išli bi mi vani ali nas frka da nas čekaju.

Čekamo i čekamo, dogovorimo se da čekamo mrak ili naše da krenu u protunapad. I sad ponovo se otvara poklopac na tenku i mi ćirimo gledamo šta će biti. Ništa poklopac otvoren nema nikog, nitko se i nečuje. A onda se Krsnik Damir diže i baci ručnu bombu koja od poklopca se odbije i upada unutra. Iznutra se čuje samo „PUFFF“ i poklopac se opet zatvori, a mi bjež smijući se prema Mustangu. Kakav je to fajter bio, ljudina i borac, pravi domoljub jednom riječju „TIGAR“.

Kada su shvatili što radimo, 18.09. odlučili su da tenkovi više ne idu Trpinjskom. Toliko smo mi njih osramotili, još kad bi stavili na glave one kape tenkista pa glumili mangupe po gradu.

Drugi dan 19.09. dobili smo dojavu, kako iz pravca kuće limara Dugića ili neka do problem stvara snajperist, da ga probamo skinuti. Uspjeli smo približiti tako blizu da su s druge strane Trpinjske kretali Niški specijalci s kojima je Marko čak uspio uspostaviti kontakt, nosili su uniforme kao naša rezervna policije, ali nismo imali čistu metu. Dogovor je bio da probam ubaciti tromblon u potkrovlje kuće. Pucao sam i promašio.

Dok sam se vraćao u dvorište kuće pripremiti tromblon, stigao je vlasnik kuće, Gradeščak Stjepan, ja ni dan danas neznam kako i zašto se on pojavio, mislim da je netko sopmenuo da traži roditelje. Uglavnom se Stjepan pojavio u punoj ratnoj opremi šljem, pancirka, puška i da će on ostati s nama.

Znalo nam se dogoditi da nas iznenade naši ljudi, pojave se iznenada s leđa, nemaš pojma koji su. Dođu obići kuću, naraniti stoku ili probati naći šta za jelo.

Sad je tu nastala neka konfuzija, metež. Marko mu je govorio da nemože ostati tu, da se makne. Da se javi u mjesnu zajednicu i oni će ga rasporediti. Međutim on je došao do mene da vidi šta se dešava.

I onda je provirio iza kuće i bum. Snajperist ga je pogodio u sljepoočnicu i umro je na licu mjesta. Tada sam ja išao pucati drugi put, ali sam osjetio tup udarac u zid kraj mene i nešto toplo niz vrat…. Ja se sjećam da sam se vratio unazad i vadio zavoj iz bočnog džepa na hlačama i pao. Prostrijelio me metak ispod lijevog uha i na leđa izašao. Rekli su mi da je sreća što sam oduvijek bio korpulentan, deblji…

Tek nakon 20 godina sam od Boline Ivana Bošnjaka žene Mirjane saznao da joj je Bola pričao da mi je Andrija opalio takvu šamarčinu na zemlji da sam se odmah ustao. Kasnije sam saznao da je Vinko Mažar ranjen kroz ruku ili rame koju kuću dalje prema njima, Vinko je bio ludo hrabar on bi išao direktno među njih.”

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button