Potkraj kolovoza, praktički u predvečerje obilježavanja genocida tzv. Armije RBiH u Grabovici, Džaferović je u Stocu kazao kako „ciljevi borbe Armije RBiH moraju ostati trajno zabilježeni“. Zbilja moraju! Poglavito jer ih je Haag propustio „ovjekovječiti“.
Baš kao što je na juriš početkom kolovoza okupirala medijski prostor u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, jednako tako brzo „afera zamolnica“ je gotovo i nestala s naslovnica i prvih minuta središnjih dnevnika. Podsjetimo, Ministarstvo pravde BiH, na zahtjev Tužiteljstva BiH, u Hrvatsku je uputilo zamolnicu da joj BiH ustupi kazneno gonjenje zapovjednika Hrvatske vojske koji su sudjelovali u oslobodilačkoj akciji Bljesak 1995. kojom je u Hrvatsku u svibnju ponovno integriran dio zapadne Slavonije koji dijelom graniči s BiH, a koji je bio pod srpskom okupacijom. piše Josip Vričko za Nedjelja.ba
Pošiljatelj nepoznat?!
U biti, riječ je o sumnji da je 14 državljana Hrvatske navodno počinilo kazneno djelo. A među osumnjičenima su generali: Pavao Miljevac, Mladen Markač, Marijan Mareković, Davor Domazet Lošo i Luka Džanko. Zamolnica tereti i Renata Romića, Željka Verkaza, Rudolfa Loknera, Vladu Gavrića i Stjepana Galijaševića te (i) trojicu preminulih generala: bivšeg načelnika Glavnog stožera HV-a Petra Stipetića, Imru Agotića i Ivana Basarca.
No, već se ubrzo, ponajviše, doduše, po medijima, počelo spekulirati kako nije riječ o zamolnici, nego o – optužnici. Što je cijeloj ovoj, manje-više, iznenadnoj priči dalo drugi tijek. Uz to, kao ključno se nametnulo pitanje adrese s koje je otišla tzv. zamolnica. Međutim, Zoran Milanović nije (u startu) previše razbijao glavu oko toga:
„…Vidimo i dandanas kako u susjednim državama, pa i u BiH za koju želim vjerovati da je prijateljska, zasipaju Hrvatsku optužnicama protiv hrvatskih ratnih zapovjednika za neke izmišljene kolektivne ili zapovjedne odgovornosti otprije 20 i više godina. Tome treba kazati: ‘Gospodo, taj film ne bu’te gledali! Tim ljudima se neće suditi u Hrvatskoj! Mi ćemo ih zaštititi po svaku cijenu“, poručio je hrvatski predsjednik ravno u Sarajevo.
Prve žrtve Pelješkog mosta
Zanimljivo, u dijelu hrvatskog tiska sumnjalo se prvotno isključivo na „bošnjačku stranu“, pa je većina tekstova na ovu temu ilustrirana fotografijom prvog u Bošnjaka – Bakira Izetbegovića. Taj je trag slijedio i prvi sa „zamolnice“, general Miljevac. „Mislim da je u pitanju bošnjački pritisak zbog Pelješkog mosta. To nije u redu jer mi smo spasili Bihaćki džep, slali strjeljivo i spašavali njihove teške ranjenike. Ispada kako smo postali prve žrtve Pelješkog mosta“, procijenio je umirovljeni visoki časnik HV-a.
Ubrzo je, međutim, postalo bjelodano kako je pomiješao gradivo. Oglasio se, naime, (čak i!) Željko Komšić i stao u obranu hrvatskih zapovjednika. „Po mome mišljenju, ne postoji nikakva stvarna, niti mjesna nadležnost Tužiteljstva BiH da vodi takav postupak, pogotovo kada je riječ o operacijama koje su Vojska i MUP Republike Hrvatske izvodili i tiču se Bljeska i Oluje. U tim operacijama, posebno Bljesku, vojska RH nije ulazila na teritorij BiH. Sve što se eventualno dogodilo u okviru te operacije bez prejudiciranja je činjenica – a zna se tko utvrđuje činjenice. Pravosudna i policijska tijela i Tužiteljstvo tu nemaju što tražiti“, ocijenio je Ljiljan Zlatni.
A ubrzo je potom admiral Domazet upro prstom u osovinu Beograd-Banja Luka i njihovu političku igru. „Zagreb nemušto pristaje na to. Ima po protokolu suradnje o ratnim zločinima da ako jedna država ide prema drugoj i pravi te zamolbe ili optužnice, onda se one odbacuju i ne otvaraju ako su politički intonirane, a ovdje su intonirane politički na kvadrat“, drži jedan s popisa bh. „zamolnice“.
Haag je kazao svoje
U međuvremenu je pak utvrđeno kako je rečene visoke hrvatske časnike prijavila Policija Republike Srpske još 2007. Zapravo, MUP RS-a je od 1996. do 2010. podnio 10 izvješća za ratne zločine koji su počinjeni nad civilnim pučanstvom u BiH. Riječ je o vojnim akcijama koje je Hrvatska vojska provodila u operacijama: Bljesak, Maestral, Oluja, Južni potez i Petrovačka cesta.
Reagirao je i Luka Mišetić tumačeći kako je akciju Bljesak istražilo Haaško tužiteljstvo još prije 15 godina i odlučilo ne podizati optužnicu. „Koliko je meni poznato, ovo je sada pokrenula Republika Srpska unutar BiH. Mislim da nema nekih novih dokaza ili nešto novo što se dogodilo od završetka haaške istrage. Prema tomu, ne očekujem da bi sad hrvatski generali imali razloga za zabrinutost“, drži odvjetnik koji je u Haagu branio generala Antu Gotovinu.
Kako bilo, i Zagreb je ubrzo odlučio uzvratiti udarac. Točnije, tjednik 7Dnevno objavio je tekst Zaštita nacionalnih interesa u kome se tvrdi kako Državno odvjetništvo Republike Hrvatske mora podignuti optužnicu protiv 29 časnika Armije BiH zbog zločina nad Hrvatima. Što je, u biti, također stara priča koja se povremeno reciklira, primjerice posljednji put u listopadu 2017. kada je DORH zatražio posredstvom institucija vlasti u BiH da provjere adrese i statuse 16 bivših armijskih generala. I to nakon što su hrvatske udruge Domovinskog rata u BiH podnijele DORH-u na više od 50 stranica kaznenu prijavu protiv bivših časnika Armije RBiH zbog ratnih zločina počinjenih nad Hrvatima na području Središnje Bosne tražeći da odgovaraju za brojna ubojstva i zločine s obzirom na to da su „nedodirljivi“ pravosuđu BiH.
Ma, ne da Šefik!
Dakako, ta se mračna prošlost ne smije (i ne može!) zaboraviti, a, zapravo Šefik Džaferović i ne da da se to dogodi. Naime, taj je bošnjački član kolektivnog bh. rukovodstva 22. kolovoza u Stocu, na otvaranju Centralnog spomen-obilježja šehidima i poginulim borcima te općine (koju je od srpskog agresora, inače, oslobodio HVO) održao nadahnut, dijelom i povijesni, govor.
„Otkrivanje ovog spomenika još jedna je potvrda napora koji trebaju biti na čast svima nama. Stolac je posebno mjesto. Istinsko raskrižje kultura od Srednjovjekovne Bosanske Države i otomanske Bosne do antifašističke i kasnije herojske obrane u posljednjoj agresiji. Prkos i ljudskost povezuju sve ljude i sve epohe ovog kraja. Ciljevi borbe Armije RBiH moraju ostati trajno zabilježeni i ne smijemo zaboraviti žrtvu i vrijeme najvećeg iskušenja za BiH. Pobjeda je to u bitci koja nije bila samo za očuvanje teritorija i života, već i demokracije, jednakosti i mogućnosti da ljudi različitih vjera i nacija i dalje žive zajedno“, reciklirao je više-manje nasljednik Izetbegovića II. staru bošnjačku matricu kako su, iako je i bilo zločina Armije RBiH, to bili zločini pojedinaca, nikako zločini sustava, sustav se borio protiv njih.
Što nas (uvijek) vraća na onu staru Alijinu doskočicu nakon atentata na Jozu Leutara. „Možda je to učinila i neka naša budala“, kazao je „prvi predsjednik“ usred medijskih kalkulacija tko je ubio federalnog doministra usred Sarajeva.
No, Džaferoviću, a ni obojici Izetbegovića, ne ide na ruku to što se (neke) „budale“ znaju, a poglavito na to treba podsjećati uoči obilježavanja genocida u Grabovici, uoči koga je – u Stocu – jedan od dvojice bošnjačkih članova troglavog bh. državnog vrha opjevao ARBiH.
Ovaj strašni ratni zločin dogodio se u noći s 8. na 9. rujna 1993. kada su pripadnici Armije RBiH na okrutan način ubili 33 osobe hrvatske nacionalnosti. Među žrtvama je bilo 17 žena i jedno dijete. Najmlađa žrtva bila je Mladenka Zadro, četverogodišnja djevojčica, a najstarija 87-godišnji Marko Marić. Zločin u Grabovici dogodio se tijekom operacije Neretva ’93 čiji je cilj bilo osvajanje područja pod nadzorom HVO-a, od Bugojna do Mostara.
Udruga za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) i ove godine podsjeća kako je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju pravomoćno kaznene odgovornosti oslobodio načelnika Glavnog stožera Vrhovnog zapovjedništva Armije RBiH Sefera Halilovića, kreatora rečene operacije. Pred domaćim sudovima u Bosni i Hercegovini odgovarali su bivši pripadnici Armije RBiH, i to za pojedinačna ubojstva, ali nitko za ratni zločin protiv civilnog pučanstva i(li) po zapovjednoj odgovornosti.
Presuđeno je petorici pripadnika Armije RBiH:na devet godina zatvora osuđen je Mustafa Hota, na deset Enes Šakrak, dok su Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić osuđeni na po 13 godina zatvora. Spomenuti Halilović nalazi se na obama (hrvatskim) popisima, i onom na kome je 16 bošnjačkih časnika, i na onome proširenom na kome ih je 28. A protiv Hrvata je ratovao i kao „oficir“ JNA i kao Alijin general.
Sram narodnog heroja…
Glede genocida u Grabovici, u kome su, dakle, ubijani djeca, žene i muškarci, treba podsjetiti i na prošlogodišnje posipanje pepelom bošnjačkog narodnog heroja. „Na današnji dan, prije 27 godina, u Grabovici je počinjen ratni zločin protiv 33 ljudi. Kao pripadnik Armije RBiH stidim se onih koji su počinili ovaj zločin znajući koliko je pravedna i časna bila borba naše Armije RBiH. Žrtve ovog zločina ne smije se zaboraviti, neka počivaju u miru“,napisao je Željko Komšićna svome Facebooku.
No, sram je u Komšića vrlo relativna kategorija. Lani je, pola godine ranije, čestitajući „svim Bosancima i Hercegovcima“ 15. travnja – Dan Armije RBiH, kazao: „Kroz svoju borbu za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodnopravnog subjektiviteta, i kroz obranu od agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Armija RBiH pokazala je da je jedini historijski nasljednik antifašističke tradicije na ovim prostorima. Tamo gdje je četrdesetih stala jedna generacija antifašista, devedesetih je nastavila druga.“
Slijedom čega treba podsjetiti na Džaferovićevu poruku kako: „… Ciljevi borbe Armije RBiH moraju ostati trajno zabilježeni.“
Zbilja – moraju! Poglavito jer ih je Haag propustio „ovjekovječiti“.
