Izbor uredništva

Globalizam i kriza zapada

Što biste pomislili da vam je netko 2019. rekao da ćete kroz sljedeće 3 godine doživjeti pandemiju, koketiranje svog društva s totalitarizmom, globalnu ekonomsku krizu i plesanje po rubu svjetskog rata? Vjerojatno biste u maniri Dragana Bjelogrlića iz filma Lepa sela lepo gore uz podsmjeh dobacili, “ma kakvog rata”. Kao i on, nažalost, bili biste u krivu. pišu na stranici Sapere Aude.

Zapadno društvo napravilo je temeljnu grešku ne prepoznavši potencijalne opasnosti homogenizacije i centralizacije donošenja odluka preko brzo rastućeg globalizma. Globalizacija je bila neizbježna, ali manjak amortizacije njezinih neplaniranih posljedica pamtit ćemo kao jedan od preduvjeta društvene degradacije koju doživljavamo kroz posljednje 2 i nešto godine.

Države i podjela vlasti

Vlast je u demokratskom sistemu podijeljena kako bi se diferencirane poluge vlasti mogle međusobno kontrolirati, odnosno kako bi se time minimizirao utjecaj potencijalnih (neizbježnih) pogrešaka vladajućih, te kako bi se spriječila zloupotreba vlasti (slijedeći mantru Karla Poppera; s prevelikom moći neizbježno dolazi do korupcije). Demokratski sistem, drugim riječima, u svojim temeljnim pretpostavkama sadrži svijest o inherentnoj i neuklonjivoj ljudskoj grešnosti, što su liberalni filozofi formulirali tezom da fundamentalno političko pitanje nije tko bi trebao vladati, već kako posložiti vlast a da vladajući ne mogu napraviti previše štete svojim neznanjem i/ili korupcijom.

Isto je načelo primjenjivo na široj razini kroz podjelu društva na manje jedinice utemeljene na zajedničkoj povijesti, kulturi, jeziku, itd. – točnije, države. Utopistička vizija društva bez država u tom kontekstu nema smisla jer upravo države, to jest različite vlasti umjesto jedne objedinjene koja vuče konce za cijeli kontinent, omogućavaju sukobljavanje ideja, primjenu različitih rješenja na društvene probleme, supostojanje različitih, pa i suprotstavljenih, svjetonazora i sustava vrijednosti – dakle, ono što otvoreno društvo čini otvorenim. (Valja imati na umu da je rusoovsko glorificiranje neciviliziranih zajednica uvelike opovrgnuto nakon što se otkrilo da i primitivnija bića od nas teže tribalizmu i posljedičnim grupnim sukobima: https://janegoodall.ca/our-stories/chimpanzee-aggression/. U tom smislu nestanak državnih okvira ne bi riješio problem ratova i sukoba, već ga samo primitivizirao na razinu sličniju životinjskoj).

Ranije navedeno homogeniziranje i centraliziranje donošenja odluka – s državnog okvira na globalistički naddržavni – ne samo da stvara demokratski deficit u kojem sudbinu građana kroje grupacije koje nemaju nikakav politički legitimitet, već i onemogućava taj nužni multipolarni pristup rješavanju problema. Umjesto spektra različitih rješenja, dakle, ostajemo samo na jednom, što sa sobom također ruši onu liberalnu definiciju podjele vlasti. Vlast je, u tom slučaju, u praksi u rukama jedne grupacije sa svom njihovom ljudskom grešnošću i s maksimalno uvećanom šansom da će moć koju imaju biti zloupotrebljena.

Globalizam kao antiteza demokracije

Teoretske probleme “prevelikog” globalizma naveli smo u tekstu [Nizozemski prosvjedi; globalizam protiv naroda], pa ćemo se ovdje zadržati na konkretnim manifestacijama tih problema. Oni se kroz posljednje 2 godine mogu sistematizirati u 3 skupine: (I) reakcija na pandemiju covida, (II) djelovanje prema ukrajinskoj krizi, (III) trenutnu eko-ideologiju.

Zajednički obrazac koji pronalazimo u svakoj od ta 3 djelovanja je sljedeći; za određeni društveni problem postavi se hipoteza. Ta hipoteza se društvom proširi “top-down” modelom (odozgo prema dolje) – to jest, razne naddržavne organizacije nametnu svoju hipotezu svim nižim društvenim instancama, u ovom slučaju državama (tj. njihovim vlastima). Ako pritom neka država pokuša tu hipotezu kritizirati ili ponuditi neku svoju viziju, naddržavne instance ju, uz pomoć podobnih jednostranih medija, svim silama “dovode u red”, najčešće preko nepoštenog i netolerantnog moralnog ucjenjivanja. Pa tako, primjerice, Švedska kao perjanica liberalizma i socijalne politike u Europi preko noći postaje država koja ubija starce morfijem (https://www.vecernji.hr/…/svedski-protokol-za-koronu…), a sve to jer se drznula ne slijediti hipotezu da je lockdown jedino rješenje covid krize. Ista manipulativna “top-down” retorika koristi se i na unutardržavnoj razini, samo što ovdje državna vlast ucjenjuje građane (dakle, jednako kako na višoj razini WHO, WEF i slični ucjenjuju države), pa je velik broj ljudi, koji propitkuje smislenost lockdowna, poštenost farma-korporacija ili praktičnost produbljivanja ratne spirale, preko noći postao “bakoubojica”, “antivakser” i “rusofil”. Hipoteza je, dakle, dogmatično postavljena, te su svi daljnji koraci, logičkom greškom pretpostavljanja točnosti hipoteze u zaključku, isplanirani i izvršeni na temelju te pogrešne hipoteze, zbog čega su i oni sami nužno pogrešni.

Konkretno, u kontekstu covida se uvodi lockdown kako bi se “spasili životi”, iako se njime na kraju spasilo samo 10 000 života u cijeloj EU i SAD-u (https://www.dailymail.co.uk/…/Lockdowns-saved-just-10k…), a paralelno su se uništile sudbine stotine milijuna ljudi preko stvorene ekonomske krize, povećane globalne gladi, onemogućenog školovanja, itd.

Ukrajinska kriza ne prolazi bolje pa se “u ime mira” naoružava država preko čijih leđa se u stvarnosti vodi proxy rat protiv suprotstavljene velesile, umjesto da zapad kao nominalno “treća strana” radi na smirivanju tenzija i diplomatskom rješenju. Sve to, još jednom, jer se krenulo od sumanuto pogrešne početne hipoteze da je Putin u hitlerovskoj maniri krenuo u osvajanje Europe. O zelenoj ideologiji, koja je usred globalne ekonomske krize i nestašice hrane spremna onemogućiti rad tisućama proizvođača hrane u ime mogućeg smanjivanja štetnih plinova kroz sljedećih 10 godina., da i ne govorimo – čelna pogrešna hipoteza u trenutnoj zelenoj politici jest da klimatska apokalipsa samo što nije došla, što ideološki zadojeni ekolozi kontinuirano pogrešno tvrde preko 50 godina, dok se oni koji se takvom nebalansiranom i dogmatičnom pristupu suprotstavljaju degradiraju time da “ne vjeruju u klimatske promjene”, čak i ako su posvetili život borbi s istima kao što je slučaj s ekologom Bjornom Lomborgom.

Takav obrazac kojim zapadni vlastodršci danas većinski djeluju, a koji je potaknut centralizacijom i homogenizacijom moći (globalizmom), poznat je iz povijesti; kolektivistička društva funkcionirala su tako da izabrane grupacije (npr. kraljevska obitelj, svećenstvo,…) donose dogmatične odluke koje se nepropitkivo moraju slijediti kako ne biste bili svedeni na heretika, izopćeni iz društva ili spaljeni na lomači. Tako je bilo do trenutka individualizacije društva, odnosno do shvaćanja da je neslaganje, kritičko razmišljanje i multiplicitet hipoteza – jednim terminom: opovrgavanje teorija – preduvjet napretka.

Današnji vlastodršci ne serviraju svoje dogme prihvaćajući da djeluju slično srednjovjekovnim lovcima na vještice, već implicitno u njih usađuju “opravdanje” da sada (“još samo malo”, “sljedeća 2 tjedna”, “do 2030.”…) treba djelovati nešto radikalnije jer je neka vrsta apokalipse pred vratima, i samo će njihova dogma svijet od nje spasiti. Ono što pritom zaboravljaju jest da ih to ne čini ništa drukčijim od navedenih kolektivističkih povijesnih vođa jer je jedina razlika u celofanu apokalipse koji se promijenio iz srednjovjekovne Božje kazne u kaznu planeta zemlje, u puna groblja covid preminulih ili u pokorenu Europu od strane Rusije.

Vrativši se sada na početak teksta, postaje jasnije kako je globalizacija otvorila vrata dogmatičnom djelovanju vladajućih; da postoji dijapazon odluka o nošenju s određenim globalnim problemom (tj. da svaka država preko svojih predstavnika daje svoju hipotezu), odnosno, da podjela moći i dalje postoji u praksi umjesto samo na papiru, jedna se centralistički donesena odluka ne bi mogla dogmatično i nepropitkivo nametnuti cijelom zapadu. Nadalje, moćnici koji stoje iza te odluke ne bi mogli zloupotrebljavati svoju moć prikazujući odluku podobnu svojim partikularnim interesima kao nešto “najbolje za cijeli svijet”. Možda bi se onda, primjerice, još netko osim antiglobalističkog mađarskog premijera Orbana usudio suprotstaviti nametnutoj globalističkoj dogmi da je daljnja eskalacija rata i hladnoratovska podjela svijeta najbolji ishod za sve (a ne, recimo, samo za američki ratni stroj, za jačanje dolara nasuprot eura, za destabilizaciju Americi suprotstavljene Rusije, itd.).

Negativna strana “lokaliziranog” pristupa koji zagovaramo bila bi to što bi se određeni globalni problemi sporije rješavali jer bi ponekad nužno zajedničko djelovanje bilo otežano, međutim, čini se kako je za kompleksne širokodruštvene odluke, sa svim svojim planiranim i neplaniranim nuspojavama, bolje da se donose sporije i preciznije nego brže i pogrešno/s prikrivenim stvarnim ciljevima. Onemogućavanje poslušničkoj Europi da kupuje naftu od Rusije (jer smo navodno “svi u ovome zajedno”, iako samo Europa krvari i doslovno i figurativno), zbog čega će istu više kupovati od Amerike, a sve to kao posljedica naredbe američkog (naddržavnog) establišmenta, jedan je u nizu primjera toga.

Na kraju dana, ako naše teoretiziranje nije dovoljno uvjerljivo za neke da je trenutno djelovanje zapadnih vlasti – kako po odlukama, tako i po načinu provođenja odluka – opasno i štetno za većinu (a pritom direktno ili indirektno iznimno korisno za njih), ukazali bismo na to da tekst u kojem analiziramo kako je došlo do globalne ekonomske krize, koketiranja s totalitarizmom i plesanja po rubu svjetskog rata, prije 3 godine, kada njihovo djelovanje (protiv kojeg kao slobodni građani nemamo praktički nikakvih mehanizama suprotstavljanja) još nije uzelo maha, ne bismo ni sanjali da ćemo pisati.

Izvor:Sapere Aude

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button