Fra Borivoj je u svibnju 1944. odveden iz svoje župe Ljubunčić u Glamoč i ondje su ga partizani, koji su u Glamoču bili poznati po svojoj bestijalnosti, tako okrutno mučili da su ga prije smrti potkovali kao konja.
Rođen je 20. studenoga 1907., u Livnu, od oca Pere i majke Anđe, rođ. Deronja. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a Franjevačku teologiju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1932. godine. Služio je kao kapelan u Rami, Šćitu i u Tuzli.
Bio je župnik u Žeravcu kod Dervente, Vidošima kod Livna i naposljetku u Ljubunčiću. Partizani su ga u svibnju 1944. potkovali kao konja, mučili i zatim ubili.
Borivoju Mioču mučeništvo se dogodilo u svibnju 1944.,što znači da je još cijelu godinu dana poslije toga postojala Nezavisna Država Hrvatska, koja je izdavala brojne tiskovine u kojima se pisalo i o svećenicima mučenicima. Stoga donosimo prikaz koji je donijela Vrhbosna (1944.), iz pera fra Vjekoslava Zirduma:
Nove žrtve bosanskih franjevaca
Povijest će zabilježiti njihova imena. Imena ljudi, koji su žrtva ljubavi i odanosti prema hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi. Ostali su s narodom svojim u teškim njegovim časovima, da dijele njegovu sudbinu i da budu svjedoci i dokaz stradanja i patnja njegovih. Njihova prisutnost osvježila je i hrabrila pokolebane i klonule, a njihova smrt vrhunac je nekrivotvorene samilosti i sućuti.
O.fra Borivoj Mioč župnik u Ljubunčiću kod Livna
U naponu svoje snage u 37. godini života nestao je između svoje braće i između svoga stada. Svakome je taj Božji čovjek stigao, da ga tješi i krijepi, da ga liječi onim lijekovima, što ih bolesnima na duši pruža naša sveta vjera.
Kao što ga je pratila njegova sjena, tako ga je uvijek pratio njegov Krist u duši svuda i na svakom koraku; u selu i kod kuće, u crkvi i u školi, kod bolesničke postelje i kod lijesa mrtvaca, svugdje gdje god je stigao.
On je uvijek pred sobom gledao Spasitelja kako nosi križ i stalno ga hrabri na nasljedovanje. On je bio svjestan toga, da ima nalog od Crkve, koja ga šalje medu vjernike kao svoga opunomoćenika da isplaćuje dug prinoseći kalež spasenja…
Iako su neprijatelji već više puta navaljivali na njegov župski stan i tražili njegovu glavu, on se uvijek sretno uklonio, ali samo na kratko vrijeme, jer ga je kao dobrog pastira neodoljiva čežnja vukla natrag njegovom stadu. Zvala ga je natrag ljubav i dužnost.
U noći između 6. i 7. svibnja 1944. godine, odveden je od straža partizanskih odreda i za njegovu sudbinu do danas se nije saznalo…
Fra Borivoj je u svibnju 1944. odveden iz svoje župe Ljubunčić u Glamoč i ondje su ga partizani, koji su u Glamoču bili poznati po svojoj bestijalnosti, tako okrutno mučili da su ga prije smrti potkovali kao konja.
Dok je još bio župnik u Vidošima, u svibnju 1942., također je doživio napad četnika i partizana na župni stan. Provalili su silom u stan, porazbijali i opljačkali sve što su mogli odnijeti. Novi harmonij koji je bio u župnom stanu nisu mogli odnijeti pa su ga uništili. Fra Borivoj je uspio pobjeći iz župnoga stana. Oni su za njim pucali, ali se on uspio sakriti i nekako doći u Livno. Ondje su ga Talijani zatočili, a kada se saznalo da je svećenik, bio je pušten. Vrlo brzo je iz Vidoša premješten u Ljubunčić.
Ni to nije bio siguran kraj. Partizani su prilikom prvoga pada Livna, 5. kolovoza 1942., strijeljali trideset i dvoje Hrvata. U Priluci, u neposrednoj blizini Ljubunčića, njegove nove župe, partizani su, predvođeni Beograđaninom Kočom Popovićem, 15. prosinca 1942., strijeljali preko 70 muškaraca Hrvata. Fra Borivoj je znao da ga i ondje čekaju neprijatelji.
Bio je svjestan da mu prijeti životna opasnost
Živio je u neprestanom strahu da će ga ubiti. Ipak je njegova duhovnost pobjeđivala tako da je kao dobar pastir do posljednjega trenutka ostao sa svojim stadom, sve do noći 6. na 7. svibnja 1944., kada su ga uhitili partizani.
U Svjetlu riječi (1998.) fra Marijan Karaula piše: Odveli su ga, zajedno sa slugom, nekim Bijaderom, u smjeru Bosanskog Grahova. Prema kazivanju svjedoka, vođen je kroz sela Ijubunske župe sav izmrcvaren i izbezumljen; čak su ga, kažu neki, i potkovali kao konja! Takvoga su ga doveli do sela Sajkovića, gdje ga je ispitivao jedan partizan…
Konačno se ustanovilo da je, prema jednom mišljenju u svibnju, a prema drugom čak u studenom godine 1944., ubijen u šumici pokraj sela Sajkovića, blizu kuće izvjesnog Bože Ivetića. S njim je ubijeno i nekoliko njegovih supatnika. Za grob, odnosno grobove im se nije doznalo do dana današnjega.
Fra Borivoj je prema svakom bio fin i ljubazan, te je onima koji su ga poznavali ostao u najljepšim uspomenama. A takvih nije bio mali broj! K mnogima je, naime, taj Božji čovjek stizao da ih utješi i okrijepi: u selu i kod kuće, u crkvi i u školi, kod bolesničke postelje i kod mrtvačkog lijesa.
Uvijek svjestan da ga Crkva šalje među vjernike kao svoga opunomoćenika: da bude s njima u njihovim teškim trenutcima i da dijeli njihovu mukotrpnu sudbinu, da svojom nazočnošću hrabri pokolebane i tješi klonule. A u vrijeme svoje mučeničke smrti imao je tek 37 godina!
Izvori i literatura: Don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljaća, Zagreb, 2007.
