Zagrebački psihijatar dr. Herman Vukušić koji je ranije za Narod.hr progovorio o poplavi dijagnoza tzv. rodne disforije i eksplozije zahtjeva za tzv. promjenom spola kod maloljetnika u Hrvatskoj, na Facebooku se osvrnuo na aferu Zambija u kojoj je jedna od glavnih protagonistica Noah Kraljević, član stranke Možemo, žena koja je “promijenila spol”.
Vukušićevu objavu prenosimo u cijelosti.
”Iz do sada javnosti dostupnih informacija o ‘Aferi Zambija’ u kojoj su, među ostalima, prije više tjedana u toj afričkoj državi pritvoreni dužnosnici stranke Možemo! i osobe bliske njihovom koalicijskom partneru Novoj ljevici zbog možebitne trgovine djecom, saznajemo da se jedno od te djece, dječačić u dobi od tri godine zove Jean-Val, a Val mu je kao ime dano od nesuđenih posvojitelja, Dalije Pintarić alias Noe Kraljevića i Ivone Kraljević.
Nakon očite zavjere šutnje mainstream medija na ovu temu neki nezavisni portali počeli su postavljati prava pitanja nadležnim institucijama o tome kako je moguće da se djeca usvajaju iz strane države, a da Ministarstvo unutarnjih poslova izdaje putovnice za djecu za koju Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike ne zna da su usvojena ???
Kako je moguće da su od četiri para samo dva registrirana u Registru potencijalnih posvojitelja?
Naravno, odmah po otvaranju ovih ‘vrućih’ tema proradila je tvornica službenog narativa u vidu medija bliskih političkim opcijama spomenutim na početku ove objave, a koji tvrde da su ova dječica posvajanjem ustvari “spašena” siromaštva i života u bijedi.
To je vjerojatno i istina za oko 180 parova koji su, prema ovih dana objavljenim podacima, proteklih godina nemogućnost ostvarivanja roditeljske ljubavi riješili usvajanjem djece iz Konga.
Međutim, je li tome uvijek tako možemo pokušati razmotriti na slučaju malog Jean-Vala, čiji je nesuđeni otac, Noah Kraljević, transrodni muškarac koji (premda rođen s biološkim potencijalom da bude majka i još uvijek pripadajućim ženskim spolnim organom) sam za sebe 2014. godine kaže sljedeće:
‘Operativna promjena ženskog u muško spolovilo vrlo je složena, zahtjevna i s neizvjesnim učinkom.
Kad sam o tome pričao sa psihijatrom, pitao me jesam li ja ovako zadovoljan i funkcioniram li u seksualnom smislu.
Kad sam odgovorio potvrdno, složio se da onda nema stvarne potrebe za operacijom…
Ja sam muškarac i želim biti otac, a ne majka. Imam silnu želju za roditeljstvom i nastojat ću ga ostvariti – kao otac’.
Ne morate biti psihijatar, liječnik, niti psiholog a da nakon svega ovoga ne postavite pitanje: radi li se u slučaju Noe Kraljevića o istinskom roditeljskom instinktu i ljubavi prema djeci ili rješavanju njegove osobne frustracije uzrokovane dugogodišnjim stresom rodne disforije, života u spolu koji ti je ‘krivo određen pri rođenju’?
Odgovor na to pitanje trebali bi znati stručnjaci koji su Noi Kraljeviću potpisali posjedovanje adekvatnih roditeljskih kompetencija, a koje su preduvjet za sam početak postupka posvajanja i ishođenja potrebne dokumentacije.
No, problem je u tome što ako ti stručnjaci dolaze iz krugova koji su ideološki i svjetonazorski bliski Kraljeviću i njegovom životnom stilu, te su samim time u očitom sukobu interesa?
Primjerice, netom prije izbijanja ove afere na psihijatre u Hrvatskoj počeo se vršiti pritisak (da ne kažem ucjena) od strane krnje ‘Liste stručnjaka’ za medicinsko-psihološki rad s transrodnim osobama da liječnici u svojoj budućoj praksi primjenjuju standarde koji do danas nisu priznati od NITI JEDNE STRUČNE hrvatske medicinske udruge, a propisuju snižavanje dobne granice u tranziciji spola kod djece, uključivo s dokazano štetnom hormonalnom blokadom puberteta i kirurškim operacijama.
Također, po spomenutim ‘standardima’ preporučljiva je što ranija uporaba steznika grudi i spolovila u djece, a ‘eunuh’ je službeno priznati rodni identitet, proistekao iz nekadašnjeg duševnog poremećaja o kastracijskoj fantaziji…
Spomenuta ‘Lista stručnjaka’ imenovana je 2015. godine pred sam kraj mandata Milanovićeve vlade, a prema nekim do sada objavljenim podacima kriteriji ulaska na Listu su se (čast izuzecima koji su u međuvremenu s iste sami izašli!) krojili ne po stručnim, već poglavito aktivističko-obiteljskim obrascima…
Na koncu, sigurno je da bi život malog Jean Vala u Hrvatskoj bio materijalno ugodniji, ali pitanje s početka teksta ostaje: bi li posvajanjem on bio spašen ili bi kulturološki stresovi prilagodbe i vršnjačka propitkivanja javno deklariranog životnog stila njegovih roditelja na tom djetetu u konačnici ostavila posljedice gore od siromaštva?”, napisao je Vukušić.
