”Vama koje nije briga i Vama kojima do ničega nije stalo, šaljem vijest da je umro KREŠIMIR ŠPRAJC. Nama je jako stalo i zbog toga smo u ozbiljnoj tuzi, te se unaprijed ispričavamo, ako ćemo vas zbog ove vijesti omesti u važnim svakodnevnicama. Oprostite nam. ” naveli su u dirljivoj objavi Veterani 4. gardijske brigade kojom su se oprostili od još jednog istinskog heroja Domovinskog rata koji više nije sa nama.
Njihovu dirljivu objavu donosimo u nastavku :
”DOZVOLITE DA SE OBRATIMO ….
Danas se nećemo šaliti
Danas nećemo o vrućini
Danas nećemo o apartmanima i skupoći.
Danas nećemo o gužvama u prometu, kiši, čudnim oblacima, cjepivu, HARPu, politici, INI, plinu, benzinu, stanju Nacije, što je obukla Severina i kako je na to reagirao Milan, kakav sladoled liže i po kojoj cijeni, Maja Šuput, što ima nova u Hajduku, kako na sve to gleda Dinamo,’oće li biti buran ili vjetrovit vikend, I je li zgažen Vrabac nasred zagrebačke ceste!?
Nećemo.
Danas ćemo pričati mi, koji znamo iz prve ruke, kako smo Vam omogućili da se bahatite, budete divlji i neobuzdani, puni važnosti, sebe, Vaših iskrivljenih vrijednosti, i kako ste sve to usadili kao važnost i poželjnost svojoj djeci. Doduše, neki od vas, ne svi. Srećom ima puno dobrih ljudi i na njih sam ponosna.
Vama koje nije briga i Vama kojima do ničega nije stalo, šaljem vijest da je umro KREŠIMIR ŠPRAJC.
Nama je jako stalo i zbog toga smo u ozbiljnoj tuzi, te se unaprijed ispričavamo, ako ćemo vas zbog ove vijesti omesti u važnim svakodnevnicama.
Oprostite nam.
Umro je važan čimbenik u stvaranju Vaše slobode i ugodnosti življenja. Tigar .
Bio je ponosni Ličanin, rodom iz Senja.
To vam dođe jedno malo simpatično mjesto podno Velebita. Velebne planine koja strši iznad Senjskog mora, počesto orkanskom Burom okupanim. Na njoj sam umalo kosti ostavila, ali to je bilo davno, tako da nećemo uzbuđivati Duhove gorde planine. Tamo je jedan veliki Duh, koji bdije nad svim prolaznicima, planinarima, životinjama i svima onima koji su otišli u veliku misteriju , nakon što im je prestao ovozemaljski Život. Duh čije ime izgovaramo sa punim ponosom i poštovanjem, naš Gavran, naš Dado, naš Damir Tomljanović. Svi ga znaju, samo rijetki od nas, malo više.
E…sinoć su se srela dva Duha ponosne Like. Krešo i Damir. I sada divane i raduju se novom susretu. Trenutno se ne možemo vidjeti, ali se možemo osjetiti. Kako?! To znamo samo samo mi.
Krešo je bio kao Velebit. Visok, stasit, ponosan i iskusan Ratnik sa plavim čuperkom.
Rođen 1972 godine. A posljednji udah zraka imao je sinoć, na Respiratoru Splitskog bolničkog sustava, po posljednji puta u svojem ovozemaljskom životu. Umorno tijelo načeto brojnim oboljenjima, nije izdržalo i reklo je da je dosta! Valja ići, daleko odavde. Valja ići na Velebit.
Mi, njegovi Tigrovi smo se po tko zna koji puta ove godine, suočili sa još jednim bolnim gubitkom.
Iznimno rijetko pišem o bilo kome od nas, jer pazim da Vas ne uznemirim, ili poremetim svakodnevnicu ugodnog i stvaralačkog života mile nam Domovine.
Bolje mi leži smijeh i dobra šala.
Ne pišem, jer ionako rijetko koga zanima, a i vjerojatno sam dosadna, jer stalno netko meni blizak umre. Koga uostalom zanima tuđa smrt? Pa takvih je na tisuće. Svaki dan netko umre. Ništa nova. Uzbuđenja moramo tražiti u nekim drugim događajima, i sa nekim novim navikama.
Smrt čovjeka iz naše populacije nije nikom važna, do li nas koji smo ga poznavali, dijelili dobro i zlo, živjeli i udisali miris baruta, onih davnih i teških godina.
Suočili smo se sa zlom, nemoći, jadom koji nas je snašao, ali smo sve to na kraju preživjeli . Kako ? To opet znamo samo mi. Posljedice po zdravlje su kod većine ozbiljne i strašne. Ali niti to nije toliko važno, jer isti zrak dišemo i uživamo u plodovima slobode i osnovne škole demokracije, koju nikako da uspješno završimo, i krenemo u viši razred.
Smrću našeg Šprajca, koji će biti pokopan sa svim vojnim počastima u njegovom Senju, podno gorde planine Velebit, završila je još jedna emisija iz Kulture pod nazivom „ Dozvolite da se obratimo“ .
Hvala ti dragi prijatelju, što si me puno puta učinio ponosnom, što si bio poseban i vedar Lik i najpoznatiji Inkasator Hrvatske dalekovidnice, čiju pretplatu samo zbog tebe plaćam iako program svakim danom sve više blijedi.
Zbogom Krešo, kućo stara…neka ti je vječni Mir u svjetlosti i vječnosti. Pozdravi sve naše.
Tvojoj obitelji i svima tvojima iskrena sućut.
-ovu fotku čuvam kao osobnu uspomenu , jer sam je snimila fotoaparatom, u 6.mjesecu 1995te godine , u selu Crni Lug, pred Bosanskim Grahovom, na završetku Livanjskog polja.
Šprajc i kolega ( kojem se trenutno ne mogu sjetiti imena), uletjeli su pod granatama u moj zaklon, da vide jesam li živa, jer sam dugo vremena, igrom slučaja, satima sama boravila na tom položaju i da mi budu na pomoći, zlu ne trebalo.
Prestankom borbenih djelovanja, tog popodneva, uslikala sam ih za vječnost, jer ako izginemo, nek ostane barem neko sjećanje da smo tu bili.
Mi Prašinari iz neke druge priče …..” prenijeli su objavu Sanje Šale na stranici Veterani i prijatelji 4. gardijske brigade .
( Dražen Hat i Krešimir Šprajc-autor Fotografije Sanja Šale, Ljeto 1995)
Pisati ćemo stalno o našim hrabrim braniteljima, jer su oni stvorili ovu našu lijepu, a izneređenu državu, neka narod ne zaboravi na svoje junake. Krešimire,počivaj u miru Božjem u društvu nebeske vojske a obitelji iskrena sućut ! Zauvijek smo zahvalni na neizmjernoj ljubavi i hrabrosti, slava herojima !
