Malo duži tekst, ali neophodan za shvatiti srž problema, zato se objavljuje u 4 nastavka:
DIO I: STVARNI UZROČNICI NEGATIVNOG STANJA U HRVATSKOJ
I najsmireniji i najdobronamjerniji stanovnik Hrvatske vrlo često ne može prikriti ljutnju, ali ni gorčinu, zbog svakodnevnih nepravdi, nelogičnosti ili dezorganizacije koju doživljava u svojoj životnoj sredini.
Nepravda je postala temelj društvenog funkcioniranja, nepravdu doživljavamo u svim bitnim segmentima hrvatskog društva.
Bog i Hrvati! Nema predaje!
Privilegiranosti, pak, određenih društvenih skupina isto tako svjedočimo na svakodnevnoj bazi. Ona sablažnjava ogromnu većinu ljudi, ali ono što pogotovo ljude vrijeđa i demoralizira jest bespomoćnost u srazu s očiglednim nepravdama.
Otvoreni lopovluci se ne raščišćavaju već se putem korumpiranih medija zamagljuju i prekrivaju zaboravom – najnoviji slučajevi su INA ili željeznička nesreća kod Novske.
Posebno iritantno je, pak, da upravo krivci za današnje društvene nepravde, potpomognuti neprofesionalnim i korumpiranim medijima, proglašavaju narod kao krivca, a Hrvatsku kao neuspješni projekt.
Ogromna većina hrvatskih građana konfrontira se s pitanjem – je li uopće moguć bolji i pravedniji život u Hrvatskoj, ili smo osuđeni na „životarenje“, to jest, na nepravdu i nered.
Zašto je Hrvat u Njemačkoj ili Irskoj poželjan suradnik, susjed i prijatelj, a isti taj je u svojoj Domovini na rubu egzistencije? Koja je uloga države u životu svakog pojedinca, te koja je posljedica ako ta država ne funkcionira?
Zato želim kroz pojam države i ulogu države, ovim tekstom potkrijepljenim činjenicama te iskustvom drugih nacija, dati odgovore na stvarne uzročnike, odgovor na današnje deficite u Hrvatskoj, kao i izlaz iz ovog sub-optimalnog stanja.
Državu možemo usporediti s ljudskim tijelom, a institucije države s organima ljudskog tijela. Ukoliko jedan organ ne funkcionira, ili nedovoljno dobro funkcionira, ljudsko tijelo ima problem. Analogno ovoj logici, ako pojedina institucija u državi ne funkcionira, Hrvatska ima problem.
Krenimo od uzročnika problema u Hrvatskoj iz perspektive države čiji je jedan dio imao komunistički poredak kao i Hrvatska – Istočna Njemačka ili DDR, koji je bio službeni naziv, do Njemačkog ujedinjenja 1990. godine.
Neki će se sjetiti ministra vanjskih poslova Njemačke, Klausa Kinkela, koji je obnašao dužnost njemačkog ministra pravosuđa za vrijeme ujedinjenja ’89. i ’90. Kinkel je tada naime, na skupu njemačkih pravosudnih dužnosnika, izjavio sljedeće:
„Mi, političari smo svoj posao obavili, Njemačka je ujedinjena; ali kako bi se i njemačka nacija ujedinila sada vi, pravosuđe, morate odraditi svoj posao. Vi morate DDR delegitimirati“.
Doista, njemačko pravosuđe je osudilo sve bitne dužnosnike komunističkog DDR-a, a svi državni tužitelji su otpušteni. DDR se u današnjoj Njemačkoj smatra bespravnom državom (Unrechtsstaat) koji je kršio ljudska prava, a njegovi dužnosnici se smatraju protudemokratskim i nehumanim činiteljima koji se javno tretiraju nevjerodostojnim sugovornicima te su u javnosti nepoželjni.
Rezultat djelovanja te naše „elite“ je porazan, ali javnom manipulacijom te strukture oni se nameću elitom društva. Njihov rezultat je mjerljiv u brojkama:
- od platežne moći prosječnih građana (niži je samo kod Bugara),
- do raseljavanja stanovništva (12% u 10 godina).
Stoga se postavlja jednostavno pitanje – zašto je stanje u Hrvatskoj ovakvo i može li ono biti drugačije?
Zašto Hrvatska nije delegitimirala jugo-sustav, te kome je u interesu da je Hrvatska formalno-pravno samostalna država, ali da institucije hrvatske države u vrijednosno-funkcionalnom smislu djeluju kao da je Hrvatska još uvijek republika balkanske federacije?
Nema nikakve dvojbe da svako stanje ima manju ili veću grupu kojoj to stanje odgovara, i manju ili veću grupu koja zbog tog stanja trpi štetu.
Od današnjeg stanja u Hrvatskoj korist ima jedna vrlo uska skupina ljudi koja je pupčano vezana za staru jugo-strukturu, ali isto tako je potpuno jasno da ogromna većina, možemo reći iznad 90% ljudi u Hrvatskoj, ne ostvaruje svoje životne ciljeve, ili je zlostavljana upravo zbog modela današnjeg funkcioniranja u Hrvatskoj.
Zašto je presudno uspostaviti vladavinu prava u kojoj se zakoni poštuju i vrijede za sve jednako, što možemo nazvati europskim standardom (mi jesmo europska država – ne samo po članstvu u EU, već smo stari europski narod), i zašto je funkcionalnost države po jugo-modelu pogubna za hrvatske ljude? Temelj te jugo-funkcionalnosti jest selektivna primjena zakona, povlaštenost pojedinaca, prevrtljivost, lažljivost – u načelu možemo to svesti pod izjavu Josipa Broza: „Suci se ne trebaju držati zakona kao pijani plota”. Nažalost, današnje pravosuđe u Hrvatskoj primjenjuje tu apsurdnu Brozovu uputu. Jednakost pred zakonom upravo zbog djelovanja DORH-a i sudova, ne postoji, te moćnici uvijek pobjeđuju, a običan čovjek u pravilu gubi.
Pred Hrvatskom su dva puta:
- jedan put su korijenite promjene i stvarna europeizacija Hrvatske, znači jednakost i vladavina prava, a
- drugi je put razgradnja Hrvatske, koja traje već godinama, i zadržavanja postojećih modela upravljanja – u prijevodu – postojećeg bezakonja, nejednakosti i privilegiranost uske skupine u društvu.
Prvo moramo definirati ulogu države. Država se ne stvara kako bismo imali simbole države kao što su zastava i himna, koji su bitni, ali nisu sadržaj države. Smisao stvaranja nacionalne države jest, da ta suverena i samostalna država svojoj naciji, to jest, svim svojim stanovnicima, osigura sigurnost, slobodu i prosperitet.
Državne institucije jesu mehanizmi države koji državu čine efikasnom i omogućuju joj ostvarivanje samog smisla svoga postojanja. Počevši od pravosuđa, zdravstva, diplomacije, financijskih institucija, gospodarskog ustrojstva, poljoprivrede do obrazovanja. Sve to su područja države koja – ukoliko funkcioniraju – rezultiraju spokojnim životom njezinih građana. Međutim, ako državna tijela ne rade ono što im zakon propisuje, a porezni obveznici ih plaćaju za to, onda to ima ozbiljne negativne posljedice za građane i tu državu.
Metaforički bismo Hrvatsku mogli usporediti s automobilom koji nema motor, to jest, taj predmet izgleda kao automobil, možete u njemu sjediti, ali bez motora se ne možete voziti. Upravo je to stanje Hrvatske Države. Taj automobil možete obojiti kako bi izgledao ljepše, možete mu mijenjati sjedala da bude ugodnije u njemu sjediti, ali bez motora taj automobil ne ispunjava svoju osnovnu svrhu te se njime ne možete voziti.
Upravo je današnja hrvatska država kao opisani automobil bez motora. Državu Hrvatsku smo stvarali kako bi stanovnici Hrvatske imali zaštitu i pogodnosti koju nacionalna država daje svojim građanima. Temeljna prepreka kako bi Hrvatska funkcionirala i davala servis svojim stanovnicima jest blokada institucija, od znanosti, poljoprivrede, zdravstva do pravosuđa.
Osnovni preduvjet za državnu organizaciju jest da postoje dobri zakoni koji se doslovno primjenjuju od strane državnih institucija. Ako je, primjerice, zakonski rok za izdavanje pojedinog dokumenta, dozvole ili slično, 30 dana, onda to podrazumijeva da to nije 31 dan. Znači, zakoni se moraju doslovno provoditi. Ukoliko se, pak, dogodi da se rok ne poštuje, onda to mora podrazumijevati utvrđivanje odgovornosti osobe koja nije poštivala zakon ili podzakonski akt, te sankcioniranje te osobe. Logika funkcionalnog pravnog poretka jest da se zakoni primjenjuju i da se zakoni ne prilagođavaju pojedinim osobama ili stanju.
Imali smo nedavno slučaj, kada je uhićen bivši ministar Darko Horvat, ali za gotovo isto djelo, s istim dokazima kao i za Horvata, potpredsjednik vlade Boris Milošević nije uhićen. Stara poslovica kaže: „Selektivna pravda je najveća nepravda”.
Općenito ponašanje, bilo Ustavnog suda, bilo DORH-a, je ruganje javnosti. Izjave DORH-a kako „vrše izvide i provode istragu“ izazivaju podsmjeh i kod školskih prvašića. U funkcionalnim državama istraga se provodi odmah po spoznaji o kriminalnim aktivnostima. Naš DORH, pak, otvara istrage nekada i 5 godina nakon što je, primjerice, taj kriminal objavljen u medijima. A Ustavni sud pojedine slučajeve rješava ponekad u roku od 6 mjeseci, a identične druge slučajeve ne rješava ni nakon 5 godina.
Ovdje dolazimo do kulture odgovornosti, koja u hrvatskom narodu postoji, ali ne postoji u sustavu koji vlada u Hrvatskoj. Jer, sustav koji je u Hrvatskoj dominantan jest spomenuti jugo-sustav – to je sustav koji ne dopušta primjenu zakona, ne dopušta, primjerice, utvrđivanje povijesnih činjenica na temelju znanstvenih načela, ne dopušta ono ključno – a to je jednaki zakonski tretman svih hrvatskih građana.
Izvor: Karolina Vidović Krišto
