Rijetko koji članak ostane u sjećanju godinama kao ovaj intervju sa Diegom Vjekoslavom Miletićem, koji donosimo u nastavku, u kojem možete pročitati životnu priču iseljenika koji je odrastao u Domovini u krajnjoj oskudici. Osim priče o oskudici ali i uspjehu, nažalost, možemo iz prve ruke čitati i žalostan odnos koji je doživio u Hrvatskoj kao potencijalni ulagač i možebitni povratnik, koje iskustvo pokazuje veliki osnov razloga zašto je i u tolikoj mjeri, mimo svih razumnih okolnosti, hrvatska Domovina u krajnjoj krizi, što navodi ljude na iseljavanje, kao i 60-tih godina prošlog stoljeća, samo što ovaj put NEMA prirodnog nataliteta koji bi nadomjestio taj i toliki odljev radno aktivnog stanovništva hrvatskog naroda, kako u RH, tako i u BiH, o čemu smo pisali ranije.
CRKVENE BROJKE :Zadnjih pet godina nestalo 14,85% (60.000) katolika / Hrvata iz BiH.
Nositelji vlasti RH zadnjih 20-tak godina, zaboravljaju, a slobodno mogu reći i otvoreno blokiraju svijest i povijesno iskustvo da je jedan od glavnih temelja hrvatske obrane i pobjede u Domovinskom ratu, zajedništvo svih Hrvata u Domovini (s obje strane današnjih granica) i svijetu, koje iseljeništvo je pružilo ogromnu pomoć svojoj Domovini. Na krilima zajedništva svih Hrvata, svaka od ove tri strane Hrvatskog naroda je, u svom dijelu vremena i prostora, imala i pružila ključnu ulogu u obrani i pobjedi u Domovinskom ratu. Odsutnost ove spoznaje, a koju potvrđuje i ona “Povijest je učiteljica života”, čujemo u svakodnevnim besmislenim frazetinama, kako trebamo zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti, samo što takvi ne navode da bez povijesti – nećemo imati ni budućnosti…
Naime, ovaj temelj zajedništva može biti i putokaz za budućnost hrvatskog naroda te smjernica za izlazak iz postojeće i svekolike krize koja blokira, kako admiral Lošo reče, “..sve stvaralačke snage u društvu…“. Samo, ako i kada to narod shvati, te izabere sebi predstavnike koje će prožimati, između ostalog, i svijest o ovom zajedništvu te pobjedničkom i povijesnom iskustvu Hrvata, naše društvo može i hoće ići naprijed nezaustavljivo i pobjednički, kao u najvećoj pobjedi u našoj povijesti, u ratnoj, oslobodilačkoj i slavnoj operaciji – Oluji. Konkretan primjer i dokaz u nedavnoj povijesti imamo kod SAD-a, koji naraštaj, iznikao pobjednički iz II.svjetskog rata, je u civilnom-političkom i gospodarskom životu bio osnovica i predvodnica američkog baby boom-a tijekom 50-tih godina prošlog stoljeća, njihovog napretka te globalnog utjecaja u svim segmentima globalnog društva, sljedećih 50 godina.
Kako odabrati predstavnike koji mogu i hoće izvući društvo iz krize, može nam pomoći princip Ljubavi, jer je upravo ta sila temelj svakog postupanja i zalaganja sve tri strane Hrvatskog naroda. Svatko onaj koji gaji Ljubav prema svom narodu u Domovini, jeste Za Dom – Spreman. On zna kada pomoći i prepoznati sve opasnosti ali i prilike koje nosi svakodnevnica. Oni koji ljube svoj Dom i Domovinu (koji jesu Za Dom – Spremni) imaju obzira te postupaju brižno i odgovorno – zato što Ljube, zato jer ih na to vodi i upućuje Ljubav, da sačuvaš i braniš svoje najmilije – a uostalom tko će ako nećeš ti? (Tko bi trebao braniti tvoj-hrvatski Dom i Domovinu? Možda Englezi, možda Japanci?).
S druge strane, dragi hrvateki, su oni koje NE vodi u postupanju Ljubav. E, kod takvih ljudi vladaju neki drugi interesi koje obično oslikava ona iz bivšeg zlotvorskog komunističkog sustava “use nase i podase” ili “snađi se druže”. Njih, kako kažu ove uzrečice, vode vlastite trbušine i guzice, čestohleplje i vlastohleplje. Oni NISU, Za Dom – Spremni, ni bili, niti su sada. Posljedice vidimo svakodnevno, a to je posvemašnja korupcija, nepotizam, mito, lopovluk, pogodovanje, zloporaba položaja i ovlasti, neodgovornost, bezobrazluk, neznanje, neposobnost itd. Ovi razlozi su glavni osnov iseljavanja Hrvata iz Domovine, nepravda i blokada svakog stvaralačkog rada i djelovanja, a upravo to iskustvo priča naš glavni lik iz intervjua obavljenog od strane Ivice Marijačića na hkv.hr:
Velik je broj Hrvata na svim stranama svijeta, koji su ostvarili vrhunske poslovne karijere, a da mi u Domovini o tome jedva išta znamo. Dok sa svoja četiri broda tunolovca na Pacifiku lovi tune, Diego Vjekoslav Miletić zna da je najjači Hrvat ribar u svijetu i da je već odavno ostvario svoj mladenački san, ali i da tu nije kraj njegovim pothvatima. Želio bi dio svoga znanja i kapitala uložiti i u Hrvatsku koju voli i obožava kao rođenu majku, toliko da ju posjećuje nekoliko puta godišnje. No to ne ovisi samo o njemu nego o općim uvjetima privlačenja stranoga kapitala, napose kapitala naših ljudi iz svijeta. Nakon više od 40-ak godina rada u svijetu, Vjekoslav Diego Miletić može na trenutak zastati i retrospektivno prikazati svoj dosadašnji život u jednoj nadasve lijepoj priči o uspjehu.
Rođen je 1954. u Grabovici u Hercegovini kao Vjekoslav Miletić. Otac mu je radio na željeznici u Pločama kamo se preselila cijela obitelj, otac, majka i njih tri sina. Živjeli su u krajnjoj oskudici, Vjekoslav je završio srednju pomorsku školu i godine 1974. pobjegao u Njemačku, zaposlio se u brodogradilištu u Hamburgu, zatim ukrcao na brod tunolovac, dospio do Portorika i Ekvadora gdje je dobio državljanstvo, dobio novo ime Diego (jer u zemljama Južne Amerike osobe imaju dva imena i dva prezimena), koje je španjolski ekvivalent hrvatskoga imena Vjekoslav, radio u svjetski poznatoj kompaniji, a onda krenuo s vlastitim brodovima tunolovcima i razvijao biznis tako da danas sa svojim brodovima ulovi godišnje i do 30 tisuća tona tune. Jedini je Hrvat koji je stvorio nove brodove tunolovce velike nosivosti i jedan je od najuspješnijih, najmoćnijih i jedan od najimućnijih Hrvata u svijetu. S Diegom Miletićem susreo sam se ovih dana u Splitu u društvu s njegovim i mojim prijateljima Markom Skejom i Marko Perkovićem Thompsonom. I već nakon prvih desetak minuta druženja shvatim da je Diego Miletić, velik čovjek i velik domoljub, a ne samo veliki poduzetnik. Na početku ovoga susreta i intervjua molim ga da pokuša sam sebe predstaviti.
„Ja sam emigrant, praktički sam 1974. godine pobjegao u Njemačku iz Ploča. Rodio sam se u Grabovici, ali sam 1962. godine došao u Ploče jer mi je otac radio na željeznici. Tamo smo dobili nekakav stan, otac je radio, bio sam još s majkom i dva brata. Završio sam srednju pomorsku. Pobjegao sam od komunizma, nisam se uopće slagao s tim nakaradnim sustavom u kojemu smo živjeli. Moj je otac radio na željeznici, a od njegove mjesečne plaće nismo mogli pošteno živjeti ni dva dana. Majka je čistila ulaze, na poljoprivredi je dodatno radila kako bi nas prehranila. Nas tri brata imali smo jedne rebatinke. Ako jedan ide vani, druga dvojica ne mogu. Odrasli smo praktički na kruhu, masti i šećeru. To je bilo bijedno i jadno. Zato sam nakon srednje pomorske škole pobjegao za Trst, iz Trsta u Švicarsku, iz Švicarske u Hamburg. Želio sam iskoristiti svoju pomorsku školu, zaposliti se u Hamburgu ili na nekome brodu. Vidio sam tada da su se naši Hrvati koji su se zapošljavali u Njemačkoj vraćali doma kao moćni ljudi, i gradili kuće. Ja sam znao da o svojoj budućnosti kakvu sam priželjkivao mogu odlučiti jedino u emigraciji, nikako u tadašnjoj državi gdje nisam mogao ni do čega doći. Zato sam otišao 1974. godine.
Od Hamburga do Portorika
I kako je, dakle, počela priželjkivana budućnost u Njemačkoj?
Zaposlio sam se u Hamburgu, u brodogradilištu. Radio sam u početku najlošije plaćene poslove, čistio sam tankove, radio svašta, čistio i teniska igrališta… Bilo je jako teško u početku jer nisam imao ni gdje spavati, hodao Portorikom sam posvuda… Ali ostao sam tamo šest godina i postupno stjecao iskustva u strojarskim poslovima. Nakon toga, u Hamburgu sam se ukrcao na brod kompanije Apac Loyd. Brod je praktički bio hladnjak od 3.5 tisuće tona. Tim smo brodom plovili u Afriku, krcali tunu jer dolje u Atlantiku ribala se tuna, u Abiganu. Ukrcali bismo 3.5 tisuće tona i vozili za Portoriko. U Portoriku je bila Starcisova tvornica za preradu tune, a Starcis je najveća kompanija na svijetu za tu djelatnost. Mi smo tako dnevno u Portoriku, zapamtite, dnevno, kuhali do 750 do 900 tona tune. Radilo je 8 000 žena, proizvodile su se konzerve za cijeli svijet. To se događalo 1983. godine. Dakle nakon što sam se ukrcao na brod u Hamburgu, ja sam neko vrijeme plovio do južne Afrike gdje smo ukrcavali tune za Portoriko.
Jednom prigodom u Portoriku sreo sam našega čovjeka s Brača, Darka Štambuka, koji je u Splitu završio za brodograđevnoga tehničara, a on je bio šef u tvrtki koja je prerađivala tunu. Ponudio mi je da radim za njih. Razgovarali smo o mogućoj plaći, zatražio sam dvostruko veću plaću od one koju sam imao na brodu, pa ako upali. Nakon završenoga ugovora s brodarskom kompanijom, našao sam brzojav da mu se javim. Prihvatio je traženu plaću. Tako sam krenuo u Portoriko. Počeo sam raditi za Starcis i radio čitavih 18 godina. Obišao sam čitav svijet. Mislim da nema kutka na kugli zemaljskoj, pa gotovo ni otoka, gdje nisam bio: zapadnu stranu Pacifika, Gvineju, Samou, zapadnu Afrika, gradio sam tvornice u Gani, pa u Abidžanu, Južnoj Africi, gdje smo imali naše baze, u Peruu smo imali tvornice ribljega brašna, na granici s Čileom. Kasnije sam bio zadužen za investicije i razvijanje kompanije, za nova tržišta i gradnju novih tvornica.
Tko je bio vlasnik kompanije?
Amerikanci. Kooperativni je kapital u pitanju. Kompaniju je zapravo osnovao Hrvat Joe Bogdanović 1938. godine. Počelo se s malim brodovima, ribao je navečer u San Pedru gdje je bila i tvornica za preradu. Radili su sve naši Hrvati, većinom sa zadarskih otoka, Dugi otok, Molat, s Brača… Joe Bogdanović rođen je u Americi, a otac mu je bio s Visa. Upoznao sam ga. Godine 1992. on je prodao sve svoje akcije, prodao je Starcis kompaniji Inzeu, a to je poznata svjetska kompanija u prehrambenoj industriji, jedna od 10 najvećih u svijetu, američka. Dakle Bogdanović je svoju tvrtku prodao za 450 milijuna dolara. Poslije toga otišao je u Irsku gdje je živio do 2006. godine, s njim je tamo bio i jedan njegov sin, drugi je ostao živjeti u Americi. Nakon njegove prodaje ja sam ostao raditi u kompaniji, s novim vlasnicima. Godine 1990. odlazim u Ekvador. Tamo sam poslan graditi jednu tvornicu. Godine 1993. kupujem manji brod s jednim prijateljem, Talijanom.
Brod je bio nosivosti 300 tona, dakle mali. S Talijanom sam bio oko godinu dana partner, isplatili smo brod, imali dobit, a kad smo dijelili dobit, talijanski partner mi je rekao da je to dobar biznis za jednoga, ali ne i za dvojicu. Ponudio je da mi proda svoj dio, ili ja njemu svoj. Prodao sam ja njemu i nakon toga 1994. kupio svoj brod nosivosti 600 tona te mu dao ime „Međugorje“. To je bio moj prvi brod. Tako sam krenuo. Godine 1999. kupio sam još jedan manji brod, u međuvremenu imao dva tri omanja broda pa prodao, sve isključivo za ulov tuna. Tunu sam prodavao tvornicama za preradu, a to i danas činim. Godine 2004. počinjem graditi veliki brod s 1500 tona i dao mu ime „Kraljica mira“. Onda sam 2012. godine odlučio sagraditi još jedan u Španjolskoj i tom sam dao ima „Ljubica“ po pokojnoj majci. Samo taj brod ove je godine ulovio 11 700 tona tune. Imam četiri broda, a ove godine bit će do 30 tisuća tona ulovljene tune uglavnom na južnome Pacifiku.“
Najviše sam u zraku
Gdje je sjedište vaše kompanije?
U Panami i u Ekvadoru. Tri broda plove pod panamskom, a jedan pod ekvadorskom zastavom. Logistika je u Panami, u Ekvadoru je baza kompanije zato što tamo ima najviše punktova na kojima prodajemo ribu. Poslije Tajlanda, Ekvador je najveći prerađivač tune. U Ekvadoru se dnevno kuha oko 4.5 tisuća tone tune.“
Gospodine Miletiću, gdje Vi zapravo privatno živite?
Najviše u zrakoplovu, dakle u zraku. Ipak, u Ekvadoru, zatim u Hrvatskoj u koju dolazim svako malo, tri ili četiri puta godišnje. Ali uvijek sam u zraku, na putu. Sad sam i predsjednik jedne svjetske organizacije o tuni pa sam jako zauzet.
Imate li obitelj?
Imam obitelj, sin mi je u Njemačkoj, studira ekonomiju, supruga je u Ekvadoru. Nas je troje, a imam dva brata ovdje u Hrvatskoj, roditelji nisu više živi.
Iskustva u RH: Spreman sam uvijek na ulaganje, ali ne i na muljanje
Mogu li Vam i hrvatska brodogradilišta graditi brodove?
Bio sam, htio, pokušavao, ali ne ide. Mogu ih graditi hrvatska brodogradilišta po kapacitetu, ali ne može hrvatska glava. Uprave brodogradilišta u Hrvatskoj samo misle kako će vas prevariti. Nisu sposobne ni voljne. Mi inače imamo sjajne ljude, najbolju radnu snagu, ali sustav je katastrofa, blago rečeno. Te uprave zamišljaju da je još Tito živ i da će Tito platiti ako oni ne završe moj brod. Bio sam i razgovarao u Uljaniku, zatim u Splitu. Rekao sam da im mogu predati planove, financijsku konstrukciju, a oni meni dužni su isporučiti brod. Oni odgovaraju „Znate, pa može se to…“ . I tako sve nešto može, pa ne može, samo natezanja, ali nema pravoga odgovora. Deset puta me zovu, a nikada nemaju nikakva zaključka ni ideje. U Španjolskoj sam ja za dva sata potpisao narudžbu broda, drugoga dana dobio jamstva banke i sve ostalo. Ovdje u Hrvatskoj, na žalost, ništa ne funkcionira, svi poručuju „mi ćemo se dogovoriti, ja i vi“… Ma što se ja imam dogovarati s nekim od direktora ako je sve čisto. Ja se dogovaram s proizvodnjom gdje sve mora biti kratko i jasno… Ja želim proizvod, nudim i plaćam, ali želim i vrijeme isporuke… Nema šanse u Hrvatskoj nabaviti brod dok je ovakvo stanje duha u upravama brodogradilišta.
Pokušali ste i s drugim idejama u Hrvatskoj?
Želio sam graditi tvornicu za preradu tuna u bescarinskoj zoni Ploče dok je predsjednik HDZ-a i Vlade bio Ivo Sanader. Potpisao sam ugovor s Podravkom, s gospodinom Marincem. Međutim, izigrali su me naši političari lažovi, najviše Ivo Sanader. Ja sam mislio dovoziti smrznutu ribu i u suradnji s Podravkom prerađivati ju, dakle plan je bio da mi Podravka bude partner. Htjeli smo prerađivati ribu, konzervirati ju i uzeti čitavo balkansko tržište. Podravka ima oko 160 milijuna potrošača, a bila je Marinčeva ideja da ta riba uđe. Ali digli su se protiv nas i protiv ideje neki čimbenici, neki iz HDZ-a, zatim Zagrebačka banka s njezinim direktorom, pa su rekli da ne možemo u bescarinskoj zoni da se mora graditi izvanbescarinska zona pa je ispalo da bih ja morao plaćati carinu na svoj proizvod… Ukratko, sve su činili ne bi li me prevarili. Model koji oni nude, a po kojemu bi država meni naknadno vraćala porez, jedino valjda i može funkcionirati u Hrvatskoj. Da nije tragično, bilo bi smiješno.“
Kao i ideja da naši imućni emigranti, među kojima ste i vi bili, osnuju jednu banku sa svojim kapitalom?
Da, to je bilo 2004. godine. Nisu nam dali. Sanader nas je pozvao u Zagreb i, zamislite, njihova ideja bila je da mi stavimo novac, a oni da upravljaju njime. Dakle u upravu da uđu ljudi iz Hrvatske, a ne mi koji bismo uložili novac. To je suludo. Bili nas je mnogo zainteresiranih, Maglica, Bubalo, ja i još mnogi poznati i uspješni Hrvati. To je odmah na početku propalo. Model da uprava banke bude iz Hrvatske, a mi iz dijaspore da stavimo novac, e takav model zaista ne postoji nigdje u svijetu. Inače, ja sam dosta učinio za grad Ploče, počasni sam građanin toga grada, dao za crkvu, kupio vozilo, imam udrugu djece… Za sve sam spreman, ali za muljanje ne.
Jeste li spremni u perspektivi ulagati ako se promijene okolnosti?
Jesam, uvijek. Hrvatska je moja domovina , ovdje imam mnogo pravih i iskrenih prijatelja. Ponosan sam na njih.
Kako u svijetu kotira hrvatska, odnosno jadranska tuna?
Savršeno, samo je u malim količinama.
