Iako je covid histerija u stanju hibernacije zbog nove, ovoga puta proratne, histerije, čini se da covid fanatici ponovno počinju iskakati u javni prostor.
Prije koji dan jedan od poznatijih glumaca covid teatra paradoksalnog prezimena dobio je svojih novih pet minuta na HRT-u (https://vijesti.hrt.hr/…/srica-nemamo-saznanja-o-novom…). Kao što smo očekivali, intervju je dobro sažeo i prikazao svu nakaradnost pristupa našeg društva problemu covida kojeg gledamo posljednje dvije godine. U nastavku ćemo, stoga, dekonstruirati ponuđene argumente, ali valja naglasiti da našoj dekonstrukciji nije cilj isključivo kritizirati navedenog doktora kao pojedinca, već kroz kritiku njegovog pristupa ponuditi i kritiku cjelokupnoj metodologiji kojom se s virusom nosimo, a kojoj smo nadjenuli ime covid teatar.
Pa, počnimo od početka. Doktor kaže sljedeće; “Brojke u Kini djeluju na prvu poprilično zastrašujuće. Ove odluke koje su donijele kineske vlasti, možda djeluju prilično brutalno i žestoko, ali poučeni dosadašnjim iskustvom, oprezu nikada kraja” – pitali smo se kako će covid glumci reagirati na tu nespretnu situaciju u kojoj se dvije njihove histerije sukobljavaju; naime, kako bi se u trenutnoj proratnoj histeriji histerijski režiseri obračunali s Kinom koja je stala na suprotstavljenu (heretičnu) stranu, u javnost su konačno počele izlaziti informacije o strahotama koje čini kineski režim pod krinkom covid mjera (za koje svatko tko vijesti ne crpi iz nakaradnih mainstream medija zna već preko dvije godine).
Drugim riječima, elementi prošle histerije iskorišteni su za promociju trenutne, a mi onima koji su podržavali antidemokratske covid mjere i sudjelovali u njihovom provođenju, a koji se danas čudom čude “drakonskim mjerama Kine”, Balaševićevim riječima poručujemo; “Kasno je da se paniči… Dali smo šansu da se ludilo ozvaniči…A sad smo prosto zgranuti?”
Inače, da takve uistinu nije briga za ljude koji pate u Kini, odnosno da su kineske logore proglasili lošima tek onda kad im je Kina stala na žulj, dokazuje činjenica da o, primjerice, Australiji i Kanadi, demokratskim državama koje koriste slične metode u svojoj “borbi protiv covida”, u mainstream medijima ne čujemo ni riječi. Možda i o tome kako australska policija javno prati građane preko GPS-a na mobitelu čujemo ako se Australija nekad usudi stati na heretičnu stranu, protiv trenutne svetinje. U svakom slučaju, naš doktor se nije, koristeći uvježbanu mentalnu gimnastiku, zgražao nad Kinom, već je javno podržao kineski režim, što je s jedne strane strašno, degutantno i neoprostivo, ali s druge se strane moramo zapitati nije li on time konzistentniji, i u neku ruku čak i intelektualno pošteniji, od svojih ranije navedenih kolega glumaca koji su pripomogli da se ”ludilo ozvaniči”, a sada se prave nevini u ludnici. Smatramo, ipak, da o ovom dijelu njegovog izlaganja ne treba trošiti daljnje riječi budući da je doktor dovoljno rekao sam o sebi time što je javno podržao totalitaristički komunistički režim koji ima otvorene logore za dio svog stanovništva, koji je lemilicom zavarivao svoje građane u njihove domove, koji svoje gladne građane ne pušta van po kruh, koji nasilno privodi i zatvara građane u dugotrajne “karantene” itd. Znamo kakve je sve nebuloze doktor pričao posljednje dvije godine, ali ovo je definitivno među najgorima. I od koga je, previše je…
Doktor nastavlja; “Za očekivati je da će doći do porasta. Ako će se ostati na ovom jako zaraznom, ali puno manje zaraznom omikronu, možemo očekivati da će doći do porasta broja oboljelih, time i hospitaliziranih.” – nismo sigurni čija je greška ovaj nonsens “na ovom jako zaraznom, ali puno manje zaraznom” budući da su mainstream novinari otprilike jednako ofrlji u svom radu kao i covid glumci pa je lako moguće i da je doktorova greška, ali i da su se novinari ponovno pogriješili dok su pisali tekst. Sljedeća rečenica; “Ako će biti riječi o samo omikron-soju, ako neće mutirati u teže i gore oblike, ne vjerujemo da ćemo u tom slučaju gledati reprizu prošle i pretprošle jeseni kad je situacija bila kritična, a zdravstveni sustav bio na rubu.” – vjerujemo kako bi ovaj dio teksta bio teško shvatljiv i većim piscima i književnicima od nas; dakle, čovjek u jednoj rečenici kaže kako je, ako ostanemo na omikron soju, za očekivati porast oboljelih i hospitaliziranih da bi u sljedećoj rečenici rekao da nećemo gledati rast, kao što smo gledali prošlu i pretprošlu jesen, ako ostanemo na omikron soju. Tragikomična kontradiktornost na koju ponovno ne treba trošiti više riječi, samo se još valja osvrnuti na ovakve banalne izjave koje su redovito izgovarane od covid glumaca, a koje novinari nikad ne preispitaju niti za njih traže ikakvu argumentativnu potporu.
Pa evo ponovno novinarskog posla na Sapere Aude; kada je to, doktore Srića, u RH zdravstveni sustav bio na rubu? Sjećamo se da ste o tome stalno pričali, čak i davali datume “sloma sustava”, ali ne sjećamo se da se išta od toga uistinu dogodilo. Nadalje, kako se utvrđuje točka pucanja zdravstvenog sustava, kojom ste metodologijom došli baš do te točke i najvažnije, koja je točka pucanja? Što se, u preciznim terminima, mora dogoditi da bismo rekli da je zdravstveni sustav “puknuo”? Molimo i da se odgovori na ova pitanja potkrijepe brojevima i smislenom analizom. Gledajući njegove nastupe, njegov pristup kompleksnim problemima pa i njegovu retoriku, nekako sumnjamo da bi na išta od ovoga mogao odgovoriti.
Doktor nastavlja; “Prije nego što će ovaj trend postati silazan, pao je interes za cijepljenje.” – opet nesuvisla i nerazumljiva rečenica upitne gramatičke strukture. Ne znamo što ovo znači, doktore Srića, molimo objašnjenje. “Dnevni odaziv na cijepljenje je između 200-300. Treba i dalje ljude pozivati.” – zašto bismo i dalje pozivali ljude na cijepljenje ako i sami u istom intervjuu kažete da su kliničke slike puno blaže i da nije za očekivati teže slike kao prošlu jesen? Ne pokazuje li takav stav “cijepi se neovisno o svemu” dogmatizam cijepljenja o kojem “teoretičari zavjere” pričaju preko dvije godine?Na kraju, “Mjere su većinom ukinute, život se relaksirao i normalizirao, ali ne smijemo zaboraviti da je virus oko nas i da COVID i dalje postoji, rekao je.” – ovo je klasičan rad na tome da histerija koja mu je omogućila da svako malo iskače na vijestima ne splasne. Zašto bi napaćeni ljudi narušenog mentalnog zdravlja, djeca koja su izgubila 2 godine svog djetinjstva, itd. morali stalno imati na umu da je “COVID oko nas”? I sama struktura rečenice da je “nešto oko nas” ukazuje na čisto zastrašivanje budući da, čak i ako se složimo da je covid strašno opasan, ne nudi nikakve praktične savjete tipa “provjetravajte prostore”, već samo usađuje paniku u ljudsku podsvijest time da čak i u ovoj, njegovim riječima, “relaksirajućoj situaciji” u kojoj ljudi konačno mogu odahnuti, družiti se, raditi, vidjeti svoje bližnje koje možda nisu vidjeli dvije godine, ići na sport, itd., i dalje moraju strepiti da tamo neki COVID čeka iza ugla.
Zaključno, ova dekonstrukcija je samo jedan primjer kako bi ozbiljni novinari i sugovornici trebali reagirati na riječi covid glumaca. Nema nikakvog racionalnog razloga zašto bi nekome bilo dozvoljeno gurati nebuloze u javni prostor bez da se za iste nebuloze zatraži argumentacija koja ne uključuje logičku grešku argumentum ab auctoritate. Ako netko, primjerice, kaže kako se može očekivati da će programski jezik Java uskoro biti izguran s tržišta novijim Kotlin jezikom, svatko mu ima pravo postaviti pitanje kojim rezonom se došlo do tog zaključka, na što odgovor ne može biti to da je to prognoza stručnjaka programera i da je zato zasigurno točna. Ako netko kaže da je Hegel veći filozof od Schopenhauera jer je more plavo, ne treba biti stručan u filozofiji da bi se taj argument s pravom porušio. Ako se netko zalaže za destruktivan i opširan društveni injženjering, najmanje što duguje istom društvu je da ponudi smislenu podlogu kojom opravdava svoje djelovanje. U suprotnom ne možemo govoriti o stručnjacima i znanstvenicima, već o glumcima i iskreiranom teatru.
Izvor:Sapere Aude
