Claudio Magris napisao je:”Danas je Crkva poput tanjurića ili goluba u streljačkom klubu. Budući da svima, osim sebi, sve oprašta”
Čini se da je ismijavanje kršćana kako na Zapadu tako i mnogim tiranskim režimima često bilo “pravo” i društvena obveza a istodobno i užitak. Dovoljno je pridružiti se čoporu – pritom se ama baš ništa ne riskrira. Prije se riskira ako se to ne čini – ako se ide protiv struje tj ako ih se brani. Poznato?
Sociolog Philip Jenkins je u knjizi “Novo antikatoličanstvo ” mnoštvom dokaza pokazao da izraz “politički korektno”(za poštivanje svih nacionalnih, vjerskih i rodnih skupina vrijedi za sve osim za katolike.
Na Zapadu je bez problema dopušteno- a da pritom ne budete prozvani- podcjenjivati, mrziti i ocrnjivati samo i isključivo katolike.
Drži se opravdanim svoditi Crkvu i katolike na “grubi stereotip”tj na karikaturu koju ne bi dopustila ni jedna druga vjerska ni nacionalna skupina.
Aldous Huxleey 1932 u romanu Vrli novi svijet Kaže da je antikatoličanstvo “antisemitizam obrazovana čovjeka” pretkazavši to iskrivljavanje kao glavni moment moderne.
Ono što je najveći paradoks je da se u ime tolerancije poništava tolerancija – samu se Crkvu tako tjera da se u ime lažne univerzalnosti odriče vlastitog identiteta. Pod krinkom slobode forsira se prividna sloboda, pod krinkom tolerancije nameće se njena čista negacija, pod krinkom demokracije postavlja se tiransko mjerilo kojemu se svi bez iznimke imaju pokoriti jer sebi pripisuje opću valjanost i razumnu superiornost.
Još je davne 1906. Albert Schweitzer dokazao da svatko može sebi sagraditi jednog Isusa na svoju sliku i priliku. Upravo to ove naše „normalne“ perjanice čine: traže Isusa koji bi im mogao pomoći za oslobođenje od dogme. Traže Isusa koji će im reći: ne brini, nerođeno dijete nije čovjek, ali ti zato jesi. Ne razbijaj glavu oko braka, najvažnija je ljubav, a i ljubav je širok pojam. Ne brini zapravo uopće oko ičega, moje milosrđe će ionako na kraju priče pokriti sve.
Znate što ste vi, dragi moji „normalni katolici“?
Kukavičje jaje u gnijezdu koje ste pogrešno zamijenili za zonu ugode. Njemački teolog Karl Adam napisao je jednu veliku istinu: “Krist iz evanđelja predstavljen je našemu svijetu kao lik koji unosi nemir, kao svojevrsni tremendum mysterium, kao zagonetka koja zahtijeva objašnjenje ili pitanje koje zahtijeva odgovor.“
Zato raspelo smeta. Bode nas ravno u srce. Zato ga sklanjaju s kipova, brišu računalnim programima, zato ga žele maknuti iz škola i sudnica. Cijela premisa tih sterilnih, pogubljenih, modernih, „normalnih“ (za razliku od onih malobrojnih čiji pogled još ide uvis) počiva na pogrešnoj pretpostavci: ne drže raspelo zidovi nego Isusov križ podupire cijeli svijet, grli povijest i sve, baš sve što postoji. I neka se slobodno potpisuju oni koji ne žele podmetnuti svoja ramena pod taj križ. Povijest je pokazala i dokazala da će onih koji to žele i mogu – Bogu hvala – isto tako biti dovoljno.
Uvijek ih je i bilo i bit će.
Izvor: Nikolina Nakić/Facebook
