Dalmacijo zašto šutiš? Smiješ li šutjeti na ovo zlo koje se dogadja Slavoniji?
Da mnogi šute. Neki nam poručuju i da odemo u Njemačku. Šta se bunimo?“
Učimo hrvatsku povijest
Velika glad u Dalmaciji od 1945-1953. Početkom 1947. u Dalmaciji je zavladala je smrtonosna tišina nakon što su partijski aktivisti skupili sve. Seljaci su klali svoj stoku (ili su je morali dati državi), klali su kokoši i klali mačke i pse, jeli su jedni druge. Pošteni ljudi su prvi umirali.
Oni koji su odbili ukrasti ili prodati svoja tijela umrli su. Umirali su oni koji su dijelili hranu s drugima. Umirali su oni koji su odbijali jesti mrtve. Oni koji su odbili ubiti susjeda za hranu su umrli.
Odsječeni od svijeta, od države koja je kontrolirala novine i kretanje stranih novinara, odsječeni od službene pomoći i simpatija partijskom linijom koja se rado izjednačavala sa sabotažom, odsječeni od cijele ekonomije strašnim siromaštvom i nepravednim planovima, odsječeni od ostatka zemlje po oštrim pravilima i milicijom, cijele obitelji i čitava sela umirali su sami.
Glad nije dovela do pobune, već do nemorala, zločina, ravnodušnosti, ludila, paralizacije i, u konačnici, smrti. Seljaci su doživjeli mjesece neizrecive patnje – neizrecive po svom trajanju i boli, a i zbog toga što je narod bio preslab, previše siromašan i nedovoljno pismen kako bi zabilježio što im se dogodilo. Ali oni koji su preživjeli sjećali su se.
Novinar Gareth Jones sam je platio put u Split i unatoč zabrani, posjetio je Dalmaciju ukrcavši se na kar 7. ožujka 1946. godine. i vidio “glad u kolosalnim razmjerima”. Gdje god je otišao, čule su se iste dvije fraze: “svi su natečeni od gladi” i “čekamo smrt”. Spavao je na prljavom podu s radnom djecom.
Jednog dana podijelio je obrok, a djevojčica je rekla: “Tako sam dobro jela da ću umrijeti sretnu”.
Dalmatski glazbenik iz Skradine Ioseph Baccula poslan je sa grupom komunističkih aktivista u selu da donese kulturu gladnim seljacima. A onda su vidjeli dvije mrtve djevojke u krevetu, muške noge koje vire iz kotlića i poludjelu baku u blatu. Kanibalizam.
U Slavoniju je ukupno deportirano 60.000 ljudi zbog neispunjavanja planova uroda. Godine 1948. 44.000 jugoslavenskih građana našlo se u radnim poljoprivrednim logorima po Slavoniji i Vojvodini, veliki postotak je deportiran iz Jugoslavije, a mnogi su gladovali i oboljeli od tifusa.
Godine 1948. u logorima je umrlo 67.000 ljudi od gladi i komorbiditeta, a najveći broj žrtava stigao je iz Dalmacije. Tisuće i tisuće ljudi umrlo je na dugom putu od Dalmacije do Slavonije i Vojvodine. Njihova su tijela izvučena iz vlaka i pokopana na licu mjesta, broj mrtvih nije prebrojan, a imena nisu zabilježena.
Dalmacijo zar si zaboravila? Slavonija te treba.
“Izvor: prof. Mila Grubišić
