Neposredna ratna opasnost 90-ih godina 20. stoljeća i neravnopravni ustavnopravni status i nesređeno zakonodavstvo nakon rata nagnali su Hrvate Bosne i Hercegovine na odgovarajuće oblike samoorganiziranja.
U posljednjih 18 burnih ratnih i poratnih godina Hrvati Bosne i Hercegovine su osnovali dvije različite institucije pod istim nazivom Hrvatska zajednica Herceg Bosna. Oba ova subjekta imaju u osnovi isti cilj – opstanak i ostanak Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Različitost proizlazi iz bitno drugačijih okolnosti u kojima su osnivane ove institucije.
Hrvatska zajednica Herceg Bosna je prvi put osnovana neposredno pred rat u Bosni i Hercegovini, 18. studenoga 1991. godine.
Njezina prva i osnovna zadaća je bila organiziranje obrane radi opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini budući da aktualna vlast nije uradila ništa u vezi s obranom Bosne i Hercegovine. Ova Hrvatska zajednica Herceg Bosne je u cijelosti opravdala svoje osnivanje i postojanje. Ideja je vrlo jednostavna. Trebalo je sačuvati ljude, zemlju na kojoj žive, drugim riječima sačuvati naciju. To nije bilo moguće napraviti po onom receptu po kojemu je nastala Jugoslavija 1918. godine.
Jugoslavija je počivala na neobičnom principu koji je artikulirao Nikola Pašić, jedan od čuvenih političara iz međuratnog razdoblja. Kad je htio nagraditi nekog što je učio nešto, onda mu je činovnik rekao: „pa čujte predsjedniče tako ne može po zakonu“. Onda je Pašić rekao: „zakon je za one koje mi ne volemo, a za one koje mi volemo ne treba zakon“! Tu tradiciju je nastavio onda Josip Broz Tito, koji je poslije Drugog svjetskog rata govorio da ima tih sudaca koji se drže zakona „ko pijan plota i donose presude koje ne odgovaraju vlasti“!
Ovo što sam istakao nije bio put za sačuvati ljude i zemlju, jer bi inače Jugoslavija bila očuvana. Budućnost kakva je nudila „službena vlast“ u Sarajevu bila je budućnost bez nacije.
Zažmirite i zamislite psihozu nadolazećega rata u BiH… Druga je polovica 1991. godine…
U Ravnomu bosanskohercegovačke civile (Hrvate), seljane koji su dan prije hranili stoku i pripremali ogrjev za zimu koju nisu dočekali, pobila regularna vojska SFRJ kojoj je BiH još uvijek pripadala, a koja je krenula od Hrvatske odsjeći Dubrovnik.
Zato što je 6. listopada 1991. godine, dan nakon završetka krvavoga pira u Ravnomu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio proglas u programu TV Sarajevo, poručivši: ”…vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv da učestvujete u građanskom ratu. (…) Zapamtite, ovo nije naš rat. (…) Pomozite nam, dakle, zajedno sa nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.”
Dakle, Hrvati su se organizirali jer nam je Vlada naše države okrenula leđa u jednom od najtežih trenutaka u povijesti suvremene BiH! Organizirali su se kako ih ne bi pobili!
Organizirali su se kako BiH ne bi postala dijelom velikosrpskoga političkog ozemlja!
Organizirali su se kako nesrpski narodi u BiH ne bi postali mrtvo meso za salatu na Slobodanovu, Radovanovu, Ratkovu i Dobričinu stolu užasa!
Hrvatska Republika Herceg-Bosna je 28. kolovoza 1993. izrasla iz Hrvatske zajednice Herceg-Bosne utemeljene 18. studenog 1991.,
U Odluci o uspostavi HZ Herceg-Bosne stoji kako će HZHB poštovati demokratski izabranu vlast Republike BiH sve dok postoji državna neovisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju!
Alija je govorio „da smo svi mi ljudi pa ćemo ko ljudi zajedno živjeti i zašto ćemo se dijeliti“. Suština je da je Alija planirao dijeliti ljude po vjerskom načelu, pa će umjesto nacionalnih zajednica biti vjerske. To nije bio put. Jedini put za sačuvati ljude, zemlju, naciju bio je kakav takav red. Uspostaviti ono što se zove „Rechtsstaat“, državu prava, poredak prava, poredak u kojem su svi jednaki pred zakonom i u kojem svima jednako postupa. To nije jednostavno i ne može se napraviti za sedam dana .
Licemjerno od Muslimana-Bošnjaka optužiti Republiku Hrvatsku za agresiju na BiH, odnosno UZP.Presuda u predmetu Jadranko Prlić i ostali ignorira činjenicu da je Republika Hrvatska prva od neislamskih zemalja priznala neovisnost BiH, 1992. godine, te da bez Hrvata ne bi bilo opstanka današnje Bosne i Hercegovine.
Licemjerno je od Muslimana-Bošnjaka optužiti Republiku Hrvatsku za agresiju na BiH, odnosno UZP, zemlju koja je pomagala muslimanske izbjeglice i dala im smještaj, zemlju koja je naoružavala muslimansku ABiH i liječila njene ranjene pripadnike na teritoriju Republike Hrvatske .
Stravični razmjeri neznanja koje Hrvati u Republici Hrvatskoj imaju o stradanju Hrvata u Bosni i Hercegovini, poglavito o stradanju Hrvata središnje Bosne u napadima muslimanske ABiH.
“NIKAD u povijesti nijedan narod kao Hrvati nije pomogao drugome narodu, Bošnjacima, i onda kad se drugi narod okrenuo protiv prvog”, kazao je Slobodan Praljak pred Haškim sudom. Slobodan Praljak nijednu minutu nije želio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije niti bio. Činom samoubojstva je odbacio presudu koja nije potvrdila povijesne činjenice o ratu Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini. Odbacio je nepravednu presudu. Njegova presuda je uvreda za svaku pravdu. To je teatar apsurda.
Politika hrvatske vlade u vrijeme Domovinskog rata je sadržana u govoru „olujnog ministra“, ministra obrane Gojka Šuška, Hrvatima na skupu u Livnu: „Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg – Bosni, ni Republici Hrvatskoj koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat.
To je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu, Hrvat u Banja Luci i Hrvat u Banja Luci imati svoja prava. Ako oni prema nama učine zločin, dokažimo da nas vjera ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom“.
HR Herceg-Bosna je, uz Republiku Hrvatsku i Republiku BiH, bila supotpisnicom Vašingtonskoga sporazuma kojim je ustrojena Federacija BiH te je supotpisnicom i usvajanja Ustava Federacije BiH. Prestala je postojati 14. kolovoza 1996. godine, svojom odlukom o ukidanju, kojom su sve ovlasti Vlade HRHB prenesene na Vladu FBiH, a Vlada FBiH punopravnim i ravnopravnim priznala svu dokumentaciju, sudske i državne odluke, kao i sva djelovanja tijela HRHB i RBiH.
Isto se dogodilo i s njihovim oružanim sastavnicama (HVO i Armija RBiH) koje su, po završetku rata, ravnopravno ušle u sastav Vojske FBiH .
Ukidanje Herceg Bosne se pokazalo kao najveća greška i veliki grijeh Franje Tuđmana .Tu je bila kratkovidna politka, i trebalo se inzistirati na tri entiteta koji će dugoročno osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda u BIH. Predsjednik Tuđman ima velike zasluge za stvaranje hrvatske države, ali ukidanje Herceg-Bosne je bila Tuđmanova jedina velika strateška pogreška.
