Prenosimo s portala Žena Vrsna jedno dirljivo razmišljanje.
„Dva događaja potakla su val misli o tome kako se odnosimo prema djeci i koliko smo odgovorni za sve što im se događa poslije u životu: slučaj premlaćivanja jednog dječaka i jedan površan razgovor kojem sam bila slučajni svjedok.
Majke, jeste li previše zauzete?
Sjedim u čekaonici i slušam dvije prijateljice kako razgovaraju. Glasne su pa nemam izbora. Pričaju o svojim stanovima koje su upravo renovirale, novim kuhinjama, suđu, novom setu noževa i novim madracima. S uređenja kuće bacile su se na uređenje svojih glava i noktiju. Vani, ispred čekaonice, igraju se njihova djeca. Jednoj od njih prilazi dijete i doziva je:
„Mama, mama!“ Mama priča i čini se da ne čuje. Djevojčica je uporna, ovaj put poteže majku za rukav: „Mama, mama.“
„A što je, zar ne vidiš da pričam, koliko sam ti puta rekla da ne prekidaš?!“
Djevojčica spusti pogled i utihnu. Majka nastavi svoj razgovor. Djevojčica ode, mrveći u šaci cvijet koji je donijela majci. Još je nekoliko puta dijete provirilo u čekaonicu, ali majka je bila zauzeta.
Vidimo li svoju djecu? Vidimo li ono što oni zaista jesu i što im treba? Koliko je puta moje dijete smrvilo cvijet u šaci?
U prsima me stegnu ljutnja.
Put do dječjeg srca
Što točno govorimo svojoj djeci? Koliko im pokazujemo primjerom ono što im propovijedamo? Zašto je čovjek ljubazan prema onima koji su moćni, a na slabije se ne obazire? Kakvi smo to ljudi?
Ljubaznost je put do dječjeg srca. Ne treba im ništa teoretizirati. Samo biti ljubazan, i prema svom vlastitom djetetu i prema svoj drugoj djeci. Koja je to tema i koji su to razgovori važniji od onoga što nam oni žele reći? Ništa. Ništa nije važnije. Kada ti tvoje dijete nešto želi reći, stani. Zaustavi sve. Svemir neka zaustavi disanje i neka naćuli uši. Jer jako je važno to što će čuti.
Dijete je blago
Zahvali Bogu svaki dan jer te tvoje dijete traži i treba. Nitko te toliko ne voli kao što te ono voli. Ono živi od tebe i za tebe. Ne ranjavaj ga. Ne odmiči ga u stranu. Ne prekidaj ga dok govori. Ne govori mu: „ne sada“ jer to nije oznaka vremena, nego odbijanje. Kaži: „može“ Ostavi svoje suđe, usisivače, pegle i kuhače. Zagrli ga i slušaj. Pomiriši svoje dijete. Tako miriše ljubav. Udiši dok imaš priliku. Ne štedi se, majko, jer što se više daješ, više te ima. Brzo će doći vrijeme kada više neće biti prilike. Čeznut ćeš za tim slatkim mirisom i mekanom kožom i zagrljajima, a oni će biti zauvijek prošlost. Možda ako budeš imala unuke, i ako budeš dovoljno sretna da ih viđaš i da te poznaju, možda onda osjetiš djelić ovakve sreće, ali na to možeš računati samo ako ovo dijete koje je sada kraj tebe prigrliš i nikada mu ne kažeš „ne sada“. Ne zaboravimo nikada, niti na trenutak, da je svako dijete ranjivo i potpuno ovisno o nama.
Hrabro, drage majčice. Zadatak je težak i put je dug. Ne tucite, ne odgurujte, ne vičite, ne kažnjavajte, ne izgovarajte pogrdne riječi. Grlite, potičite, ljubite, blagoslivljajte, volite i samo volite. I vidjet ćete kako će sve okrenuti na dobro. Ljubav nije nerotkinja. Ona je plodna i uvijek obilato rađa.
Hrabro, majčice, i ne zaboravite: Sve što ovim najmanjima učiniste, meni učiniste.“
