Nakon službenog proglašenja kraja covid pandemije na nju se ovoga puta nećemo osvrnuti iz aspekta ukupnosti pozitivnih i negativnih posljedica odluka koje su službene instance tijekom nje donosile, već kroz okvire filozofije Sorena Kierkegaarda, odnosno njegove poznate tvrdnje da je istina subjektivnost.
Ta je teza vrlo često pogrešno tumačena kao relativizacija istine kroz njezino svođenje isključivo na osobnu (subjektivnu) razinu. Kierkegaarda, međutim, zbog svog poetskog stila filozofiranja, kao i zbog nesvakidašnje činjenice da u velikom dijelu svoje filozofije kritizira ostatak svog vlastitog rada, u pravilu nije jednostavno shvatiti, a kada nam se i učini da smo u tome konačno uspjeli, njegova nam filozofija kao jegulja bježi iz konceptualnog hvata, otvarajući tim bijegom vrata prema sve dubljim i dubljim idejama.
Kierkegaardova se *subjektivnost istine*, dakle, ne bavi demantiranjem postojanja objektivne istine, već inzistira na tome da se do takve istine, ako ona postoji, mora doći svojim vlastitim i cjelokupnim bićem – svojom svjesnom odlukom i svojim autonomnim razumom. On se, drugim riječima, suprotstavlja fiksiranju na propozicijsko, faktičko znanje te tvrdi da je od toga čije su činjenice bliže istini važniji način na koji je svaka pojedina osoba do tih činjenica došla.
U tom je smislu moguće da osoba čije su činjenice točne paradoksalno bude dalje od istine od osobe s pogrešnim uvjerenjima ako je potonja do tih svojih (pogrešnih) uvjerenja došla svojim bićem – svojim “strastvenim okretanjem prema samome sebi” (eng. passionate inwardness), a ne slijepo prihvaćajući ono što joj je neprosvjećena masa nametnula.
S druge strane hipotetska osoba koja je u danom slučaju faktički u pravu ustvari nema nikakav osoban odnos s istinom, jer se do nje nije probijala niti se u punom smislu u nju uronila, već ju je samo nepromišljeno progutala srebrnom žlicom, na jednak način kako će u drugim situacijama progutati laži.
Takvi su zaključci djelomično bazirani na Kierkegaardovom ponešto pesimističnijem romantičarskom pogledu na egzistenciju, koji shvaća ogromnu nemoć pojedinca spram egzistencijalnih uvjetovanosti u koje je ni kriv ni dužan *bačen* (eng. Thrownness, njem. Geworfenheit).
U svom poznatom dijelu [Ili-ili: fragmenti života] Kierkegaard ukazuje na kompleksnost egzistencije koju čovjek mora živjeti unaprijed, a shvaćati unazad; u kojoj se odluke moraju donositi usprkos tome što naši limitirani umovi ne mogu pojmiti gotovo ništa od onoga što će svaka od tih odluka prouzročiti. Osuđeni smo prvo djelovati, pa tek onda spoznati ispravnost našeg djelovanja kroz njegovo proživljavanje.
U takvim nepogodnim postavkama jedino što nam preostaje kako bi ostvarili sami sebe – kako bi ispunili svoju ulogu i izgradili se kao autonomni pojedinci, jest sam “iracionalni” čin donošenja odluke. Tim činom biramo bolji od ponuđenih otrova, jer, iako postoje velike šanse da je naša odluka pogrešna, ona je svejedno *naša* i predstavlja svojevrsni čin individuacije (formiranja svoje vlastitosti), dok drugi otrov – onaj u kojem ne donosimo nikakvu odluku zbog svoje zaleđenosti pred apsolutnom nesigurnosti budućnosti, ustvari predstavlja najveći apsurd; onaj Buridanovog magarca koji ne može donijeti odluku do kojeg plasta sijena će otići po hranu, pa zbog svoje neodlučnosti umire od gladi.
S tim na umu postaje jasnije zašto Kierkegaard više vrednuje način na koji do svojih subjektivnih istina dolazimo od njihove točnosti usporedno sa stvarnim svijetom. Prihvaćanje nečega što je istinito samo zato što smo na to prisiljeni, izmanipulirani ili nam je ono na bilo kakav način nametnuto kontra naše slobodne volje, oduzimajući nam tako mogućnost samorealizacije, za Kierkegaarda predstavlja laž, što je i jedan od temeljnih uzroka gađenja koje je osjećao prema fenomenu mase. “Istina uvijek leži među manjinom i manjina je uvijek jača od većine, jer je u pravilu sastavljena od onih koji imaju mišljenje, dok je snaga većine iluzorna, izgrađena kroz bande koje nemaju nijedno jedino mišljenje”.
Međuigru takvog antikonformizma rijetkih i intelektualno lijenog poslušništva većine na široj smo sceni mogli gledati tijekom covida. Iako se rasprava s pravom često svodila na to čija strana ima točnije činjenice, odnosno čija je strana više lagala i griješila, iz sadašnje je perspektive jasno da velika većina strane koja je prihvatila službeni narativ taj narativ nije prihvatila svojim autonomnim rezoniranjem, već jer je podsvjesno, polusvjesno ili svjesno nasjela na ono što joj se propagandnim bombardiranjem serviralo. Taj je zaključak neizbježan čim se sjetimo ciljanog sustavnog onemogućavanja artikulacije svojih stavova nepodobne strane i prešutnog prihvaćanja takvih pravila igre od strane spomenute velike većine.
Nadalje, još se barem nekoliko desetljeća ne smiju zaboraviti svi ostali agresivni, antidemokratski i nekritički načini kojima se pojedince htjelo navesti na poslušnost – od prijetnja gubicima poslova preko konstantnih medijskih dehumanizacija do skandaloznih covid potvrda, to jest punokrvne segregacije dijela građana.
Gledajući to kroz prizmu Kierkegaardove filozofije, svatko tko teži biti autonoman pojedinac morao je, neovisno o svom stavu prema faktama oko covid krize, odbiti slijediti službene narative u trenutku kad su oni počeli bivati nametani na takve načine; u trenutku kad su vlasti počele “otežavati živote ljudima” kako bi ih natjerali da prihvate njihovu istinu (https://www.vecernji.hr/…/nova-pravila-otezat-ce-zivot…).
Tim je činom mjesto istine prestalo biti primarno, te je primarnim postao način na koji se do istine može doći. Povijest ne uči uzalud da revolucija jede svoju djecu; da će nas, usprkos tome što u danom trenutku svim srcem vjerujemo da je nešto istinito, to “istinito” ubuduće opaliti po glavi ako dođe u ruke neprosvjećene mase, a mi smo ranije šutili kada se druge udaralo po glavi.
Najzagriženiji se pobornik cijepljenja nema pravo nazivati akademskim građaninom ni intelektualcem ako je u ime tog svog uvjerenja bio spreman pristati na to da se njegovi sugrađani segregiraju; da kroz svoje ograde pravovjernika na njih gleda kao na građane drugog reda; da implicitno ili eksplicitno pristane na to da se pojedinim ljudima oduzme njihova ljudskost.
Vjerujemo da među takvima ima onih koji su svoja uvjerenja mogli odvojiti od prepoznavanja nužnosti osude onoga što im se događa pred nosom, te tako uspostaviti kierkegaardovski odnos s istinom neovisno o točnosti fakti u koje vjeruju, no, nažalost, rijetko smo ih imali prilike vidjeti.
Time što su šutjeli na oduzimanje ljudskosti svojih intelektualnih protivnika svoju su ljudskost stavili na stranu, parareligijski se klanjajući bogu faktičke *omasovljene* (eng. massification) istine – istom onom bogu pod čijom je palicom nebrojeno ljudi kroz povijest bilo prisiljeno ostaviti svoje živote.
