Rijetko iskren intervju dao je Dragan Čović. Može biti da se novinar samo bolje pripremio, ali prije da je i Čović otpustio neke kočnice.
Koliko je intervju neobičan za predsjednika HDZ-a govore i reakcije koje se nižu s bošnjačke strane već treći dan. Izetbegović je dao čitav intervju u kojem odgovara na Čovićev intervju. Nikšić je reagirao da „ništa od podjele BiH“ a Bećirović je Čovića nazvao „faktorom velikosrpske politike“. Reagirale su i stotine drugih aktera, i bespredmetno ih je citirati jer su svi do jednog potvrdili ili opravdali osnovne teze Čovićevog intervjua.
Ipak, glavno što su u svojim odgovorima potvrdili jeste da nikad nikakvog dogovora oko bilo čega neće i ne može biti. Jer, otkud Hrvatima, koje prigodno nazivaju „Čović“, pravo da bilo što traže ili očekuju?
Teško je procijeniti misli li Dragan Čović zaista da je neka vrsta dogovora s Bošnjacima moguća i do koje je mjere zanesen idejom da „Hrvati jedini grade BiH dok je svi drugi razgrađuju“. Prije da se samo radi o njegovom političkom žargonu. U svakom slučaju, definitivno je da smo prešli iz „krize vlasti“ u „krizu države“.
Zbog sporog napredovanja teško je primijetiti koliko je zaista akutna politička kriza u BiH. Ali već je sasvim realno institucionalno osamostaljenje Republike Srpske, bez obzira na to hoće li i kad Dodik biti uhićen i odležati mjesec dana pritvora. Realnost je i da bošnjačka politika nije u stanju pronaći ni minimum kompromisa sa hrvatskom stranom nego su zapeli u živom blatu međusobnih optužbi za izdaju i veleizdaju.
Stvari možemo promatrati dnevnopolitički i na taj im način pristupati ali tek teorijskom analizom možemo doseći neke dublje zaključke i na taj način eventualno prognozirati buduće procese i događaje.
Teorija je ono što naša javnost prezire i upravo je tu izvor moći političkih lidera. Ali, to nas ne smije spriječiti da barem radi sebe pokušamo razumjeti neke procese.
Osobno mislim da su i srpska i hrvatska, a posebno hrvatska politika u BiH, potpuno nevažne za osnovni proces koji se odvija. Iako srpska politika diktira dnevne događaje i glavni je generator političko-institucionalne krize u kojoj se država nalazi, bošnjačka politika je ta koja definira državu i stanje u njoj. Drugačije rečeno, država je slika i prilika bošnjačke politike.
Kakva je ta politika!?
To što je nešto nedefinirano, konfuzno, kontradiktorno, međusobno suprotstavljeno, autodestruktivno ili pasivno – ne znači da ne postoji.
Bošnjačka politika, u najširem smislu riječi, determinirana je nekim parametrima iz bliže povijesti. Oni koji najsnažnije djeluju na današnju bošnjačku politiku su naravno, faktor „uloge žrtve“. Usput rečeno, Izetbegović je potvrdio da bošnjačku politiku definira „uloga žrtve“ objašnjavajući je „brojem žrtava“.
Ovaj faktor opravdava uvjerenje da im zbog uloge žrtve pripada pravo na državu. Ostali, Srbi i Hrvati, tek su tu da se uklope u ona prava koja su im ostavljena. A sve u odnosu na njihovu brojnost. Pa se tako Srbima može priznati nešto a Hrvatima skoro ništa.
No, faktor „uloge žrtve“ je tek jedan. Drugi, vrlo važan faktor, jeste „uvjerenje o otetoj pobjedi“.
Iz različitih razloga koji bi se mogli opisati kao svojevremeni vojno-propagandni i dnevnopolitički, hrvatska i bošnjačka javnost već 30 godina, sa sve većim intenzitetom, proživljavaju uvjerenje da su njihove vojske „zaustavljene pred Banja Lukom“.
Pretpostavljajući da je pad Banja Luke bio pitanje dana, i da bi na taj način kapitulirala i Republika Srpska i Srbija, dvije javnosti nadogradile su vlastite narative žrtve narativom oduzete pobjede. Kod Hrvata je ovaj narativ postao dio veteranskog i nacionalnog folklora i kao takav se nije ozbiljno prenio u političko djelovanje.
Kod Bošnjaka je „zaustavljanje pred Banja Lukom“ shvaćeno mnogo ozbiljnije. Naime, ovo epsko zaustavljanje ne samo da je Armiji BiH oduzelo (potpunu) vojnu pobjedu, nego je i trajno definiralo postdaytonske odnose u BiH. Odnosno, oni, iako pobjednička strana, nemaju Republiku BiH kakvu zaslužuju.
Sustavnim podgrijavanjem ova dva kolektivna osjećaja, da su istovremeno žrtve i stvarni pobjednici rata, bošnjačka politika sama je sebi zatvorila vrata bilo kakvog kompromisa sa bilo kime. Jer, kako praviti ustupke nekom tko je počinio genocid i tko je ustvari izgubio rat!? Ili, ako je riječ o Hrvatima, nekom tko je počinio UZP i izgubio rat!?
Treći, po mom osobnom uvjerenju najvažniji faktor koji definira ukupnu bošnjačku politiku jeste ustvari proces nacionalnog preporoda koji se kod Bošnjaka intenzivno odvija.
Bošnjačka nacija prije sto godina je mogla ići ovim ili onim smjerom. Mogli su postati Srbi ili Hrvati.
Prije pedeset godina su isto mogli ići u dva smjera. Mogli su ostati vjerska skupina ili neka anacionalna grupa.
Ali, rat i genocid nad Bošnjacima definirali su njihov put u smjeru klasične nacije sa svim elementima koji uz to idu.
S obzirom na činjenicu da se bošnjački nacionalni preporod nije dogodio kao prirodan unutarnji proces jednog naroda nego je uzrokovan izvanjskim okolnostima i nasiljem, procesi su se odvijali ubrzano.
Hrvatski nacionalni preporod počeo je u 19. stoljeću i trajao je desetljećima. U početku se bavio jezičnim i političkim pitanjima, ali je njegov primarni predmet interesa (i političke evolucije) bio pitanje odnosa prema državi. Odnosno, trebaju li Hrvati imati svoju nacionalnu državu.
Evolucija ovog procesa je tekla na način da je politički mainstream prvo smatrao da Hrvatska treba biti u ravnopravnoj uniju sa Austrijom i Ugarskom. Onda je mainstream smatrao da treba biti u uniji sa Srbijom. Hrvatska nacionalna svijest ni nekoliko mjeseci pred referendum o neovisnosti Hrvatske 1991. nije bila uvjerljivo sigurna da će Hrvati glasovati za izlazak iz Jugoslavije. Tek je ponašanje srpske politike iz Beograda gurnulo neodlučne ka političkoj neovisnosti.
Kod Bošnjaka ovaj proces ne samo da nije imao ovoliko vremena, nego on nije nikada ni artikuliran na razumljiv način. Zato danas kod Bošnjaka imamo prisutan nekakvu mješavinu jugonostalgije, građanske države i nacionalne bošnjačke države. U dnevnoj politici to možemo vidjeti kroz baštinjenje antifašističke – goloruke – pobjedničke – multietničke Armije čije poginule zovemo šehidima.
Naravno, nepisano pravilo bošnjačke politike je nikada i nikada ne spominjati BiH u kontekstu bošnjačke nacionalne države. Međutim, verbalna disciplina je jedno a praksa sasvim drugo.
I sad kad se vratimo na osnovne karakteristike bošnjačke politike (nedefinirano, konfuzno, kontradiktorno, međusobno suprotstavljeno, autodestruktivno ili pasivno) jasno je da ona nema stratešku koordiniranost.
Bošnjačka politika ustvari je prepuštena kolektivnim instinktom jedne mlade nacije – a taj instinkt imaju sve nacije na svijetu: Nacionalna država.
…
Bošnjaci kao nacija, potpuno prirodno i razumljivo, smatraju da zaslužuju svoju nacionalnu državu. Narativ da su žrtve rata kojima je oduzeta ratna pobjeda samo pojačava nagon. Ali i bez toga, sasvim normalno ponašanje jednog naroda je da želi svoju državu.
Kada ovaj proces pogledamo iz dnevnopolitičke perspektive, postaje nam jasno zašto je to dominantan politički proces. Onda vidimo da su i Dodik i Čović ustvari sporedni likovi. Jer svaki srpski i hrvatski lider nakon njih će se ponašati isto ukoliko ne želi pristati da njegovi narodi budu inferiorni u državi koja je i formalno njihova.
E sad. Kako će proces završiti?
Nacionalni preporodi kroz koji su već prošle stotine drugih nacija, uz uzimanje u obzir geostrateške i regionalne okolnosti, otprilike nam pokazuje put koji se otvara pred bošnjačkom nacijom.
Taj put predviđa prije svega mukotrpan proces unutarnje konsolidacije i odgovora na temeljno pitanje – želimo li nacionalnu državu!?
Iako će danas većina Bošnjaka odgovoriti da je BiH njihova država, kada dođemo do pitanja sadržaja te države, odnosno koju poziciju Bošnjaci trebaju imati unutar BiH onda se stvari mijenjaju.
Prije ili poslije, kristalizirat će se odgovor da Bošnjacima treba nacionalna država uz pretpostavku da ta država treba biti BiH – u postojećim granicama.
Nakon što sami sebi daju pozitivan odgovor da žele nacionalnu državu, Bošnjaci će se suočiti sa činjenicom da skoro i nemaju nacionalne institucije. Bit će potrebno izgraditi institucije koje se bave isključivo bošnjačkim nacionalnim identitetom. Ovo ne samo da zahtijeva vrijeme i resurse, nego prije svega zahtijeva dug i spor proces obrazovanja stanovništva sa jasnim nacionalnim ciljem.
Paralelno s ovim procesima odvijat će se proces definiranja granica buduće nacionalne države. Ovo definiranje u kolektivnoj memoriji naroda Jugoslavije automatski se povezuje s ratom i nasiljem. Ali to je tako samo ako su lideri tih naroda neobrazovani a njihov narod indoktriniran i agresivan.
Čovićev prijedlog iz intervjua o stvaranju tri federalne jedinice jedan je od načina da se preduhitri moguće nasilje u fazi definiranja granica nacionalne države. Ali prijedlog je naivan jer nacionalni preporod svake nacije nužno podrazumijeva i teritorijalne apetite. A u ovom slučaju, područja koja Izetbegović opisuje kao „miješana“ sigurno će biti nacionalni prioritet svih onih koji ih „miješaju“.
Čovićev intervju i reakcije na njega daju nam dobar uvid u dnevnopolitičku refleksiju dubokih društveno-političkih procesa koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini. Ali nam isto tako daju odgovor da su bilo kakvi kompromisi oko uređenja BiH nemogući dok Bošnjaci barem djelomično ne završe vlastite nacionalne spoznaje.
Tvrtko Milović
crodex.net
