Život priče filmske priče ,pogotovo u ratnim okolnostima, a jedna od njih je i ona Ante Strinića iz Antina, sela između Vinkovaca i Osijeka koje je bilo okruženo selima sa većinski srpskim stanovništvom.
Sve što je u Domovinskom ratu snašlo ovo hrvatsko selo mirnih i poštenih poljodjelaca, odgojenih u duhu katoličke vjere, može se pripisati prije svega potpuno negativnom okruženju. Ovo selo se poput Ćelija, Ludvinaca i Tordinaca našlo u potpunom okruženju onih, koji su odlučili očito mnogo godina ranije, od ovog pitomog kraja napraviti spaljenu zemlju. Treba reći da je to okruženje dobrim dijelom stvoreno doseljavanjem solunskih dragovoljaca nakon Prvog svjetskog rata, a dopunjeno je nakon Drugog svjetskog rata istjerivanjem i likvidiranjem uglavnom Nijemaca, ali i drugih nepoželjnih, redovito bolje stojećih ljudi.
Najpouzdaniji svjedok za daljnja ubijanja u Antinu je Ante Strinić-Pušo koji je sudjelovao u obrani Tordinaca, no on nije nakon pada sela 25. listopada krenuo u proboj prema Jarmini, već se odlučio uz svu neizvjesnost vratiti u selo. On je za dolazak do Antina trebao tjedan dana, iako je udaljenost tek pet- šest kilometara, a na putu je dva puta morao preplivati Vuku. On će se od početka studenog skrivati na tavanima najprije svoje kuće, pa na kraju kuće svojih roditelja, sve do 12. veljače 1992. godine.
Prvih dana svog skrivanja on će promatrati ”komšije” iz Antinske Mlake kako sustavno pljačkaju selo. Tomislav Kalaica kaže da je za to bio zadužen Bato Dragojević iz Antinske Mlake, koji je vršio popis stoke i raspoređivao gdje što treba otići. Kalaica tvrdi da je Aco Ilić iz Antinske Mlake po Antinu silovao i ubijao, a Josipa Pastora je tukao do smrti i za vjerovati je da je on pripadnik zloglasnih “Škorpiona”. Kalaica tvrdi da danas postoje ljudi u Antinskoj Mlaki, a Ante Strinić dodaje i u Markušici, koji bi mogli dati odgovore na sva pitanja vezana za ubijanje i mučenje 27 civila iz Antina.
Ante Strinić mi dalje kaže: “Gledam kako ovi iz Antinske Mlake s uvezenim četnicima pljačkaju po selu. Ulaze u kuću Vicka Mikulića, izvode ga van i ubijaju ga hladnokrvno u vrtu. Čuo sam samo kratki rafal. Nekoliko dana iza toga dvojica dolaze susjedi Ivki Farago i ubijaju je. Čuo sam samo jedan ispaljeni hitac. Njezin je suprug zajedno s mojim roditeljima tražio njezino tijelo, ali bez uspjeh. Vicka Mikulića odvoze traktorom Božo Vukić i Žarko Đipalo, a samo su ga umotali u pokrivač i odvezli sahraniti. Čim su to obavili, kuću su mu temeljito opljačkali, a predvodi ih Aleksandar Ilić. Nastavljaju potom pljačkati kuću Vlade Vidulina i to čine Đorđe Miljuš i Žarko Đipalo, no kako im je peć preteška zovu u pomoć Duleta Đipala. Tako Ante Strinić nabraja sve što je vidio, a da zna što govori potvrđuje i sljedeće: “Gledao sam s tavana kako ti isti Srbi iz Antinske Mlake kombajnom beru kukuruze, koji nisu njihovi, a odvoze ih kamionima somborske registracije. Zapamtio sam da je jedan kamion imao registracijske oznake “SO- 777-“.
Smjena agresorske vojske dogodila se 26. studenog u 21 sat. Rasporedili su se po selu i smjestili u sve čitave kuće unoseći potreban namještaj i peći iz kuća koje im nisu trebale. Ante kaže; “U Antinu su tri- četiri različite vojske i to; “Beli orlovi”, četnici Mirka Jovića i Vojislava Šešelja, “Arkanovci”, no najbrojniji su rezervisti, koji su ovaj put stigli iz beogradskog naselja Žarkovo pa su tako Antinu htjeli dati ime Žarkovac. Često će po noći čuti zapovijed “Puni plotun, pali”! U Vinkovcima smo znali da tuku Borince, Koritnu, Mrzović, Kešince i Semeljce. Tukli su dakle, najviše đakovačka sela ne bi li ostvarili Šešeljevu prijetnju da će Đakovačku katedralu rušiti ciglu po ciglu.
Na Božić 1991. godine u kuću Antinih roditelja dolazi skupina srbijanskih rezervista, koji su radili u vojničkoj kuhinji u kući Antinog susjeda Vidulina. Kažu da su došli čestitati Božić i donijeli su kave i cigareta. Priču je iz susjedne prostorije slušao Ante i čuo kako se oni tuže da su protiv svoje volje mobilizirani i da se ne mogu načuditi kako se ponašaju domaći Srbi, koji su kao ugroženi, a oni vide da oni imaju sve. Pitali su Antine roditelje, da li im treba što, a sutradan su donijeli vreću krumpira i nešto graha.
Želim namjerno ovo reći, jer sigurno je među njima bilo i takvih, no što je tu radio Tomislav Nikolić, zaposlenik do rata kragujevačkog poduzeća Gradska groblja. On je po tom svom zaposlenju u Srbiji dobio nadimak “Grobar”, no za zasluge ubijanja nemoćnih i nedužnih u Antinu, Vojislav Šešelj će ga u svibnju 1993. godine proglasiti četničkim vojvodom. Oni koji poznaju smisao i pravila četništva, znaju da to ne može postati netko, tko nije u ratnim prilikama osobno nekoga ubio, a to uvijek mora biti na svirep način.
Od ove kao i mnogih drugih priča koje smo čuli u podcastima ”Gdje si bio ’91 ? ” bi se moralo napraviti dokumentarni i igrani film.
Izvor:Borna Marinić/Domovinski rat
Napomena : Hvalevrijedan rad Borne Marinića možete podržati kupnjom kvalitetne pamučne majice s ratnim motivom iz kolekcije Domovinskirat.hr : https://shop.domovinskirat.hr/ .Kupnjom majice doprinosite daljnjem istraživanju Domovinskog rata te radu podcasta,FB stranice i portala domovinskirat.hr .
