Na današnji dan, 28. 12 1959., umro je Ante Pavelić.
Pavelić je rođen u Bradini kod Konjica, a u povijesti je ostao zapamćen kao hrvatski političar, odvjetnik i revolucionar, osnivač i vođa Ustaškoga pokreta te poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, države uspostavljene tijekom Drugoga svjetskog rata pod snažnim utjecajem fašističke Italije i nacističke Njemačke.
Ante Pavelić preminuo je 28. prosinca 1959. godine u bolnici Alemán u Madridu, u 70. godini života, od posljedica rana zadobivenih u atentatu 1957. godine. Pokopan je na groblju San Isidro, najstarijem privatnom groblju u Madridu.
Crtice iz političkog uspona
Njemačke vlasti su u početku razmatrale mogućnost da vodstvo nove hrvatske države ponude predsjedniku Hrvatske seljačke stranke, Vlatko Maček. Smatrali su da bi takvo rješenje bilo stabilnije od oslanjanja na ustaški pokret, osobito jer je Pavelić u njihovim očima slovio kao talijanski štićenik. Nakon što je Maček odbio njemačku ponudu, Adolf Hitler prihvatio je talijanski prijedlog, čime je Pavelić postavljen na čelo novonastale hrvatske države.
Dana 10. travnja 1941. doglavnik Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku u ime poglavnika dr. Ante Pavelića. Pavelić je u Hrvatsku stigao 13. travnja, a u noći s 14. na 15. travnja 1941. boravio je u Zagrebu s ustaškom emigrantskom pratnjom. Ubrzo je formirao vladu i započeo obnašati dužnost čelnika države, a nedugo zatim u Zagreb dolazi i njegova obitelj.
Njemački utjecaj i unutarnje proturječnosti
Njemački politički i vojni utjecaj na NDH, kao i na druge zemlje pod njihovom kontrolom, doveo je do donošenja rasnih i represivnih zakona, uključujući i zakone o progonu Židova. Ti su potezi u dijelu javnosti izazvali nevjericu, osobito zbog činjenice da su brojni visoki časnici Domobranstva bili Židovi, kao i supruge pojedinih ministara.
Poznati pravaški političar Josip Frank, u čijoj je stranci politički djelovao i sam Pavelić, bio je Židov do svoje 18. godine, kada prelazi na katoličku vjeru. Pavelićeva supruga Marija bila je Židovka po majčinoj liniji, a oko 35 % generalskog zbora NDH nisu činili etnički Hrvati.
Rimski ugovori – prijelomni trenutak
Već nepuna dva mjeseca nakon uspostave države, NDH se morala odreći dijela svoga teritorija u korist fašističke Italije. To je formalizirano potpisivanjem Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. godine, koje su u Rimu potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini, uz prisutnost talijanskog ministra vanjskih poslova grofa Ciana i ministara vlade NDH.
Rimski ugovori u dijelu hrvatske javnosti percipirani su kao jedna od najvećih izdaja u nacionalnoj povijesti. Italiji su ustupljeni gotovo cijela Dalmacija, dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, brojni otoci te Boka kotorska. Posljedice su bile teške – brzo je splasnulo početno oduševljenje novom državom, a nezadovoljstvo ustaškom vlasti naglo je raslo.
Upravo to nezadovoljstvo dovelo je do toga da se znatan broj Hrvata s tih područja priključio antifašističkom partizanskom pokretu.
Kapitulacija Italije i Pavelićeva odluka 1943.
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, teritoriji prethodno izgubljeni Rimskim ugovorima formalno su vraćeni NDH, iako su u stvarnosti bili pod nadzorom njemačkih vojnih snaga.
Dana 9. rujna 1943. Pavelić se proglasom obratio hrvatskom narodu te objavio odluku državnog vodstva o ponovnom priključenju Dalmacije i Istre Hrvatskoj. Tom su odlukom u sastav NDH uključena područja izgubljena Rapallskim ugovorom iz 1920., Londonskim ugovorom te Versailleskim mirovnim sporazumom, kao i područja ustupljena Italiji 1941. godine. Na tim je područjima tada živjelo oko 674.000 Hrvata.
