Potkovane žabe
O prastaroj basni nije potrebno pripovijedati, ali o pojavi potkovanih žaba je svakako važno. Nisu to jedinstvene pojave u povijesti ljudskoga roda, bilo je njih posvuda i oduvijek, ali ove naše sadašnje zaista strše u inače pitomom i tradicijom bremenitom krajoliku Lijepe naše. Njihovo jedinstvo unatoč raznim vrstama žaba sastoji se u tome da imaju agresivnu narav prema Hrvatskoj i sentimentalnost prema propaloj yumočvari u kojoj su ih hranili i tetošili, potkivali laganim i slabašnim znanjima kako im se mozgovi ne bi opteretili i prepoznali sami sebe kao ljigave žabe. Tako u svojoj zadahom truleži zasićenoj yumočvari nisu mogli naslutiti moćne konjanike koji će jedne Olujne i bljeskovite noći pregazili tu močvaru. Ostala je neka rupa skrivalica kao iz priče Ivane Brlić Mažuranić u kojoj se pod nazivom močvare čuvaju i skrivaju Babe Poludnice i babci poludnjaci, svi potkovani sitnim zrncima odlomaka marksističkih djela. Čitucni amo, čitucni tamo i evo ti doktorice ili doktora teologije čak!, psihologije i tome podobnih stručnjaka.
Bajka je dobar uvod u bajkoviti svijet koji grade potkovane žabe i žabci koji sjede nama za vratom i koje treba pitati: zašto vi niste pošli braniti tu yumočvaru koju ste zvali Jugoslavija zajedno s brojnim četama i četnicima JNA? Kad ste vidjeli da Hrvati ne će dati svoju tek stvorenu državu, zašto niste uzeli puške u ruke pa u redove slavne i nepokolebljive JNA s onim slikovitim šubarama na glavama, koje toliko slavite jer su imale na „sred srede“ crvenu zvijezdu? Pobjegli ste u daleke i mirne destinacije, pritajili se u bregima i kletima, pajdaši i hajdaši, lenkovići, razni milani i milene, lane, dajane i tajane, tovili se i potkivali i već onda smišljali u podrumima svojega močvarnoga mozga kako povratiti uzde u žablje ruke, kad konjanici posustanu?
Već onda je postojala cijela skala mogućnosti zasnovanih na uvijek istim principima: ne puno učiti, ne čitati knjige i knjižurine nego paskvile i partijske brošure, pohađati tečajeve i „institute“ i u njima naći ideje o dekonstrukciji stvarnosti, inverziji događaja, izmisliti kamenove mira i spoticanja, nebuloze o kraju povijesti za one koji su pregazili vašu močvaru; koristiti liberalističke floskule o inkluzivnosti, besmislice i netalentirane ispraznice potkovanih žaba i žabaca proglasiti umjetnošću, a slobodu pretvoriti u anarhiju koja nema granica. Da ste onda prije 35 godina, uhranjeni žabci i žabe, pošli u junački boj protiv hrvatskih branitelja, danas biste možda bili pobjednici i ne biste morali trpjeti te hosove i ostale vitezove i konjanike što vas opet pažljivo opominju da ćete dobiti po žabljim razvučenim labrdama.
Niste dostojni mira, reče nedavno jedan od konjanika, zvani Glasnović. S odmjerene udaljenosti promatrali ste do temelja spaljeni i srušeni Vukovar i stotine drugih mjesta, stotine razvalina naših hramova, srušenih zvonika i drevnih zvona koja su se oglasila zadnjim udarcem o sveto tlo.crvenazvijezda I nismo čuli vaš vaj i lelek. Neki čak tvrdo i gadno zagaziše po krvavoj zemlji slavonskoj i srijemskoj, opremiše se šerbedžijskim priborom i rakijom i zaglavinjani postadoše novi šekspirijanci. Skupljaju se odasvud na carskim brijunskim arkadijama kao raspojasani demoni poganskoga integralizma. To je viša razina maršnosise-festivala i faličnih majstora krabulja.
Bježali su neki iz opasnih Sarajeva amo u zavjetrinu hrvatsku, došlo ih iz Bosne dvjesto tisuća, jeli, spavali, pošli u škole, obukli se o našem trošku, svima smo pomagali. A onda neki okrenuli kabanicu, pa udri na dobročinitelje. Najviše se osiliše oni iz potkovanih žabljih sfera. Poluobrazovani, drski, a našli se brzo s domaćim tugovanima za yumočvarom. Hrvatska plaća i daje, njima daje, usprkos blatu koje joj nabacuju na lice, daje njima ne svojima. Isfrljotili se i postali nezahvalni, agresivni, prljavi i nedostojni našega stola. Kaže Frljić, potkovani bosanski žabac, da on nije Sotona. Pa naravno da nisi! Sotona je inteligentan, sposoban, lukav, odan jednoj uvijek istoj ideji, obrazovan. A gdje si ti od toga svoga uzora kojega niječeš?! Samo mali šumski zloduh goblin koji je ograničeno inventivan, ružna sitna potkovana žaba. Stručnjak u etici pervertitstva.
Neki od potkovanih žabaca pustili žbun-bradu i nalikuju na patuljastu karikaturu Marxa, naoštrili pero i opalili po hraniteljskoj ruci. Onoj braniteljskoj, koja mu osigurava divan život u zemlji dembeliji, zemlji koja se izvalila na leđa kao utovljenik s kakve Brueghelove slike, pa udarila u raspojasano slavljenje one propale yumočvare. Jedan domaći žabac iz ešalona benkovačkih, dopadljivi goblin, pustio takozvanu bradu umjetnika pa uzdiže sve liberalne vrijednosti koje su, kaže već postojale u onoj yumočvari. Ako je postojala samo jedna, i ta je bila prežitak, ostatak iza svih krvavo uništenih kulturnih i znanstvenih vrijednosti koje je stvorilo hrvatsko etničko biće povijesti usprkos!
Iz takvih prežitaka crpili smo snagu istinske vjere, ljepote i etike i uspravljali smo se dugih pola stoljeća, a još se nismo uspravili. Ono čime smo se junačili bilo je u nama skriveno dok ste vi crveni potkovani žapci i žabe plivuckali u toploj žabokrečini yumočvare noseći kape s natpisima KPJ i vrebali čija će se glava pomoliti iznad površine kako biste ju smaknuli, pjevao je samo jednom Dobriša Cesarić.
Iz tih prežitaka izrasli su obnovitelji naše umjetnosti i graditeljstva: pogledajte kako smo obnovili crkvu Svete Majke Božje Voćinske! Srušili ste ju na koncu onoga Velikoga rata kad ste došli 1945. osloboditi nas, pa onda opet do temelja na početku Domovinskoga obrambenoga rata. A bila je to naša rijetko sačuvana gotička crkva. Onda ste opet 91. pobili sve koji nisu mogli izbjeći četničkom nožu, misleći: nema crkve, nema ljudi, nema dokaza da su tu živjeli! Krvavi pusti Voćin koji sam gledala davnih godina progonstva ponovio se dva puta u jednom stoljeću. A opet kaže jedan od tih potkovanih žabaca kako to nije bilo dosta, trebalo je još, Stazić dobrokrivitelj reče u Hrvatskom Državnom Saboru. A iz identiteta hrvatskoga nikoše u toj voćinskoj crkvi Biffelovi svijetli nebeski vitraji, opkoli crkvenu utrobu Jordanov splin Križnoga puta, oslikaše se zidovi Dulčićevim drhtavim i nježnim slikama, nalik na Fra Angelikove prizore, a ponad oltara uzađe Vulasov masivni i snažni Krist na drvu što je izraslo na zemlji hrvatskoj. Majstori graditelji obnoviše križno-rebrasti svod koji poput kamene čipke natkriljuje misao što se uzdiže Bogu.
Oni se pak, ti potkovani žabci i žabe, narugaše i Bogu i crkvi, narugaše se tisuću puta našim obnovljenim hramovima jer u njima nema raskoši duha i duše, nedostaje tim korisnicima zemlje dembelije u kojoj dembelišu, pojam ljepote, dobrote i vjere, a to su temelji umjetnosti.zaba u mocvari Tako se benkovački potkovanci prče svojim maršnosise-festivalima i oni isti faličnim festivalima u starom hrvatskom gradu Šibeniku, onom kamo je hodočastila časna majka Čika – zadarska benediktinka u danima hrvatskoga kraljevstva svome bratu? Petru Krešimiru IV. koji ju je oslovio Soror mea! Bilo je to godine 1067.!
Ti podli izvrtatelji istine, na karuselu svojih gadljivih predstava, znaju da ih Olujni Konjanici što su pregazili njihovu yumočvaru ne će udarati, da im majke koje još čekaju sinove iz poklanoga Benkovca 1991., ne će paliti kuće, čak ih ne će proklinjati. Ne će proklinjati nego će moliti da im kažu oni i njihovi jataci kamo su bacili unuka dide Hodaka iz sela Berka, unuke iz stotine sela, jer dida Hodak iz Berka našao je samo jednu ruku svoga unuka u bunaru…
Ne ćemo mi više dopustiti da se otruju naši konjanici Oluje, kao poniženi vitez, ponosni Praljak, ne ćemo dopustiti da ponovno neki plaćeni goblin Agius s perikom sudca u Haagu kaže: spustite zastor! Nemamo se mi pred kim ispričavati! Najmanje pred tim liberalnim novim fašistima, domaćim potkovanim žabama, duhovno praznim novim poganima, uhranjenim janjičarima, kojekakvim daidžama i jaranima, koji nam poput još jednog potkovanoga žabca iz Haaga, zabranjuju pokazati slike razorenoga Vukovara, naše Guernice, naše Hirošime! Taj Orie reče da su te slike novinarske impresije! I on sudac postade umjetnik, on koji ne razlikuje zločin od doskočice kao i ovi dotepenci u stare nam hrvatske gradove.
A što bi se tek dogodilo Hrvatima da naši vitezovi nisu izborili pobjedu?
Nevenka Nekić
