Nisu jučer u Zagrebu pjevali “ekstremisti”, “radikali” i “marginalci”, nego Hrvatska. I to im nikako ne mogu oprostiti.
Gledamo jutros naslove – škrgut zuba, suze na tastaturama redakcija, panične analize o “radikalizaciji društva”. A sve zbog čega? Zato što je stotine tisuća ljudi, bez ijednog incidenta, pjevalo o ljubavi, vjeri, slobodi i Domovini.
Zamislite dramu kod Jace Kosor, Dalije, Peovićki, Beljaka i ostalih političkih zombi-pojava. Gledaju prizore iz Zagreba i ne mogu vjerovati. Ne pomažu im ni njihovi “dnovinari” koji se danima trude proizvesti paniku, umanjiti značaj, izmisliti incidente. Ali stvarnost ih je zgazila kao tenk – jer narod se probudio.
Ovo nije bio “skup desničara” – bio je to narodni referendum!
Bili su tu mladi i stari, radnici i poduzetnici, učenici i branitelji, obitelji s djecom. Ljudi koji možda ne misle isto o svemu, ali ih veže ono što elita prezire: ponos na hrvatsku povijest, poštovanje prema žrtvi i osjećaj pripadnosti.
I to im ne mogu oprostiti.
Zato će lažno moralizirati, tražiti “mračne poruke”, vrištati o “političkom ekstremizmu”. Jer kad ne možeš osporiti brojke, atmosferu i poruku – pokušavaš sve to zamazati blatom.
Političari kojima ovo smeta – ne zaslužuju vlast. Ni sutra, ni ikada više.
Jer kako netko može tražiti povjerenje naroda, a istovremeno pljuje po istom tom narodu kad pjeva iz srca? Kako možeš tvrditi da voliš Hrvatsku, a istovremeno prezireš sve ono što Hrvatska je?
Oni koji ovo slave, ne traže ništa više nego pravo da budu ono što jesu – Hrvati.
Bez isprike, bez srama, bez cenzure.
I ako je to nekome problem – možda problem nije u nama, nego u njima.
Izvor:Marin Vlahović
Crodex.net
