Vila, violina i viktimizacija: Mile Kekin i salonska ljevica u suznoj epizodi
Nakon medijskog performansa za Index, u kojem se Mile Kekin otvorio o svojim “traumama”, “grozotama” i “teškom razdoblju života”, javnost je dobila novu mjeru za samosažaljenje – jedan kekin. I to ne običan, nego puni, svileni kekin (kako ga je nazvao poznati istraživački novinar Marin Vlahović): mjerna jedinica za patetiku, javno ridanje i narcisoidno glumatanje. Jedan kekin – to je 42 minute kukanja, jedna vila, tri stana i nula dodira sa stvarnošću.
“Grozote” na koje se Mile poziva uključuju – vjerovali ili ne – 42 minute na policiji, nekoliko nezgodnih pitanja o imovini i, ne daj Bože, medijsku pažnju kakvu bi prosječan obrtnik volio imati i kad plaća PDV. Kekin ne priča o životu bez grijanja, preskupim lijekovima ili djeci koja nemaju za užinu. Ne. On kuka jer je, eto, bogat, slavan i upitno vjerodostojan.
Kao da to nije dovoljno, “hrabro” ističe kako živi od javnog ugleda. Kojeg točno? Onog istog koji je godinama gradio pljujući po vlastitom narodu, crkvi i tradiciji? Javnog ugleda koji je financiran od istih onih poreznih obveznika koje danas naziva “nazadnima”, “desničarima” i “ustašama”? Mile živi od javnog ugleda kao što korov živi od tuđe zemlje – parazitira dok sve ne usahne.
No, nije Kekin izuzetak. On je samo simptom većeg problema – elitističke, salonske ljevice u Hrvatskoj, koja već godinama gubi dodir sa stvarnošću. To su ti likovi s Napoleonovim kompleksom, koji uz gutljaj craft pive i pogled na vikendicu u Istri lamentiraju o “fašizaciji društva” i “govoru mržnje” – jer ih netko pita odakle im lova za tri stana, kad su 20 godina svirali u bendu čiji CD više ne kupuje ni vlastita rodbina.
Kekin je simbol te dekadencije. Ljevice bez empatije, bez naroda, bez stvarnog sadržaja. Samo vječna poza moralne superiornosti i pozivi na toleranciju – dok god se svi slažu s njima.
U državi u kojoj mladi odlaze, roditelji krpaju kraj s krajem, a branitelji kopaju po kantama, Kekinovih 42 minute u policiji zvuče kao loša šala. Ali, ne bojte se – naći će se grant, fondacija ili “kulturni projekt” da se ta patnja debelo honorira.
Jer ipak je to Hrvatska 2025. – gdje i kukunavci imaju menadžere, a “žrtve sustava” nekretnine po Zagrebu i moru.
Slučaj Mile Kekina je simbol epohe elitističkog moraliziranja – izvan stvarnog života, bez osjećaja za narod, i s nultom empatijom prema onima koji doista pate. Ali zato s beskonačnom sposobnošću da sami sebe predstave kao najveće žrtve.
Slučaj Mile Kekina je i savršena slika današnje dekadentne “ljevice”. Oni koji imaju sve, glume da nemaju ništa. A oni koji nemaju ništa – nikoga ne zanimaju.
Jer danas, u Hrvatskoj, jedan kekin vrijedi više od tisuću šutnji iz naroda.
Izvor:Boris Misevic/Marin Vlahović
