Nepremostivi i neoprostivi je propust kada naše društvo o bilo kojem širem problemu raspravlja bez da se osvrne na slona u sobi u obliku kolektivne pandemijske psihoze koju smo proživjeli od 2020.-2023. Radi se o jednom nezapamćenom pomno osmišljenom globalnom sociološko-psihološkom eksperimentu. Pod celofanom borbe s virusom, čije karakteristike iz današnje perspektive zapanjujuće podsjećaju na trenutno prevalentne relativno lagane prehlade, toliko je društvenih aspekata stavljeno na čekanje ili nepovratno urušeno da će trebati godine, a možda i desetljeća da spoznamo magnitudu toga što nam se odigralo pred očima. Pitanje je, primjerice, hoće li se demokratski sustav kako smo ga do tada poznavali ikada oporaviti ili ćemo pak s retrospektivnom mudrošću pandemiju definirati kao formalni početak kraja društveno-političkog uređenja zvanog liberalna demokracija.
Piše:Luka Goleš Babić /Sapere Aude
Tragikomično je, stoga, slušati razne stručnjake i režimske pravovjernike kako sada potenciraju važnost brige za mentalno zdravlje, za djecu i za potrebite općenito, gromoglasno prešućujući koliki su trag na našim dušama, a posebice na dušama djece i najranjivijih ostavili trogodišnje konstantno sijanje panike, zabrane izlaska, ukidanje normalnog školovanja, dehumanizirajuće svođenje ljudi na kliconoše itd. Zašto ste, gospodo stručnjaci, šutjeli kao kukavice ili kao neuki poslušnici te duge tri godine koje su djeci, a i svima ostalima nepovratno oduzete bez javno raspravljenog razloga i bez naknadne razumne evaluacije povučenih poteza? Jeste li zaista toliko tašti da je bilo dovoljno dati vam pet minuta slave na javnim televizijama, te da vam se ovaj pogubljeni duh vremena divi kao nekakvoj povlaštenoj kasti, da izdate svoj poziv i svoju tzv. stručnost?
Istraživanja već sada pokazuju da djeca dotaknuta pandemijom kasne u razvojnim fazama – s posebnim naglaskom na govor i čitanje – usporedno s pretpandemijskim podacima. Neki od nas tada su grmjeli da moramo početi obraćati pažnju na dugoročne posljedice tog restrukturiranja naše civilizacije pod krinkom borbe s virusom, dok su nas srednjestrujaški vitezovi tolerancije nazivali ravnozemljašima, antivakserima i ubojicama. Hoćemo li se konačno osvrnuti na strahotnu činjenicu da su visokopozicionirane osobe našeg društva na naslovnicama djecu nazivale bazenima virusa i širiteljima zaraze? Hoće li itko biti odgovoran za to što smo se zbog jedne bolesti prestali baviti svim ostalima, što godinama nismo odrađivali preventivne preglede na smrtonosne bolesti, što smo pustili duševne bolesnike da mjesecima bivaju zatvoreni sami sa svojim mislima?
Stotine milijuna ljudi bačeno je u apsolutno siromaštvo kao posljedica pandemije, bez da je itko na to trepnuo. Milijuni afričke djece nikada se nisu vratili u školu nakon tadašnjeg inzistiranja na “online nastavi”, što je u njihovom dijelu svijeta jednostavno značilo da škole više nema. Za to nikoga nije bilo briga, a posebice nije briga privilegirane zapadnjačke “borce za društvenu pravdu” koji svoje političke ciljeve ostvaruju upravo parazitirajući na nominalnoj borbi za potlačene. Njihova zabrinutost povremeno se ispolji kada oni sami moraju izdvojiti dva ili tri puta veće cifre za svoje namirnice, jer je mahnito tiskanje novca u vrijeme pandemije urušilo njegovu vrijednost. No naša skupa kobasica na adventu drugom dijelu svijeta znači dugogodišnju neimaštinu, kao što i naš privremeni stres zbog nekakvog virusa o kojem se neprestano priča u svakom kutku javnog prostora u dječjem umu predstavlja nešto toliko strašnije.
Hrvatski ministar obrazovanja prije koju je godinu jednom roditelju zaprijetio oduzimanjem djeteta jer je ovaj odbio svom djetetu staviti masku pri ulasku u školu.
Maske su nekoliko mjeseci kasnije, bez ikakve vidljive promjene u kontekstu samog virusa i bez javnog obrazloženja, samo skliznule van upotrebe. Hoće li se tom ocu itko ikada ispričati za jednu tako neljudsku i monstruoznu prijetnju? Kako sada stvari stoje, ne samo da nitko neće, već će isti ti ljudi licemjerno laprdati o tome kako se premali fokus stavlja na dječje mentalno zdravlje. “Necijepljena djeca vjerojatno će napuniti intenzivne odjele”, rekao je 2021. godine jedan sveprisutni “stručnjak”. Hrvatski roditelji nisu ga poslušali te velikom većinom nisu svoju djecu podvrgnuli eksperimentalnoj farmakološkoj terapiji. Njihova djeca nisu završila na intenzivnom odjelu, što je dotičnog gospodina prokazalo ili kao lažova ili kao nevjerojatno ignorantnu osobu.
Što o drugom “uglednom stručnjaku” govori njegovo nazivanje kineskog nošenja s virusom “humanim”, s obzirom na to da znamo da u Kini vlada zastrašujući tehno-totalitarizam i gaženje ljudskih prava, ostavljamo svakome na vlastitu prosudbu. No iz činjenice da mnoge radnje dandanas na svojim vratima drže sulude propagandne natpise o maksimalnom broju posjetitelja i o nužnom razmaku možemo zaključiti da ćemo odgovore na navedena pitanja morati još sačekati. Mozgovi su nam naprosto toliko isprani da usprkos svemu ovome i dalje ne možemo pojmiti u kakvoj laži sudjelujemo. Čak ni javno priznanje američke propagandne kuhinja da “mjera” razmaka od dva metra nije ništa više od političke konstrukcije nije nam dovoljno da prestanemo perpetuirati njezine umotvorine.
Pandemijska je psihoza skinula lažne kvazihumanističke i pseudotolerantne maske s današnjeg duha vremena te ga pokazala kao ono što on zapravo jest – jedan raščovječeni i vrijednosno ispražnjeni sustav, koji razvodnjene ideje brige za slabije i univerzalne hipijevske ljubavi koristi kao moralizirajuće batine za udaranje svakoga tko odstupi od dominantnog pravovjerja. Ljudi se danas paradoksalno žrtvuju na oltaru prevladavajuće ideologije upravo u ime drugih žrtava i pandemija je to jasno pokazala. Zato je o njoj bolje šutjeti. Ona predstavlja konačnu institucionalizaciju aktualnog jednoumlja na zapadu. Njome je dogmatska vladavina jedne ideologije – tzv. ideokracija – izašla iz sjene i postala formaliziranom, dok je maska koja ju je skrivala – poznata kao liberalna demokracija – ostavljena u prošlosti. Takva fundamentalna i široka civilizacijska degradacija mora biti popraćena rastućim elementima kaosa, sve većim brojem pogubljenih pojedinaca i akceleracijom općeg moralnog urušavanja.
O blogu Sapere Aude: Sapere Aude je blog Luke Goleša Babića koji svojevrsna je objava rata prevalentnom nekritičkom mišljenju, nametnutim narativima, banalizmu i dogmatizmu. Riječima F. Nietzschea, razumom ćemo, u ime slobode govora i mišljenja, udarati na sve dogme kako bismo ih prokazali kao šuplje. Preporučujemo vam da posjetite navedeni blog na kojem možete pronaći još zanimljivih tekstova koji će vas nagnati na kritičko razmišljanje.
Sapere Aude– usudimo se znati.
