Nagrađivanom hrvatskom književniku, pjesniku i publicistu Darku Juki Matica hrvatska objavila je set novih snažnih pjesničkih ostvarenja koja je ovaj plodni autor iz Mostara napisao posjećujući mjesta velikih stradanja iz Domovinskoga rata, od Vukovara, Mostara, Grabovice, do Srebrenice, Posavine, Fojnice, Kraljeve Sutjeske i Bobovca.
Matica hrvatska Mostar, u novom broju časopisa ”Motrišta” (travanj 2024.), donosi devet Jukinih pjesama koje se svrstava u suvremenu hrvatsku martirologijsku poeziju posebno intenzivnog izričaja. Pjesme nose duboko potresne opise stradanja, s osobito istančanim slikama nevinosti ubijene djece čije duše posmrtno ne traže osvetu nego pravicu i konačni mir.
Kratka ali ekspresivna pjesma ”Vukovar” u tek četiri stiha rasplamsava plamen živog domoljubnog ushita, spajajući emociju dubokoga pijeteta prema žrtvi oca i sina (Blage i Roberta Zadre) u kojoj Juka, ”tamo gdje leže otac i sin”, personificira žrtvu svih ubijenih vukovarskih očeva, majki, kćeri i sinova, crpeći iz nje zanos uzvišene predanosti Hrvatskoj u uvjetima i rata i mira.Pjesma ”Dok se oblaci smjenjuju nebom”, čijim je imenom nazvan čitav ovaj pjesnikov opus, tka lik nje koja čeka na njega koji je pao, a ona može biti i majkom i suprugom i djevojkom i kćerkom, suobličujući se s likom svake izmučene žene koja je čekala na ratnika koji se nije vratio.
Pjesma ”Nije me više strah, mama”, posvećena četverogodišnjoj Mladenki Zadro i ubijenim Hrvatima Grabovice, ostavlja nas sleđene ”na obali Neretve”, u kanjonu gdje je pitoreskna Grabovica gorjela 1993. zajedno s njezinim izmrcvarenim pukom. Juka, kroz oči ustravljena djeteta, puščana zrna preinačava u pčele, ali životinjska je strana u čovjeku neumoljiva kao i smrt koju sobom nosi, pa i u pjesmi mati i kći ostaju ”crvene”, u zagrljaju kojim majka grčevito stišće i zaklanja svoje čedo od onoga neminovnog što nosi vojnik koji je u stanju usmjeriti puščanu cijev u dijete.”Srebrenički dječak” u Jukinim reskim stihovima još tumara istočno-bosanskim proplancima i livadama, tražeći krvnika kojeg samo želi upitati ”čuje li krike iz mokrih jama”. Kroz autorov pjesnički iskaz gromoglasno progovara želja davno umrloga djeteta da ”spere krv s njegovih ruku” i od ubojice zatraži ”da progovori, oslobodi mu kosti”.
U ”Tragovima u blatu” Juka jasno poručuje kako se ”neke grijehe ne može oprati”, a dok u ”Ocvalom cvijeću” i njegove ”mrlje po košulji krvare”, na dinamično zagonetan način u pjesmi ”Ukotvilo me” šalje jaku poruku o ”sraslosti s kotlinom niknuća”.
Za razliku od građenja pjesničke slike mučeništva kroz žrtve rata, pjesnik se u ”Posavini” pak poistovjećuje s otetom zemljom gdje ”krvca rujna jurne brže” i na koju, potpuno razgolićene duše, hoće iznova ”zadjenuti stijeg i tamo povratit viku dice, radost koja više ne mr’je”. Dok tu šalje eksplicitnu poruku kako ”ne može duga vijeka što tuđe ugrabi”, zazivajući sjedinjenje ”budućnosti i zaglavka”, Juka hodeći kamenjem Bobovca, u pjesmi ”Ostade nam tijek”, u vlatima trave čuje ”glase gromke kraljeva što ih posječe tuđinski gnjev”.
On se stapa sa snagom ”stiješnjene” crkve sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci gdje ”ne jenjava ufanje, ni orgulja bravura”, i nebesima šalje molitvu za duše fojničkih fratara kojima ”pucaše u habite”, ali unatoč i usprkos svemu, završava Juka: ”Ostade nam tijek!”
