Prozor je gradić smješten u gorskom području sjeverne Hercegovine i u hrvatskom nacionalnom korpusu poznatiji je kao središte Rame. Nalazi se na prometnici koja spaja Hercegovinu s Bosnom i koja vodi od Bugojna i Gornjeg Vakufa prema Jablanici i Konjicu, odnosno Mostaru.
Po popisu stanovništva iz 1991., u 56 naselja na području općine živjelo je 19.760 ljudi. Hrvata je bilo 12.259, a Muslimana 7225. Udio ostalih nacionalnosti bio je zanemariv. U općinskom središtu bilo je 3566 stanovnika, od kojih 2199 Muslimana i 1199 Hrvata. Veća hrvatska zajednica sa 1618 ljudi bila je u selu Rumboci, koje je po veličini bilo drugo naselje u općini. Sela su najvećim dijelom bila hrvatska, s time da su muslimanska bila grupirana u istočnom i jugoistočnom dijelu općine prema općinama Jablanica i Konjic. Na višestranačkim izborima održanim 18. studenoga 1990. pobijedila je koalicija nacionalnih stranaka: muslimanska Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).
Na izborima u Prozoru na listi HDZ izabran je 31 zastupnik, lista SDA dobila ih je 14, a lista Saveza komunista BiH – Socijalistička demokratska partija, tri. Vlast je postala HDZ-ova, i po ocjeni iz jednog muslimanskog dokumenta iz 1993., provođena je u naglašenom hrvatskom interesu. Pogoršanje sigurnosnog stanja u Hrvatskoj od ljeta 1990., i potom rat u drugoj polovici 1991., nepovoljno su se odrazili na sveukupno stanje u Bosni i Hercegovini.
Muslimansko političko vodstvo zauzelo je stajalište da se ne miješa u hrvatsko-srpski sukob, što je značilo da se postavilo kao da ne razumije prirodu sukoba i ulogu Bosne i Hercegovine u njemu. Bosna i Hercegovina poslužila je kao poligon za srpski pohod na Hrvatsku, u kojem je dio njenih građana srpske nacionalnosti odigrao zapaženu ulogu. Isto tako je dio građana hrvatske nacionalnosti dragovoljno sudjelovao u tome ratu, no to je bila značajno manja brojka.
Rezultat su bili posvemašnji krah republike, gubljenje vjerodostojnosti središnjih tijela vlasti i međunacionalne podjele koje su vrhunac imale u osnivanju srpskih autonomnih oblasti i Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Stanje u općini Prozor tijekom 1991. bilo je slično onom u ostalim bosanskohercegovačkim općinama s većinskim hrvatskim stanovništvom s kojima je općina Prozor graničila, ili koje su bile u bliskom susjedstvu. Pod time u prvom redu mislimo na općine duž republičke granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od Livna do Čapljine. Rat koji su protiv Hrvatske vodili JNA i Srbi imao je utjecaja i na Prozor, ponajprije u obliku u zaoštravanja sigurnosnog stanja i pogoršanja međunacionalnih odnosa. U Informaciji o stanju javnog reda i mira u 1991. komandir Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prozor Midhad Čatić napisao je da je stvoreno “takvo međunacionalno nepovjerenje koje je uvjetovalo nove pojavne oblike narušavanja javnog reda i mira, uznemirenje i paniku među stanovništvom. Njihovi manifestacioni oblici su organizovanje naoružanih straža, kontrola vozila i putnika, pregrađivanje putnih pravaca, te pucanje iz vatrenog oružja, dezinformacije, a posebno prisutnost i vježbe paravojnih formacija na području opštine Prozor i osnivanje i djelatnost Hrvatske stranke prava u Prozoru”.
Nakon nemira i burnih događanja u prvim danima svibnja 1991. u Hrvatskoj (Split, Zadar, Vukovar), počeo je pokret snaga JNA iz Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj. Hrvatsko pučanstvo zapadne Hercegovine blokiralo je kod Pologa na prometnici Mostar – Široki Brijeg veću oklopno-mehaniziranu kolonu JNA koja je, sukladno zamisli za uporabu JNA u planovima za izvanredne prilike, namjeravala preko Imotskog i Trilja doći do Splita. Istodobno je s pravca Banje Luke na Kupreško polje stigla slična skupina JNA. Na vijest da ta kolona namjerava “poduzimati vojne aktivnosti kao odgovor na zaustavljanje kolone u Širokom Brijegu”, skupina od “više stotina uglavnom hrvatske nacionalnosti” blokirala je put Prozor – Tomislavgrad iznad sela Varvare u “cilju onemogućavanja prolaska vojne kolone koja se smjestila na Kupresu”. Nakon tog incidenta na cijelom području općine Prozor “dolazi do samoorganizovanja civila koji drže straže oko svojih sela, a bilo je i slučajeva zaustavljanja putničkih vozila, autobusa i dr. od strane naoružanih civila”. Skupina civila Hrvata u Prozoru je razbila sve ćirilične natpise, pa je i SJB pristala da isti makne sa zagrade nakon prijetnji da će i on biti razbijen. Po istom izvoru, bilo je i kasnije sličnih incidenata, napose prema svemu što je bilo u vezi s JNA i TO, bilo da se radilo o pokušaju dolaska pripadnika tih snaga u Prozor, bilo u slučajevima prolaska prometnicom Prozor – Gornji Vakuf ili Prozor – Jablanica. Dio takvih postupaka, u kojima je očito bilo i prevelikog nacionalnog naboja, s negodovanjem su primili Muslimani.
I policija je, po tvrdnjama njenog zapovjednika, pristala na “pravila igre”, pa je u pojedinim slučajevima prešla preko nekih izgreda, što znači da nije podnosila zahtjeve za neke izgrede, odnosno zahtjeve za pokretanje prekršajnih postupaka. To je također pokazatelj urušavanja sustava na mikrorazini. Rat u Hrvatskoj ušao je u fazu smirivanja nakon što je 2. siječnja 1992. u Sarajevu potpisano primirje između Republike Hrvatske i JNA. Prvi sukobi između Hrvata i Srba u ožujku iste godine bili su vjesnici velikog i krvavog rata. Počinjali su na etnički miješanim teritorijima, gdje se nitko nije mogao nametnuti na miran način i bez borbe. Jedno od tih mjesta bio je i Kupres. Nakon poraza Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u borbama za Kupres, Rama je postala granično područje prema snagama Kninskog korpusa JNA, a od lipnja 1992. godine 2. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS). Ratna zbivanja u proljeće i ljeto 1992. protekla su u transformaciji JNA u VRS i nastojanjima bosanskohercegovačkih Srba da u što kraćem roku i uz manje žrtve realiziraju svoj osnovni cilj – uzeti što više teritorija. Zahvaljujući djelovanju Hrvatske vojske i HVO-a to je samo dijelom uspjelo. Hrvati su onemogućili potpunu realizaciju projekta, vezali za sebe glavninu VRS, što je u konačnici omogućilo da se i Muslimani održe u područjima na kojima su inače bili većina.
Smirivanjem rata u BiH i njegovim ulaskom u fazu malih pomaka na ratištu, stalna netrpeljivost između HVO-a i muslimanskih oružanih snaga (Teritorijalne obrane, odnosno kasnije Armije Bosne i Hercegovine – ABiH) izbijala je na vidjelo u povremenim sukobima koji nisu izazivali veću pozornost javnosti. No, tek je sukob u Prozoru izazvao dovoljnu medijsku pažnju i kasnije postao kamen temeljac za tvrdnje da u njemu treba tražiti početak muslimansko (bošnjačko) – hrvatskog rata, koji je obilježio 1993. i početak 1994. godine. Hrvati u Rami bili su većinsko pučanstvo koje se zbog rata u Hrvatskoj brže i bolje organiziralo od Muslimana. Za razliku od Muslimana, Hrvati nisu imali problema s određenjem prema karakteru rata u Hrvatskoj i protivniku, što je izravno utjecalo na stupanj spremnosti za rat u BiH. Muslimani su ih kasnije, odnosno nakon sukoba, optuživali da je oružje nabavljano sredstvima općine i isključivo dijeljeno Hrvatima. Veće količine oružja u Prozor su stigle nakon osvajanja skladišta JNA Ljuta kod Konjica. Prozor je dobio trećinu ratnog plijena, oko 1100 komada raznih vrsta oružja (nije jasno jesu li dobili samo 417 cijevi). Muslimani su tražili da Hrvati, jer su dijelom bili naoružani, pristanu na raspodjelu 60:40 u korist Muslimana, odnosno i 70 posto, jer je držano da su Hrvati u tom postotku naoružani. Općinski stožer HVO-a Prozor osnovan je u proljeće 1992. i do sredine ljeta bio je u sastavu vojnih snaga HVO-a za srednju Bosnu. Po podjeli HVO-a na operativne zone od 31. kolovoza 1992. Prozor je ušao u sastav Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (OZ SZH), čije je sjedište bilo u Tomislavgradu. Manevarska struktura (satnije i bojne) počela se osnivati sredinom svibnja. Zapovijed za osnivanje brigade u Rami Odjel obrane HVO-a izdao je 16. rujna 1992. Do tada je obrana organizirana pod zapovijedanjem Općinskog stožera HVO-a i u tradiciji nekadašnje Teritorijalne obrane. Po zabilješci iz osobnog dnevnika generala HVO-a Željka Šiljega od 8. studenoga 1992., brigada Rama imala je oko 1500 ljudi i držala je crtu dužine oko 10 kilometara.
Muslimani su na organizaciji obrane počeli raditi tek potkraj ožujka 1992., nakon što je Izvršni odbor SDA Prozor na sjednici održanoj 28. ožujka donio Odluku o “formiranju jedinica TO muslimanskog naroda”. Odluka je obrazložena tvrdnjom da nije uspio pokušaj formiranja zajedničke TO obrane općine Prozor, pa je donesena odluka da se osnuju postrojbe Muslimana “radi zaštite svog naroda”. Za pripremne radnje Izvršni odbor je zadužio Muharema Šabića, Fudu Hadžića i Mustafu Heru. Njihova je obveza bila da u što kraćem roku naprave plan obrane i osnuju postrojbe. U jednoj kasnijoj informaciji Foruma “Prognanih” muslimanskih organizacija iz Prozora tvrdi se da je navodno dogovoreno da 16. travnja 1992. počne rad zajedničkog Štaba obrane općine Prozor, te da je nakon neuspjeha u njegovom formiranju osnovan posebni tvrdnju, barem za sada, nema dokaza.
Po vojno-teritorijalnoj podjeli TO SR BiH, Prozor je bio u sastavu Okružnog štaba TO Mostar. Osnivanjem muslimanske TO Prozor je tek sredinom srpnja dobio zapovijed da se Štab TO preustroji u Općinski štab obrane i privremeno podredi Okružnom štabu obrane Zenica. Potkraj istog mjeseca nad snagama TO u Prozoru proširene su ingerencije Prve taktičke grupe (TG-1), privremene formacije, koja je prvotno osnovana za koordiniranje i djelovanje nad muslimanskim snagama na području Konjica, Jablanice i Pazarića.
Na osnovi odluke Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o vojno-teritorijalnoj podjeli Republike Bosne i Hercegovine, osnovan je Okružni štab obrane Mostar. U njegov sastav ušao je i Općinski štab obrane Prozor. O osnutku i participiranju Muslimana u obrani Prozora od ugroze s područja Kupresa malo je podataka, a uz to su i kontradiktorni. Po hrvatskim dokumentima može se zaključiti da su tek od sredine svibnja 1992. Muslimani počeli davati svoj prilog obrani Rame, i to na njihovo inzistiranje. Jedan takav sastanak održan je 11. svibnja i na njemu je dogovoreno da će sljedeći dan biti poznat broj ljudi koje oni mogu angažirati. Dan kasnije navodno je jedan dio Muslimana pokazao volju da stupi u redove HVO-a.
Na sastanku HVO-a održanom 13. svibnja zabilježeno je da konačna potvrda nije sigurna, jer dio Muslimana nije bio siguran da može prihvatiti HVO, pa su tražili Hrvatsko-muslimansko vijeće obrane; stoga je konačna odluka obećana 14. svibnja. Iz izvješća s toga sastanka nije moguće zaključiti na čemu se temeljilo muslimansko nepovjerenje. Na tome je sastanku predstavnik Muslimana M. Šabić predložio da Muslimani osnuju svoju brigadu, što predstavnik HVO-a, bojnik Ivan Anđelić, nije prihvatio, “pa je postignut dogovor o zajedničkoj, odnosno izmiješanoj vojsci, tj. na položajima će biti raspoređen svako na svome teritoriju”. Postignut je dogovor i o osnivanju ratnog zapovjedništva. Dogovoreno je samo dijelom realizirano. Postojale su zajednička logistika i vojna policija.
U jednom izvješću HVO-a iz prvih dana lipnja piše: “U Prozoru je do sada uključeno u postrojbe HVO oko 150 do 200 Muslimana prvenstveno iz sela s većinskim hrvatskim pučanstvom. Muslimani su formirali svoj Štab TO u koji su ušli dosadašnji radnici Državne sigurnosti ili su navodno radili za KOS. Formirali su čisto muslimanske postrojbe i raspoređuju ih na manje opasne i manje značajne položaje mimo zahtjeva HVO Prozor. Da bi se uključili u HVO navodno čekaju političke odluke na nivou BiH. Jedino je zajednička vojna policija. Ne prihvaćaju postotak učešća u Općinskom stožeru HVO Prozor proporcionalno strukturi stanovništva (70:30)”.
Muslimansko-hrvatski rat u 1993. i 1994. rezultat je postojanja dviju paralelnih političkih i vojnih struktura u središnjem dijelu Bosne i sjeverozapadne Hercegovine. Rat je prije svega rezultat dviju različitih politika, odnosno pogleda na uređenje BiH.
Muslimanska politička elita pokušavala je završiti proces konstituiranja nacije stvaranjem nacionalne države, a hrvatska politička elita htjela je (posebno nakon uništenja kompleksa sela Ravno) očuvati svoj nacionalni identitet zalažući se za nacionalni suverenitet i teritorijalnu jedinicu. Muslimani su držali legalnim i legitimnim sustav koji je u drugoj polovici 1991. zakazao i prestao funkcionirati. Hrvati su, pak, osnovali svoj paralelni sustav čiji je cilj bila teritorijalna i nacionalna jedinica, pa nisu prihvaćali muslimanski povratak na rješenje koje je prije otvorenog rata doživjelo slom. Dvojnost pogleda, a time i ponašanja, dolazili su do izražaja u onim sredinama gdje broj jednih nije bio dovoljno velik za prevagu nad drugima. Na takvim područjima nije se ni jedna strana mogla uvjerljivo nametnuti onoj drugoj. Gotovo svi sukobi iz 1992. koji prethode otvorenom hrvatsko-muslimanskom ratu dogodili su se na takvim područjima. Postojanje dviju političkih i vojnih organizacija stvaralo je nesporazume, nepovjerenje, i na kraju je postalo temeljni preduvjet za rat.
Do njega je i došlo kada su Muslimani vojnički ojačali i kada je srpska ofenziva oslabjela. Već sredinom lipnja 1992. obavještajna tijela HVO-a predviđala su da podizanje razine naoružavanja i opremanja Muslimana sve više stvara “probleme za postrojbe HVO-a na ovom području i potencijalnu opasnost da dođe do međusobnog sukoba”. U Rami su Hrvati imali apsolutnu većinu, no Muslimani su bili brojniji u susjednim općinama Konjicu, Jablanici i Gornjem Vakufu, što je utjecalo i na ponašanje ramskih Muslimana i zauzimanje stajališta da neće prihvatiti hrvatsku prevlast i politiku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
Usprkos nacionalnoj netrpeljivosti i povremenim incidentima, u Prozoru duže vrijeme nije bilo sukoba većeg značaja, što znači da je bez obzira na sve što se kasnije dogodilo na obje strane bilo želje i nastojanja da se on izbjegne. Povoda je bilo dovoljno, uz ostalo i zbog neposrednog susjedstva jedne od najkritičnijih točki u odnosima Hrvata i Muslimana, Gornjeg Vakufa. U drugoj polovici lipnja došlo je i do sukoba između Hrvata i Muslimana u tome gradiću. Lokalni HVO je predviđao da je to samo uvod u nove sukobe, čemu je pridonijela i brojka od oko 12.000 izbjeglica iz Donjeg Vakufa, “pa ukoliko se još naoružaju, onda ne da prijeti opasnost samo našoj općini, nego i susjednim (Bugojno, N. Travnik, Travnik), a naš je zaključak da smo im mi prvi neprijatelj, pa tek onda četnici”.
Bilo je za očekivati da se stanje u Gornjem Vakufu postupno prenese i u Ramu. HVO Prozor to je nastojao onemogućiti, zbog čega je pojačao maksimalan nadzor “na svim ulazno-izlaznim punktovima prema Konjicu, Jablanici i G. Vakufu, jer postoji opasnost o prenošenju takvog stanja na našu općinu”. Sukob se nije proširio, a te općine bile su stalni izvor mogućih sukoba. Međunacionalni incidenti u Rami postajali su sve češći, napose na području mjesne zajednice Uzdol. Izazivanje incidenata HVO je pripisivao pripadnicima TO iz sela Here, Kute i Šćipe, pa je ocijenjeno da će, ukoliko se nešto ne poduzme, samo biti pitanje dana kad će izbiti sukob. Značajan dio neslaganja, što je vodilo prema oružanom sukobu, bio je u nefunkcioniranju središnjih tijela vlasti. U Prozoru nije osnovana općinska vlada (civilni HVO) zbog neodziva Muslimana. Po mišljenju HVO-a, lokalni zapovjednik ABiH M. Šabić nije bio sposoban nadzirati stanje u Štabu obrane i stvari su mu polako izmicale iz ruku. Predsjedniku SDA i zapovjedniku policijske stanice zamjerano je da nisu za suradnju. Zaključeno je da se odnos s Muslimanima pogoršava, što je s izuzetkom Livna i Tomislavgrada bila značajka cjelokupne Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina. Krupan kamen spoticanja bio je problem školske godine, odnosno programa po kojem će se raditi po školama. Izvršni odbor SDA je 28. rujna Ratnom predsjedništvu SO Prozor uputio dopis s protestom i stajalištem da se “Muslimani regije Srednja Bosna i Hercegovina neće pridržavati odluka koje se provode pod firmom HZ HB”. Taj problem ostao je neriješen i u danima nakon sukoba. Po tvrdnjama Muslimana, 27. kolovoza zbio se značajan i za kasnije odnose znakovit incident. HVO je optužen za napad na “objekte viđenijih i bogatijih Muslimana i tom prilikom oštećeno je četrnaest objekata. […] napad obrazložen od strane predstavnika hrvatskog naroda da se radi o njihovim ekstremistima kojima oni ne mogu ništa (vođa pomenutog događaja Marinko Beljo je trenutno zapovjednik Stožera HVO brigade “Rama”)”.
Iz dokumenata HVO-a nije moguće zaključiti što se dogodilo toga dana, osim priznanja da se dogodio teži incident “između pripadnika HOS-a i pripadnika TO-a Prozor čiji je ishod nekoliko oštećenih zgrada te pet lakše ranjenih lica”. U tom incidentu Muslimani su vidjeli najavu hrvatskog napada, pa je Komanda TG-1 ABiH 28. kolovoza, nakon konzultacija sa Štabom Vrhovne komande oružanih snaga BiH (ŠVK OS BiH) naredila da se: povuku “sve snage OS Prozor sa zajedničkih položaja i napraviti obrambenu liniju neposredno ispred grada prema pravcu očekujućeg pokušaja prodora neprijatelja u grad”; da se evakuiraju Muslimani iz “sela: Varvara, Kovačevo Polje, kao i ostale zaseoke te izvršiti razmještaj po gradu Prozoru do daljnjeg”; da se pripremi zaprječivanje “prilaznih puteva klasičnim sredstvima, za slučaj pokušaja prodora oklopnih jedinica”; te da se pokuša “preko Ratnog predsjedništva Prozor i općinskog stožera HVO Prozor postići usaglašavanje odvojenih obrambenih linija”. Naredba je pokazatelj potpunog nepovjerenja prema Hrvatima, koji su tretirani kao vojni protivnik. Stoga ne čudi da je Općinski štab obrane Prozor 1. rujna dao nalog da se izradi plan obrane grada Prozora u sklopu kojeg je predviđano osnivanje pričuvnog zapovjednog mjesta i pričuvnog centra veze, kao i rješavanje problema bolnice – bolničkog smještaja. Planirano je osnivanje i postrojbe jačine jedan do dva voda, vjerojatno kao interventne postrojbe. Plan je izrađen istog dana u dvije varijante. Varijanta Alfa u sukladnom djelovanju s HVO, a Beta samostalno u sukladnom djelovanju s postrojbama TO susjednih općina (Jablanica, Konjic i Gornji Vakuf). Dva dana kasnije,tzv. ABiH pribavila je oklopno vozilo s kojim je demonstrirana vojna moć po gradu. Odbijen je zahtjev HVO-a da se vozilo uključi u sustav obrane općine. Sljedeći veći incident zbio se 10. rujna, kada je skupina Muslimana napala trojicu pripadnika HVO-a i jednog teško ranila. Stanje se tih dana ubrzano pogoršavalo, čemu su pridonijeli i radikalni pojedinci s obiju strana. Iz HVO-a je AbiH prigovoreno za opstruiranje općinske obrane i grupiranje snaga u Prozoru.
Po podacima HVO-a, u gradu je bilo oko 500 pripadnika ABiH, zbog kojih je HVO u gradu svaku večer bio u stanju pripravnosti. Za smirivanje stanja u Prozoru, ali i šire, angažirao se početkom listopada i zapovjednik Operativne zone, pukovnik Željko Šiljeg. On je pokušao na zajedničkom sastanku s predstavnicima ABiH iz Konjica, Jablanice, Gornjeg Vakufa, Bugojna i Prozora postići rješavanje aktualnih potproblema. Sastanak je održan 13. listopada u Tomislavgradu i na njemu se ništa nije dogovorilo, jer je došao samo predstavnik tzv. ABiH iz Jablanice, iako su prethodno i ostali najavili dolazak. Pogoršanje odnosa s Muslimanima raslo je koncem ljeta. Srpska granatiranja Prozora s kraja rujna i početka listopada izazvala su kod HVO-a sumnju da se radi o aranžmanu pojedinih pripadnika ABiH sa Srbima.
Razlog – granatiran je dio Prozora naseljen Hrvatima, a prethodno su iz tih dijelova iseljeni Muslimani. “Ovo je dodatno utjecalo na pogoršanje odnosa HVO i tzv. Armije BiH Prozor, pa je došlo do potpune podjele logistike, a nazire se skora podjela vojne policije”, zabilježeno je u jednom suvremenom izvješću. Inače su i Muslimani sumnjičili Hrvate za granatiranje mjesta na kojem je 23. rujna ABiH održala prisegu, iako je predvečer istog dana od ponovljenog srpskog granatiranja poginuo jedan, a ranjena dva pripadnika HVO-a. Zapovijed zapovjednika OZ Sjeverozapadna Hercegovina od 25. rujna da se na razini općinskih stožera ustroji postrojba za napadna djelovanja i intervenciju prema ugroženim područjima jačine 150-200 vojnika, HVO Prozor nije mogao provesti u djelo.
“Negativne tenzije HVO i OS BiH (skoro otvoreni sukob, otvaranje vatre iz čistih muslimanskih sela prema hrvatskim kućama, neodazivanje na položaj prema Kupresu”, kao i slaba oprema, bili su glavni razlozi da se to nije moglo realizirati. Zapovjednik OZ nije prihvatio ponuđene argumente, inzistirao je da se u mjeri koja je moguća zapovijed realizira, a negativne “tenzije HVO i OS BiH smanjivati i nedozvoliti da OS isprovociraju bilo kakav incident ili sukob, više kontaktirati, razgovarati i pozivati se na razgovore i dogovore Tuđmana i Izetbegovića, biće činjeni takvi koraci i na većoj razini. Nastupati pametno”. Nakon toga brigada je i “pored velikih poteškoća” formirala postrojbu jačine 100-150 ljudi. Usprkos stalnim nastojanjima hrvatskih vojnih i političkih struktura, sukob između Hrvata i Muslimana u Prozoru nije izbjegnut. Sukob je bio dio šireg sukoba između ABiH i HVO-a koji je počeo 18. listopada u srednjoj Bosni, preciznije Novom Travniku, te se brzo proširio na susjedne srednjobosanske općine i Ramu. Sukob je pred HVO i ABiH stavio istovjetnu zadaću: pomoći svojim snagama u sukobu i onemogućiti protivniku da dovede pojačanja. Za HVO je problem bio što je značajan dio manevarskih snaga iz Srednje Bosne bio u Jajcu. Zbog toga je zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna pukovnik Tihomir Blaškić tražio od Glavnog stožera HVO-a pomoć od 150-200 ljudi, u protivnom, najavio je da će biti prinuđen iz Jajca povući snage koje je poslao ranije u pomoć. Od HVO-a iz Bugojna i Rame 19. listopada traženo je da onemoguće slanje pojačanja ABiH u srednju Bosnu. To važno pitanje različito je rješavano u svakoj od općina. HVO Bugojno je dio snaga za brzu intervenciju stavio u borbenu spremnost, a s lokalnom AbiH dogovoreno je da nitko od njih ne šalje snage izvan područja općine i da se prometnica prema Novom Travniku blokira. Zahvaljujući takvim potezima, osim zamjetne napetosti, do oružanog sukoba nije došlo. Slično je u početku bilo i u Gornjem Vakufu; stanje je bilo napeto, snage obiju stana bile su u punoj pripravnosti i zajednički su patrolirale po gradu i držale punktove. U Prozoru se sigurnosno stanje pogoršalo, ali nije bilo sukoba. Snage ABiH su se 20. povukle u dijelove grada naseljene Muslimanima i držale ih u punoj borbenoj spremnosti. Komanda TG-1 zapovjedila je da im snage AbiH iz Gornjeg Vakufa pošalju pomoć. Koncentriranjem ABiH u Prozoru, teret obrane općine pao je potpuno na brigadu Rama, koja je značajan dio snaga imala na crti prema VRS. Zapovjedništvo brigade je tražilo da, ukoliko to bude potrebno, pomoć iz okolnih općina bude spremna za slanje. Od Zapovjedništva Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina brigada je 20. listopada dobila zapovijed da prati stanje i nadzire svoje područje, da ne dopusti da ih se isprovocira, da podigne borbenu spremnost na potrebnu razinu, bude spremna da odvoji dio snaga za rješavanje stanja, te da će dobivati daljnje naputke. Slično je ponovljeno i dan kasnije, s tim da je traženo da Predsjedništvo HVO-a radi na smirivanju situacije i normaliziranju stanja. Stanje se dodatno pogoršalo 21. listopada, nakon što je jedna skupina HVO-a iz Gruda tajno provedena kroz općinu i poslana u Srednju Bosnu. To se više nije moglo učiniti s ojačanim vodom II. Bojne Vojne policije iz Livna, koji je također upućen u Srednju Bosnu. Njihovo je vraćanje iz G. Vakufa naredila Komanda TG-1 ABiH nakon što je dobila obavijest iz Prozora o njihovu prolasku u Travnik. HVO Gornji Vakuf je procjenjivao da pokušaj prolaska te postrojbe može više štetiti G. Vakufu no što će pomoći N. Travniku, napose jer se stanje počelo normalizirati. Nakon neuspješnog pokušaja prolaza policijski vod HVO-a smješten je na Makljenu, odnosno po podacima Brigade Rama, na brani u Kovačevu Polju. Zbog blokade u G. Vakufu prolaz je čekao i veći broj vozila s civilima. Osim prema Prozoru, snage Armije BiH blokirale su prilaze Gornjem Vakufu i iz smjera Bugojna i Travnika. Nakon pregovora HVO s ABiH napetost je popustila, a na nadzornim točkama postavljene su miješane posade. Operativna zona Sjeverozapadna Hercegovina izvijestila je Glavni stožer HVO-a da se poduzimaju mjere da bi se “spriječili sukobi HVO i OS BiH, a posebno u G. Vakufu i Prozoru”. U dnevnom izvješću koje je 21. listopada Komanda TG-1 AbiH poslala u Sarajevo piše da su snage ABiH iz Prozora tražile pomoć u obliku “gotovosti jedinica iz susjednih opština”, da je HVO zaposjeo brdo Makljen iznad Prozora i da je stanje u gradu “napeto i snage raspoređene po zonama. Jablanica uputila jednu četu do granice Prozora”. Sve ostale snage bile su u punoj borbenoj spremnosti. Četi ABiH iz Travnika koja se vraćala s Igmana u Travnik Komanda TG-1 zapovjedila je da pojača snage ABiH u Prozoru, te da u “marševskoj borbenoj gotovosti pokušaju deblokirati Makljen i probiti se do G. Vakufa te nastaviti u Travnik”. U Konjicu je za 22. listopada naređena mobilizacija i slanje dvije čete prema Jablanici. U Jablanici su istog dana po zapovijedi zapovjednika TG-1 ABiH sve snage stavljene u punu borbenu spremnost, a pojačane su i posade na punktovima. Brigada HVO Herceg-Stjepan iz Konjica i Jablanice istog je dana obavijestila OZ Sjeverozapadna Hercegovina da su snage ABiH iz Jablanice provele punu mobilizaciju i zatvorile punkt na brani na putu prema Jablanici. U Prozoru je 22. listopada propao pokušaj da se pregovorima smiri stanje. Po izvješću Zapovjedništva brigade Rama, zakazani sastanak s predstavnicima Muslimana nije se održao “jer druga strana nije prihvatila razgovore”. O stanju u Prozoru govori ocjena da je stanje “jedan korak do žestokog sukoba, samo je pitanje dana, pa čak i sata, da do toga dođe”. Brigada je bila u prvom stupnju borbene spremnosti, zaposjela je sve položaje oko grada koje je mogla i bila je spremna za borbu. Držala je pod nadzorom sve važnije objekte u gradu i prilaze prema njemu. Na inzistiranje predsjednika HVOa Prozor pregovori su 23. listopada ipak održani. Po hrvatskim izvorima, tema sastanka bila je razrješavanje postojećih problema i pokušaj vraćanja snaga ABiH “na prvu borbenu liniju koju su dan prije napustile”. Po muslimanskim izvorima, HVO je pristao na njihova stajališta i napravljena je stanka za izradu pismenih zaključaka. Pregovori su prekinuti nakon što je “iznenada i mučki ubijen pripadnik HVO-a Frano Zadro u predjelu Crnog Vrha (TT 1303), taman u vrijeme razgovora dviju strana o prevazilažanju stanja kakvo jeste. U pauzi sastanka mi saznajemo da je pomenuti vojak […] izgubio život”, napisano je u analizi sukoba, “i onda su događaji krenuli onako kako su krenuli”. U jednoj muslimanskoj informaciji napisano je da im je jedan od članova hrvatskog poslanstva “na veoma drzak način saopštio da mi s njima pregovaramo, a ubijamo im ljude”. Muslimani su to ubojstvo kasnije pokušali osporiti tvrdnjama da je izmišljeno, ili da se dogodilo nekoliko dana ranije, što je jasna potvrda pokušaja prebacivanja krivnje na HVO za izbijanje sukoba. Suvremeni dokumenti HVO-s tu du nedvosmisleni, ubojstvo se dogodilo i to se ne može osporiti. Po muslimanskim izvorima, HVO je od komandanta Općinskog Štaba obrane Prozor ultimativno tražio “da se preda oružje”, što je odbijeno. Pokušaji s pregovorima nisu uspjeli, navodno jer Muslimani nisu imali “osobu za realne pregovore, kako vojne tako i političke”. Prozor je većim dijelom stavljen pod nadzor HVO-a, izvjesnih problema bilo je u obrani istočnih dijelova općine pa je tražena pomoć u ljudstvu zbog iscrpljenosti ljudi. U dnevnom izvješću Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina od 24. listopada zabilježeno je da je na “strani HVO stanje je za sada pod kontrolom, tražen je razgovor sa uticajnim ljudima, ali suprotna strana još ne pristaje na razgovor”. Uz pomoć manjih snaga iz sastava Brigade “Kralj Tomislav” iz Tomislavgrada i Vojne policije, borbe za Prozor završene su 25. listopada oko 15 sati, nakon što je HVO “pod kontrolu uzeo staru kulu u blizini grada i time je cijeli grad pod kontrolom HVO. […] Pod kontrolom HVO je cijeli prostor oko Ramskog jezera, grad Prozor, brana na jezeru, hidrocentrala / Marina pećina/ i prometnica prema Jablanici do mjesta Jasen”. Jedan muslimanski izvor navodi na zaključak da većih borbi i nije bilo, da je HVO topnički granatirao Prozor, a da je nakon toga, 24. listopada, počelo izvlačenje iz grada civila i vojske na južni izlaz (prema Jablanici). Borbe su pokazale da je ABiH precijenila svoje snage i mogućnosti za sukob s HVO-om. Pomoć od susjednih općina tražena je 23. listopada, brzo nakon što je izbio sukob. Organizaciju pomoći preuzeo je na sebe zamjenik načelnika Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH Jovan Divjak, koji se tih dana nalazio u Konjicu. On je zapovjedio slanje pomoći jačine bataljuna iz Općinskog štaba obrane Jablanica, a snagama ABiH u Prozoru zapovjedio je da odsudno brane sadašnje položaje. Po dolasku pomoći trebali su spriječiti zaposjedanje Prozora i odbaciti snage HVO-a s područja općine Prozor. U istoj zapovijedi tražio je da se pregovara sa stožerom HVO-a “u cilju traženja rješenja za nastalu situaciju”. Divjak je 24. listopada za pomoć odredio četu ABiH iz G. Vakufa koja je bila na povratku s planine Igman. Iako zapovjeđena i pripremljena, pomoć iz Jablanice nije stigla u Prozor. Zapovjednik Općinskog štaba obrane Jablanica Salko Zerem to je opravdao prikupljenim podacima da je HVO organizirao obranu pravca Jablanica – Prozor pa bi napad bio neuspješan, uz velike gubitke, te da je i naredba Štaba Vrhovne komande da se ne proširuju sukobi. Isto bi dovelo do zatvaranja toga pravca i sprječavanja evakuacije ozlijeđenih i izbjeglih iz Prozora. Uz to je očekivano da bi snage HVO intervenirale prema Risovcu i Mostaru. Neuspješno je svršio i Divjakov pokušaj da se u organizaciji, i uz pomoć Klišanskog bataljuna ABiH, osigura provođenje čete ABiH iz G. Vakufa od Konjica, preko Buturović Polja, Parsovića do Solakove Kule. Ovaj to nije bio u stanju jer je Klišanski bataljun pola ljudi poslao prema Herama, a druga polovica nadzirala je matično područje. Četu iz G. Vakufa nije bilo moguće angažirati jer su je snage brigade HVOa iz Konjica 26. listopada blokirale u području Kruščice. Epilog neuspješnih pokušaja bila je smjena zapovjednika ABiH u Jablanici i pokretanje odgovornosti protiv zapovjednika Klišanskog bataljuna zbog neispunjavanja zapovijedi. Snage ABiH poslije gubitaka položaja u Prozoru organizirale su obranu u selu Here. Po podacima kojima je HVO raspolagao, iz G. Vakufa pravcem Dobrošin – Voljevac – Ljubunci upućena je pomoć snagama ABiH, a snage iz Konjica zaposjele su sela Mejnik, Ljubunci i Glibe u istočnom dijelu općine, pa je postojala mogućnost njihova napada na Prozor.
O stanju u selu Mejnik nije bilo vjerodostojnih podataka, pa se pojavila glasina da je u njemu ABiH počinila masakr hrvatskog stanovništva. Isto tako nije bilo poznato je li slično napravljeno i u ostalim zauzetim selima. Po odobrenju Glavnog stožera HVO-a, u noći 24./25. listopada iz Tomislavgrada je poslana jedna haubica 152 mm i diverzantski vod Brigade “Kralj Tomislav”. S haubicom je planirano zaposjedanje vatrenog položaja u području Trebiševo radi djelovanja po snagama koje su napadale položaje brigade Rama. Brigadi “A. Starčević” zapovjeđeno je da G. Vakuf stavi pod svoj nadzor i spriječi napad na postrojbe HVO-a. S brigadama HVO-a u Bugojnu i Prozoru trebao se održavati kontakt i “po mogućnosti zajednički oslobodite komunikaciju G. Vakuf – Prozor”. Usprkos pretrpljenom porazu u Prozoru, Komanda TG-1 je na osnovi usmene Naredbe načelnika Štaba vrhovne komande Sefera Halilovića, 25. listopada naredila pokretanje napada s ciljem da zaključno sa 28. listopada s pravca Hera i Jablanice prodru u Prozor i stave pod nadzor gradsku jezgru. Slična naredba ponovljena je i 27. listopada. “Snage TO pokušale su izvršiti proboj preko Makljena na pravcu Gornji Vakuf – Prozor. Napad je bez ikakvih problema odbijen”, napisao je zapovjednik Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina 25. listopada, te da sa “strane Konjica TO dobija pojačanja, koja se grupiraju u selima Šćipe, Kute i Here. Naše snage uspostavljaju tvrdu liniju obrane, a zauzet će i selo Here, te se povezati sa Uzdolom kako bi se ostvarila puna kontrola na cijeloj liniji.
Snage brigade Rama tijekom dana su ojačane jednom satnijom iz Brigade HVOa “Kralj Tomislav”. U kasnijem izvješću napisano je da je stanje pod nadzorom i da se borbe vode na pravcu G. Vakufa. Po podacima Vojnoobavještajne službe HVO-a, dio snaga ABiH iz nekoliko sela u okolici Prozora “odbili su se boriti protiv snaga HVO i jutros su predali oružje. U rajonu Uzdol stanje je napeto iako je veći dio pod kontrolom naših snaga”. HVO se uzdao u pregovore, ali je u igri bila i opcija da se put prema Jajcu preko Gornjeg Vakufa silom raskrči. Planirano je pojačanje snaga iz Posušja i Tomislavgrada i njihova uporaba ako se ne postigne dogovor. Napadni planovi HVO-a nisu realizirani jer je nakon nekoliko dana intenzivnih pregovaranja dogovoren prekid vatre. Sukob je iznio na vidjelo postojanje ratnog plana ABiH iz Prozora s varijantom za sukob s HVO-om. U istrazi koju su provela vojno-sigurnosna tijela HVO-a zaključeno je da se podaci iz ratnog plana, uz određena odstupanja, “poklapaju s djelovanjem jedinica Armije BiH”. Nakon prikupljanja oružja i vojne opreme zaključeno je da je ABiH imala značajno više oružja no što su to iz HVO-a znali. “Na osnovi zaplijenjenog uskladištenog oružja TO je imala više oružja nego su mogli imati ljudi, i pored toga još prije dvadeset dana pripadnici Armije BiH su uvijek prije polaska na teren tražili oružje od HVO-a”. Prva nastojanja da se sukob u Prozoru zaustavi počela su odmah po izbijanju sukoba. Glavni stožer HVO-a je 23. listopada naredio da se uspostavi kontakt s ABiH i dogovori bezuvjetni prekid vatre, prekinu pokreti snaga s drugih područja, uspostavi primirje i osnuju mješovite skupine za praćenje stanja i razrješenje problema. Istog dana je i načelnik Štaba Vrhovne komande oružanih snaga BiH S. Halilović naredio snagama u Prozoru da prekinu borbe.
Obraćajući se istog dana načelniku Glavnog stožera HVO-a brigadiru Milivoju Petkoviću, Halilović je tražio prekid vatre i stupanje u pregovore. Požalio se da je usprkos “svim dogovorima i izdatim naređenjima jedinicama-postrojbama OS RBiH, a prema najnovijim saznanjima nisu prestali oružani sukobi. Naprotiv”, žalio se Halilović, “od k-danta OpŠO Prozor Muharema Šabića sam dobio obavijest da je dobio ultimatum od zapovjednika HVO da se preda oružje, što je, naravno, kao vojnik odbio. Umjesto dogovora, uslijedio je artiljerijski napad na Prozor od postrojbi HVO, a prema saznanjima očekuje se napad sa tenkovima iz pravca Tomislavgrada. Tražimo da se ovo hitno obustavi”. Nastojanja s vrha zapovjedne piramide nisu trenutačno zaustavila sukob, iako je Glavni stožer HVO-a 24. listopada ponovio zapovijed da se uspostave kontakti s ABiH i dogovori prekid vatre. Do prekida vatre došlo je nakon angažmana Zapovjedništva Operativne zone Sz. Hercegovina i Okružnog štaba ABiH iz Zenice. S hrvatske strane ulogu glavnog pregovarača odigrao je bojnik Jure (Jürgen) Shmit iz Brigade “Kralj Tomislav”. Shmit je 25. listopada uspio proći kroz G. Vakuf i stići u Bugojno, gdje je stupio u kontakt s predstavnicima lokalne ABiH. U Bugojnu je 26. listopada održan sastanak predstavnika HVO-a i Armije BiH, kada je dogovoren “prekid vatre i primirje od 11 h u vremenskom periodu 48 h tj. Do 28. 10. 1992. godine do 11 h”. U dogovorenom je vremenu trebalo osigurati zajedničke punktove radi osiguranja prolaza konvoja u Jajce. Postrojbe HVO-Prozor imale su se do 12 sati 26. 10. povući s područja G. Vakufa. Dogovor su uime HVO-a potpisali: ovlašteni predstavnik Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina bojnik Jure Shmit, zapovjednik brigade Rama Ilija Franjić, zapovjednik Brigade “E. Kvaternik” Ivica Lučić i zapovjednik brigade “A. Starčević” Zrinko Tokić. U ime Armije BiH potpisali su zapovjednik ABiH G. Vakuf Fahrudin Agić i zapovjednik ABiH za Bugojno Senad Dautović. To je bio temelj za kasnije pregovore i privremeno smirivanje stanja. U širokim relacijama najveći gubitnik sukoba u Prozoru i srednjoj Bosni bila je obrana Jajca, koje je na kraju listopada 1992. pod pritiskom srpskih snaga napustila grad. Hrvatski pokušaj da pošalje pomoć koju je vodio Ante Prkačin nije uspio, prvenstvo zbog muslimanskih blokada prometnica tijekom tih sukoba. Prozor je također stradao, dijelom u borbama, a dijelom zbog pojava pljački, za što su optužene postrojbe HVO-a dovedene sa strane. “Ovakvo ponašanje je nedopustivo”, zapisao je u izvanrednom izvješću pukovnik Šiljeg, zapovjednik Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina. O tome je upoznao Odjel obrane, Glavni stožer HVO-a i Upravu Vojne policije u izvješću, sa zahtjevom da načelnik Uprave Vojne policije “obiđe postrojbe vojne policije u Livnu i Tomislavgradu, sagleda stanje i poduzme odgovarajuće mjere protiv nosioca ovakvog ponašanja”. Operativna zona je Brigadi Rama 25. listopada dala zapovijed da se postavi čvrst punkt prema Tomislavgradu i spriječi “odvoženje bilo kakvih MTS i vozila sa teritorije općine Prozora bez potpisa i dokumenata zapovjednika brigade HVO Rama”.
Po podacima brigade Rama, od 5. studenoga 1992. srušeno je “nekoliko desetaka kuća, ali uglavnom kuća iz kojih su bile napadnute postrojbe HVO-a, a s druge strane oštećena je župska kuća i zgrada SO-e Prozor. Također su oštećene pošta, kuće članova HVO-a, ugostiteljski objekti vlasništvo Hrvata”. Po podacima muslimanskih političkih i vojnih struktura iz ožujka 1993., u Prozoru je 101 kuća zapaljena ili uništena, a isti je slučaj bio sa 80 trgovina i 45 ugostiteljskih radnji. Uz to je navodno ukradeno 110 motornih vozila i razne druge robe, opreme i bijele tehnike. Ukupna šteta procijenjena je na oko 42 milijuna njemačkih maraka. Ljudski gubici su nekoliko dana bili sporni, a podaci nepouzdani. U osobnom dnevniku zapovjednika Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina zabilježeno je 25. listopada da je HVO u Prozoru imao dva mrtva i sedam ranjenih. Po podatku brigade Rama iz istog dana u Prozoru i okolici pronađeno je šest leševa, od kojih su dvije bile žene. Za jednu kuću u Paljikama pretpostavljano je da su u njoj izgorjele 3-4 osobe. Po podacima koje je brigada Rama prikupila nakon borbi, HVO je imao pet poginulih i 18 ranjenih, a ABiH je imala 11 poginulih.
U Ramskom zborniku iz 2000. piše da je “na muslimanskoj strani poginulo […] 8 (osam) osoba”, četiri vojnika i četiri civila, od kojih je jedan bio srpske nacionalnosti. Zejnil Delalić, zapovjednik TG-1 ABiH, 25. listopada 1992. obavijestio je Štab Vrhovne komande oružanih snaga RBiH da je od zapovjednika Općinskog štaba obrane dobio podatke da je u Prozoru učinjen “jeziv genocid i procjena je više stotina mrtvih Muslimana. Najmanje tri sela do temelja srušena. Neuračunljivi pripadnici koji ostavljaju drogiran utisak, kolju, na licu mjesta siluju i odvode”, kao i da je oko “3000 izbjeglica po kojima pucaju PAM-ovima i drugim oružjem bježe preko Hera u pravcu Buturović Polja”.
Delalić je predlagao da se pozove Unprofor i propagandno iskoristi zapovjednik Općinskog štaba iz Prozora. U dopisu članova Štaba Vrhovne komande OS RBiH, Amidže (Vehbija Karić) i Ognja (ime nepoznato) od 3. studenoga 1992. se kaže: “Stanje u Prozoru je bolje nego što smo informisani na početku. Poginulo je naših boraca 11+3 civila, HVO tvrdi da je poginulo njihovih 6 bojovnika. Takođe rušenja i paljevina kuća je manje, nego što je bilo u prvim izvještajima ali se još nastavlja”. Po muslimanskim podacima iz ožujka 1993., u Prozoru je poginulo osam civila i tri vojnika, a ranjeno je 13 vojnika i 10 civila. Na sastanku predstavnika HVO-a i ABiH 6. studenoga 1992. u Jablanici ABiH je pristala na zahtjev HVO-a da se s dužnosti zapovjednika Općinskog štaba obrane Prozor smijeni zapovjednik M. Šabić, iako je on najkasnije 3. studenoga već bio smanjen “zbog grešaka ispoljenih u komandovanju u Prozoru”. Hrvati su u općini Prozor držali vlast i uz to bili vojnički dominantni, pa su samim time povoda za sukob imali mnogo manje od Muslimana.
Za sada nema nikakvih naznaka da je političko i vojno čelništvo bosanskohercegovačkih Hrvata (Predsjedništvo HZ HB ili Glavni stožer HVO-a) potaknulo oružano razračunavanje u Prozoru. Civilno vrhovništvo je Prozor držalo područjem čije mjesto nije sporno u razgraničenju i teritorijalnoj jedinici Hrvata u BiH koja je očekivana u budućem ustrojstvu republike. Vojni napor HVO-a u tom trenutku bio je usmjeren na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS u Podveležju. U sklopu priprema za tu, vrijeme će pokazati neuspješnu operaciju, Glavni stožer HVO-a je 18. listopada zapovjedio je da se iz sastava Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina dio topništva iz brigada HVO-a iz Livna i Tomislavgrada (tri haubice 122 mm), dio postrojbi za elektronsko izviđanje, osam ručnih bacača granata 40 mm i laserski daljinomjer s poslugom iz Livna u tijeku 19. listopada premjesti u Čapljinu i stavi pod zapovijedanje Operativne zone Jugoistočna Hercegovina.
Zapovijed za njihovo slanje Zap. OZ Sjeverozapadna Hercegovina napisana je 19. listopada, kada se ona morala provesti u djelo. Već je to dostatno da se odbaci tvrdnja da je sukob iniciran s najviše vojne razine HVO-a, jer je uzimanje oko 25% topništva Operativne zone za drugi pravac pokazatelj da sukob nije očekivan, a kamoli planiran. Taj sukob ih je zatekao i neugodno iznenadio. Po okončanju sukoba opće stanje nije se promijenilo, HVO je i dalje imao isti opći položaj – vojnu i političku dominaciju. Okolnost da je Prozor u neposrednom susjedstvu s općinama u kojima je ABiH bila brojnija i jača, stvorio je očito kod Muslimana u Prozoru osjećaj da je njihov politički i vojnički položaj mnogo bolji nego kod npr. Muslimana u Livnu i Tomislavgradu. To je, pak, dovelo do oštrog kursa koji ni vojnički ni politički nisu mogli podržati. Konkretno, to je značilo političko zaoštravanje i nepomirljivo stajalište prema političkoj opciji Herceg-Bosne, a vojnički nastojanje da se što manje participira u obrani općine na crti prema Kupresu. Takvo je stajalište nesumnjivo imalo punu političku i vojnu potporu iz Sarajeva, jer je geografski položaj Prozora bio iznimno značajan za vezu Hercegovine i srednje Bosne. HVO je toga bio svjestan, što se vidi iz obavještajne procjene u kojoj se kaže da prema “svim raspoloživim podacima cilj muslimanskih snaga na ovom prostoru je da ovladaju prometnicama i hidrocentralama. Kontrolom prometnica muslimanske snage bi u svojim rukama držale i sudbinu Hrvata u Srednjoj Bosni, a kontrolom hidrocentrala na Rami i Neretvi kontrolira se energetski sustav u južnom dijelu Hrvatske i HZ H-B”.
Sukob HVO-a i ABiH u Prozoru nije se zbio iznenada, pa se u međusobnom odnosu Hrvata i Muslimana ne može uzimati kao dokaz za potpuno drukčiji međusobni odnos no što je bio do tada. Obilje hrvatskih dokumenata u razdoblju od 19. do 23. listopada pokazuje da je Prozor Glavni stožer HVO-a tretirao kao dio šireg vojnog sustava, kao uostalom i Štab Vrhovne komande i Komande TG-1 ABiH. Hrvati su bili brojniji i jači i nekoliko su dana držali pod nadzorom svoje snage, sve do trenutka kada su pripadnici ABiH ubili jednog borca HVO-a, za što nije bilo nikakva opravdanja. Nakon tog događaja nije se moglo, a u Prozoru se, čini se, ni željelo obuzdavati borce HVO-a na uzdržavanje od sukoba. ABiH je brzo vojnički poražena, a uz nju se i dio stanovništva povukao iz grada, što je iskorišteno da se Prozor proglasi prvim planski očišćenim gradom. Kasnije, tijekom 1993., u vrijeme sukoba HVO-a i ABiH u kojem su od ljeta sudjelovali i dijelovi HVO-a, taj sukob je muslimanska promidžba pretvorila u simbol agresije Republike Hrvatske na njih (odnosno njihovu percepciju BiH), iako postrojbi HV-a u sukobu nije bilo, odnosno tada ih uopće nije bilo na području Operativne zone Sz.Hercegovina. Sukob u Prozoru bio je pokazatelj da pola godine nakon otvorenog rata u BiH Hrvati i Muslimani različito gledaju na njenu budućnost. Nakon što su i sami došli na udar velikosrpskog vojnog stroja, Muslimani su nakon teškog ljeta 1992., u kojem su se fizički i uz teške gubitke održali zahvaljujući vojnom angažmanu Hrvatske vojske na granicama i u graničnim dijelovima BiH, pokrenuli proces proklamirane “obnove” BiH. U tom je trenutku proces odmakao do razine koja ih je vodila u rat s Hrvatima, koji su bili za nacionalnu i teritorijalnu jedinicu u BiH. Sukob u Prozoru bio je tužni vjesnik budućeg muslimansko-hrvatskog rata.
Već 1994. godine mogla se pročitati tvrdnja da je “RH počinila agresiju na Republiku BiH napadom na Prozor i Novi Travnik” iako za navedno nema niti jednog dokaza.
Od kraja 1992. Muslimani su sukob u Prozoru interpretirali kao početak muslimansko-hrvatskih sukoba i nadnevak s kojim je počeo i angažman Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini.
“HVO je napadom na OS Busovače u junu mjesecu i razoružavanjem istih razotkrila svoje namjere da bi 21. 10. 1992. g. gnusnim napadom na OS Prozora i pljačkaškim pohodom na Muslimane, potpomognuti ustašama iz Hrvatske, potvrdila svoje namjere i tako definitivno bez ikakve dileme i dvoumljenja postalo zajedno sa Hrvatskom tihi agresor br. 2. na RBiH”, rečenica je koja je u studenome 1992. objavljena u gornjevakufskom muslimanskom listu Behar-press.
Bio je nužan samo mali korak da to bez ikakvih ograda prihvati i bošnjačka historiografija, pa se već 1994. mogla pročitati tvrdnja da je “Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, napadom na Prozor i Novi Travnik”, kao i da je u tom napadu sudjelovala “113. splitska i dio 114. šibenske brigade Hrvatske vojske”. To, naravno, nije bilo točno, nema nikakvih naznaka o sudjelovanju postrojba HV-a u tome sukobu.
Hrvatska vojska je doista imala u svom sastavu 113. i 114. brigadu, s tim da je prva bila iz Šibenika, a druga iz Splita. Od travnja 1992. te brigade su kao taktičke grupe u različitim vremenskim intervalima bile angažirane na Južnom bojištu. TG-113 bila je kratko na Južnom bojištu i njena je primarna zadaća bila obrana zaleđa Šibenika, s time da je u studenome dio bio na dubrovačkom području u sastavu TG-3. TG-114 je bila duže na Južnom bojištu i početkom listopada 1992. dobila je obrambenu zadaću na dubrovačkom bojištu.
