Livaju je izvrijeđao neki čovjek na Rujevici. Bio je to čovjek koji je u Livaji među reprezentativcima vidio Hajdukovca, konkurenciju, suparnika. Livaja tad i tu, to nije bio. Bio je Hrvatska. Ne Hajduk.
Tko voli nogomet, tko uživa u umijeću, lucidnosti, nadarenosti i svojevrsnom fakinluku ne može ne biti pristaša nogometa Marka Livaje, piše Marko Ljubić na svom Facebooku
Mladić je specifičan i rijedak talent.Tko drži do Hrvatske, njene simbolike, integriteta i vrijednosti, ne bi imao dvojbi nakon Livajinog napuštanja reprezentacije u Rijeci. Livaju se nakon toga nije smjelo pozvati u reprezentaciju. I to nije više pitanje za Hajdukovce, Splićane, Riječane, Zagrepčane, za Torcidu, Armadu ili Boyse.To je pitanje za Hrvate.
Imamo zanimljiv paradoks
Sve te navijačke skupine, koje mnogi gledaju s otklonom zbog niza stvari, naročito zbog njihovog društvenog profila i djelovanja u mnogim prilikama, skupine koje su često na samom rubu društvenosti i još zbog toga pogodnije raznim manipulacijama, ipak nose, njeguju i štite jednu vrstu zaštitnog i obrambenog duha, nesalomljivosti i beskompromisnosti, koje svaka nacija usprkos svemu, treba mudro čuvati, pogotovo u globalnom kontekstu sveobuhvatnog i silovitog nastojanja pretvoriti čovjeka u bezličnog mediokriteta.
Te skupine uz sve ograde, čuvaju profil karakternih ljudi. Pobjednika. Boraca.Taj duh će sutra preuzeti glavninu obrane zemlje u pogibelji.Tako je bilo i 1991. godine.
U tim skupinama je odanost jedan od najvažnijih, izlučnih standarda. Kolebljivce ne podnose. Slabiće eliminiraju. Livaju je izvrijeđao neki čovjek na Rujevici. Bio je to čovjek koji je u Livaji među reprezentativcima vidio Hajdukovca, konkurenciju, suparnika. Livaja tad i tu, to nije bio. Bio je Hrvatska. Ne Hajduk.
Zatim Livaja uzvraća zaslijepljenom čovjeku i reagira kao Hajdukovac. Reagira kao i taj čovjek. Ne kao ono i onaj koji jest tu. Ne kao Hrvatska. I odlazi.
Da je član skupine Torcide, Armade ili Boysa pod sličnim okolnostima napustio navijačko bojno polje, bio bi trajno eliminiran i osramoćen. Livaja je napustio bojno polje.Torcida ga je usprkos svojim standardima poduprla, odustajući od Hrvatske u ime svoje skupne dimenzije. Zamislite dečka koji s kolegama na bojišnici 1991. godine napušta prvu crtu iz nekih, bilo kojih razloga. Nikada ga ne bi prihvatili nazad. Ne zato jer ne mogu oprostiti, već zato jer ne bi mogli imati puno povjerenje u njega u teškim okolnostima.
Nogomet je svojevrsno bojno polje, utakmice bitke, a natjecanja ratovi. S mnoštvom iskušenja koja sa samim nogometnim umijećem i talentom često nemaju veze. Hrvatska je postala velesila jer su njeni mladići uz nogometno umijeće bili ratnici. Vojnici. Do zadnjeg daha. I svi kao jedan. Neki su na tom putu otpadali. Kalinić. Rebić.
Predvodio ih je Modrić. Razapinjali su ga, pisali mu osmrtnice, prijetili mu smrću, vlast ga je progonila, mediji nastojali osramotiti. Nikada se nije pokolebao. Ni odustao. Bio je hrvatski vojnik. Zato reprezentacija pobjeđuje i čini svakog svog člana boljim i većim. Tako je i s Livajom.
Bili su Kalinić i Rebić sjajni nogometaši, međunarodno uspješniji od Livaje, ali nisu bili vojnici.Zato je ostrašćeno zastupanje Livaje u reprezentaciji usprkos napuštanja bojnog polja pod teškim granatiranjem, potpuno suprotno samoj naravi navijačkih skupina, ali i zagovaranje redoslijeda vrijednosti u kojemu Hrvatska vrijedi malo, ili nimalo.
Kad tražimo od drugih više poštovanja prema sebi, kad smo spremni do kraja zastupati i boriti se za svoje vrijednosti i emocije, bilo bi dobro onda taj pristup primjenjivati kao vrhunski uzor na – Hrvatsku.
Inače ćemo postati bezimene skupine bez integracije, postat ćemo sve samo ne ono što nas temeljno određuje – Hrvati.Situacija u kojoj izbornik Dalić, lider pobjedničke Hrvatske, pristaje na javno objašnjenje da Livaju nije pozvao jer se igra na Rujevici pa se boji nereda i UEFA kazni je kalkulantska. Neki će reći mudra.Možda.Možda jest.
Ali, unosi klicu sumnje u status reprezentacije, koja umjesto o natjecanju, potvrđivanju statusa velesile i vrhunske svenacionalne vrijednote, postaje predmet nagodbe i prilagođavanja sektaškim strastima.
No, sva ta javna klima i napetosti koji su stvoreni oko nepozivanja Livaje i svo to guranje Hrvatske u drugi plan, iza ili ispod ostrašćenih interesa grupnih pripadnika Hajduka, Rijeke, Dinama očito su toliko siloviti da je lider pobjedničke hrvatske grupe morao kalkulirati.
Umjesto da kaže – nama trebaju bezuvjetni ratnici koji se ne boje utjecaja izvan tima.Livaja će morati pokazati i dokazati da je u reprezentaciji samo hrvatski vojnik, ali i da, kao i svaki reprezentativac, u svom klubu mora znati i imati uvijek na umu, da nije samo Hajdukovac, Dinamovac, Realovac, nego i Hrvat s obavezom prema cijelom narodu, jer u svakom trenutku u kojem je na javnoj sceni, svaki taj mladić iz reprezentacije ili na vratima reprezentacije, mora voditi računa o tome da ni jedan izvanogometni njegov postupak ne smije nauditi onome – hrvatskom.
Kad Hajduk dođe u sukob s Hrvatskom, nema ni Hajduka, ni Hrvatske.Na putu su koji vodi u provaliju. Bez toga, tko nije u stanju tako se ponašati, nije za reprezentacije u kojoj nikako ne smije biti mehaničkog sklopa Hajdukovaca, Dinamovaca, Riječana ili Osječana, nego samo, jedino i isključivo – organske integracije Hrvata.Marku Livaji upravo oni koji se identificiraju s njim u klubu moraju to reći, ako su mu prijatelji.I ako su Hrvati.A jesu.
Ta suprotnost u ponašanjima ljudi u Hrvatskoj u gotovo svemu, naročito u političkim odnosima, jako razara Hrvatsku i čini ju slabijom nego bi mogla i smjela biti.
Pa bi bilo pametno i odgovorno, postavljajući pitanje kamo ide Hrvatska, razmisliti o tome kojem smjeru mi potpomažemo svojim svakodnevnim javnim ponašanjem, onom lošem i neželjenom, ili onom dobrom i željenom, za koji treba često uz mudrost, imati i malo hrabrosti.
