Majko zar ćeš napraviti grob ispod srca svoga i biti živi grob koji hoda i zar ćeš ubiti onoga koji se ne može braniti?
Prije dva mjeseca bijaše začet moj život. Iz LJUBAVI? Sumnjam, jer moja draga mama ne bi bila sada pred ovom odlukom.
Već u trenutku začeća moga života, draga mama, meni je bila određena boja očiju, kose, stas, fizionomija, spol. Gledat ću te svojim modrim očima poput boje mora što dodiruje obalu naše Domovine. A možda i neću, jer u tvojim rukama je moj život i moja sreća.
Poslije trećeg tjedna u tebi nije kucalo samo tvoje srce. Ispod tvoga počelo je kucati jedno manje srce 65 puta u minuti. To je moje srce koje tjera krv kroz moj vlastiti krvotok. Mi imamo, draga mama, različite krvne grupe. Tvoja je A, a kod mene je B. Tada, već sam imao svoja usta, na koja ćeš me svojim mlijekom dojiti. Zar ne, majko? Nakon četiri tjedna moje nožice i ručice počele su rasti. Deset dana poslije, na ručicama sam počeo dobivati prstiće. Tim ručicama tebe ću prvu grliti, ustima ću tebe prvu zvati. Kad malo porastem, te ručice će tebi poklon za Božić i Uskrs dati. Kako li će to biti lijepo.
45 dana poslije moga začeća, za mene je bio najsretniji dan. Moja draga mama je saznala da više nije sama. Sada zna da sam ja u njezinoj utrobi. Pet dana poslije se već vidjelo da sam ja sin. Za mnoge očeve sin osta samo želja, a za moga tatu, iz prve pun pogodak. Loza neće izumrijeti. Ja sam nasljednik. Ali prvo pričekajmo da se ja rodim. U osmom tjednu moga bivanja u majčinoj utrobi, ja imam već sve organe.
Ali ja nešto ne shvaćam, nešto mi nije jasno. Zbog čega je moja draga mama u brizi? Mame i tate mojih vršnjaka i vršnjakinja su taj svečan, spoznajni trenutak čak i proslavili. A što se to zbiva s mojim roditeljima? Duboko su zamišljeni jer sam ja poremetio njihove planove. Zar ja tako malen i nemoćan? Što to čujem? Ja remetim planove mojim roditeljima jer su tek na početku karijere, koju moj dolazak na svijet može dovesti u pitanje. Još su mladi, htjeli bi se zabavljati. Još večernjih izlazaka, a tko će mene onda čuvati? Još nemaju peterosoban stan i vikendicu i neće mi moći kupiti “kawasakija”, poslati me u inozemstvo na školovanje.
Majko i oče, što to vi pričate, ne čujem baš najbolje Što? Da me je najbolje ne roditi, nego roditi socijalni slučaj jer mi ne možete priuštiti gore navedeno.
Ali to je ubojstvo, dragi roditelji. “Ne, ne, to nije ubojstvo. Ja ću se samo “očistiti” kao mnoge moje prijateljice koje su imale isti problem.” Ali dragi Bože, zar mene očistiti? Ali ona to ne govori o meni, već o nekoj hrpi stanica.
Moj dan “D” je eto došao mnogo prije, nego što sam se nadao. Čak sedam mjeseci ranije. Moj život će tako nenadano brzo završiti. Samo još nije odlučeno gdje će biti moj grob, u kojem moru?
Ako se moja draga mama “očisti” negdje na sjeveru, kanalizacijom ću do Save i Dunava i na kraju ću završiti u Crnome moru. Ako se “očisti” na jugu, u Jadransko more stići će “reliquie reliquiarum” mog malog tijela.
Moja usta u utrobi majke viču:
“Zar ćeš napraviti grob ispod srca svoga i biti živi grob koji hoda i zar ćeš ubiti onoga koji se ne može braniti? Ja hoću živjeti. Ja sam tvoj sin. NEMOJ ME UBITI, MAJKO!”
