Nakon Kanade, čini se da se i Nizozemska uputila na eugenički put legalizacije eutanazije, odnosno potpomognutog prekida života, stavljajući u novom zakonu fokus na djecu od 1 do 12 godina starosti.
Eutanazija – desakralizacija ljudskog života!
Šturo do nikakvo prenošenje ove i sličnih vijesti u mainstream medijima fenomen je na koji smo, nažalost, naviknuli, a u rijetkim slučajevima kada se navedene teme na ikoji način problematiziraju u progresivnom javnom prostoru, u pravilu su prefarbane ideološkim opravdanjima i banalizacijom, uz standardni manjak dvostrane argumentacije.
Čitat ćemo, stoga, kako se to tiče samo “ekstremnih” slučajeva, kako bi ljudi koji se na to odluče ionako ubrzo preminuli, kako svatko ima pravo donositi odluke o svom životu i sl. No pitamo se zna li šira javnost kako eutanazijski proces funkcionira u praksi, bi li, kada bi znala, uistinu mogla na njega ne gledati kao na državno arbitriranje ljudskim životom, te što se točno treba dogoditi da shvatimo da paradarvinizam koji je progresivni zapad prigrlio nema kraja; da svaka normalizacija poteza koji su do nedavno s razlogom bili smatrani radikalnima vodi u nove još radikalnije normalizacije.
Godine 1933. Hitler je u Njemačkoj uveo eugeničke zakone, pod čijom je palicom 250 000 ljudi sterilizirano kroz narednih šest godina.
Nekoliko godina kasnije (1939.) eutanazija je legalizirana za sve “ozbiljno bolesne”, kako psihički tako i fizički, da bi to gnjusno poigravanje ljudskim životima preko mreže upogonjenih smrtonosnih logora na koncu rezultiralo “eutanazijom” svih onih koji na bilo koji način nisu odgovarali nacističkoj manijakalnoj viziji.
Logička nit koja povezuje ta postupno radikalizirana društveno-politička djela jest desakralizacija ljudskog života, odnosno odricanje od njegove svetosti. Na ljudski se život u vrijeme totalitarizama 20. stoljeća ponovno počelo gledati kao na krajnji zbroj korisnosti koju čovjek koji taj život utjelovljuje čini za kolektiv.
Kolektiv, odnosno država, dakle, nije gledan kao platforma za osiguravanje slobodnog prosperiteta pojedinca, već se pojedinca tretiralo kao da je riječ o kotačiću kolektivističkog stroja, čiji je napredak primaran.
Kako bi eugenička kolektivistička vizija društva bila moguća, kako bi se o sudbinama pojedinaca moglo odlučivati kao o pijunima na šahovskoj ploči, s ljudskog se života morao skinuti veo svetosti koji mu je zapadnjačka judeo-kršćanska tradicija nadjenula, a prosvjetiteljska filozofija konačno utjelovila u političkoj praksi.
Čovjek je morao biti lišen prirodnog prava kojeg je zapad naknadno formalno definirao kao odgovor na nacističku obranu u Nurnbergu.
Valja napomenuti da se termin svetosti ovdje koristi u širem smislu od samih teoloških okvira – kao ono što je, neovisno o vjerskim uvjerenjima, ljudskoj ruci nedohvatljivo i, posljedično, nepovredivo od strane svjetovnih institucija i mehanizama.
Sveto je sve ono što su naši preci definirali kao uzvišenije od stavaka figurativnog društvenog ugovora koji smo sklopili oformljavanjem društva. Profaniranje svetog nastupa onda kada se takvi fenomeni povuku iz domene transcendentnog u svjetovnu domenu – u sve njezine nakaradnosti i grešnosti.
Važnost svetosti, stoga, nije samo teološke prirode, već i liberalno-demokratske – politička je moć u našem društvu podijeljena kako bi se razdvojene poluge vlasti mogle međusobno provjeravati, to jest kako neizbježna grešnost ljudskih vlasti ne bi izašla iz demokratski održivih granica.
Posljedično, svaki put kada se ono nad-svjetovno profanira u ovo-svjetovno, koje je pod jurisdikcijom političkih vlasti, moć vlastodržaca širi se na sve veći dio naše egzistencije.
S tim na umu, pitamo se kako točno izgleda konkretno profaniranje koje najavljuju nizozemske vlasti, a kanadske u njemu već “uživaju”. Naime, svaki slučaj teško bolesnog djeteta, čiji roditelji su u njegovo ime donijeli odluku kontra borbe za život, prolazit će kroz odbor koji će odlučivati o tome je li bolest u pitanju dovoljno teška da se dijete može definirati kao “smrtno bolesno, s neizbježnim skorašnjim smrtnim ishodom”, te kako bi mu se mogla omogućiti potpomognuta smrt.
Kako to obično biva s tim progresivno-globalističkim širokodruštvenim odlukama, okviri definicija na kojima se odluka temelji postavljeni su iznimno neprecizno i opširno, pa ostaje nejasno što TOČNO znači “smrtna bolest”, što “neizbježna”, a što “skorašnja” smrt, budući da ljudi sa smrtnim bolestima mogu poživjeti i nekoliko desetljeća, da je smrt svake osobe neizbježna te da “skorašnja” smrt u kontekstu djeteta od 1 godine po nečijem mišljenju može značiti unutar sljedećih par dana, a po drugom do njegove punoljetnosti.
Nadalje, osnivanje takvog odbora, kojem je de facto dana kvazibožanska moć procjenjivanja tko ima šanse za život, a tko ne, zatim tko ima šanse za “kvalitetan život”, što je još jedna često korištena neprecizna krilatica, te kako takav život definirati, ne bi označilo samo desakralizaciju ljudskog života njegovim svođenjem na proizvoljnu definiciju šačice državnih birokrata, već i deifikaciju iste te šačice.
Pitamo se i što će se dogoditi kada taj novi birokratsko-državni krak neizbježno djelomično ili potpuno padne pod korupciju – hoće li, primjerice, pojedini skrbnici moći potplatiti nekoga iz tog kafkijanskog ćumeza kako bi se riješili djeteta kojeg su zbog svojih vlastitih nestabilnosti, privremene histerije i/ili zlobe, koja je zakonom velikih brojeva u danim slučajevima neminovna, procijenili kao višak?
Tko će nadgledati taj odbor – možda drugi odbor, odnosno novi sloj državne moći, i tako unedogled?
A postavlja se i pitanje tko je to toliko stručan da takve odluke može donijeti na način da se svi mogu složiti da je dana odluka objektivno točna – to jest, da u potpunosti nadilazi pristranost grešnih ljudi koji su ju donijeli, što je u temama koje se doslovno tiču života i smrti nužno.
Kako bi žaba mogla bivati postepeno kuhana bez da to osjeti, nizozemske su vlasti ovu odluku predstavile kao da je donijeta iz perspektive bolesnika, te rekle da se radi “o iznimno malom broju slučajeva” – po njihovoj procjeni, 5 do 10 djece godišnje.
Pozivamo svakog da sam odgovori na pitanje je li potpomognuti vlastoručni prekid života desetero djece na godinu uistinu “mali broj”. Je li i jedna pogrešno donijeta odluka – naknadno premišljanje roditelja ili članova odbora – dovoljna da se ovo čemu svjedočimo nazove pravim imenom?
Ne znamo, također, zašto bi, pogotovo imajući na umu posljednje 3 godine globalne politizacije javnog zdravstva, vjerovali na riječ da vlastodršci u budućnosti neće perfidno navlačiti odluke odbora u smjeru koji im odgovara, pa da se, primjerice, odluke o dopuštenju eutanazije donose manje restriktivno u trenucima kada je zdravstveni sektor u financijskoj krizi, u kakvoj trenutno jest u većini Europe.
Koliko javno zdravstvo u takvim kriznim trenucima košta dugotrajni bolesnik? Pitanja su to koja s razlogom zvuče amoralno i nehumano – jer to i jesu, no njih je logički nužno postaviti nakon ovakvih odluka.
Strahotna promišljanja o tome što će se dogoditi ako osmogodišnje bolesno dijete želi nastaviti živjeti, no njegovi slomljeni roditelji više nisu u stanju nositi se sa životnim izazovima, nećemo dalje artikulirati.
I ova se odluka navodno tiče samo malog broja “ekstremnih” slučajeva, na što još jednom postavljamo pitanje što znači ekstremno? Ekstremno je do nedavno bilo prekinuti život djeteta u majci.
Ekstremno je nakon toga postalo prekinuti život djeteta u majci nakon određenog tjedna.
Ekstremno je zatim bilo prekinuti život djeteta u majci nakon 6 mjeseci samo ako nije bolesno.
Ekstremno je danas očito samo prekid života bolesnog djeteta starijeg od 12 godina. Ono što je “ekstremno” postepeno se, dakle, pomiče, paralelno s pomicanjem stvari koje su nekad bile svete u one profane. Kao što su to pokazali čudovišni primjeri 20. stoljeća, postoje neke nad-svjetovne stvari koje su naši mudri preci uzdignuli van našeg dometa upravo zbog svijesti što sve može poći po zlu ako se počnemo njima poigravati; koliko lako sve to može skliznuti u smjeru zbog kojeg se kasnije pitamo “kako smo ovo mogli dopustiti”; koliko jednostavan i lagodan je taj postupan put prema paklu.
Ljudski je život svet, jer njegova potencijalna instrumentalizacija kao posljedica neizbježno koruptivne i/ili grešne ljudske ruke kojoj se dozvolilo da se njime poigrava, nadilazi svaku navodnu humanost u ime koje se to poigravanje pokušava opravdati.
Izvor: Sapere Aude
