U noći 2/3. ožujka 2020.godine , u Zagrebu je umro Božidar Alić, jedan od najvećih hrvatskih glumaca koje smo posljednjih desetljeća imali – hvaljeni, osporavani, “kontroverzni” (kako su ga često zvali oni koji nemaju doma ni Domovine niti znaju što je to) prvak hrvatskog glumišta, po nekima “dežurni huškač” po nama (koji znamo tko je uistinu bio) domoljub i rodoljub koji u životu mrava zgazio nije niti je komu pomislio, a kamo li učinio kakvog zla.
Jedini je njegov “crimen” bio taj što je oštro, bez kompromisa, jasno i glasno, tvrdoglavo i nepopustljivo zastupao ono što misli, slobodno pisao, govorio i djelovao. Da, retorika mu je ne rijetko bila žestoka – kako u javnim istupima i polemikama, tako i u predstavama. No, nije li krivnja za to prije svega na onoj “drugoj strani” koja je i kod Alića ali i kod mnogih drugih svojim ponašanjem i odnosom prema ovom narodu i njegovim vrednotama izazivala i provocirala takvu retoriku? I nije li ta sramna činjenica kako je hrvatski narod u vlastitoj zemlji doživio to da bude tretiran gore nego bilo koja manjina doprinijela ovoj gorčini i žestini s kojom je glumac nastupao?
Kad se nakon svega kroz što je ovaj naš napaćeni narod prolazio u posljednjih stotinu godina, pa i nakon svih patnji i žrtava iz posljednjeg rata u kojemu smo se krvavo i uz velike žrtve izborili za biološku opstojnost i samostalnu državu, na jedan perverzan i zdravom razumu nepojmljiv način, tako zloćudno, drsko i bešćutno prekraja povijest a istina zamjenjuje lažima i obmanama, teško je ostati hladne glave.
Dok su neki imali pravo pljuvati po Hrvatskoj i praviti skaredne predstave u kojima su blatili i državna znamenja ove zemlje i sve njezine svetinje, Aliću se vagala svaka riječ. Spočitavao mu se “nacionalizam”, pa čak i “šovinizam”. I tko je to činio? Upravo oni koji su hrlili na opskurne ideološki motivirane, primitivne predstave koje ne bi zaslužile izvedbu ni u kakvom amaterskom lokalnom kazalištu a kamo li nacionalnom – na primitivne seanse nalik sotonskim ritualima a ne umjetničkim kazališnim komadima.
I taj polusvijet, ta amoralna i anacionalna rulja kojoj su pljuvanje po zemlji u kojoj lagodno žive i svetinjama hrvatskoga naroda “umjetnost”, zabava i “satira”, a svaki glas razuma, afirmacija i obrana istinskih nacionalnih vrednota, kulture i umjetnosti “opasnost” i “nazadnjaštvo” – oni su Božidaru Aliću nalijepili etiketu “huškača” i “šovinista”, pa čak i “luđaka” koji ne zna što čini.
Voljeti svoje i nepopustljivo braniti vrednote hrvatskoga naroda i kršćanske – katoličke vjere danas se od mnogih izroda, čankoliza i farizeja doživljava kao neoprostivi “grijeh”, “hereza” koju se mora iskorijeniti.
U ime neke imaginarne i nepostojeće “slobode” u kojoj je dopušteno i ispravno samo ono što oni misle, taj nam polusvijet kani dokazati kako je nazadno, štetno, zaostalo i primitivno sve što je vezano za naš hrvatski identitet, Boga i vjeru, a “progresivno”, poželjno i “suvremeno” biti bezbožnik, anacionalan, podržavati kulturu smrti (i zločine nad nerođenom djecom), puzati pred svjetskim moćnicima, zastupati neograničene seksualne slobode, davati na usvojenje tuđu djecu istospolnim partnerima ne vodeći računa o psihofizičkom razvoju djeteta koji se u takvoj zajednici nađe, prihvaćati teror LGBTIQ manjine i njihov model ponašanja kao “ljudska prava” i “slobode”…
Božidar Alić je govorio ono što je smatrao istinom i zastupao svoje stavove – do kraja i konzekventno – ne zato da bi mu bilo tko pljeskao (jer mnogo bi mu bezbolnije i lakše bilo da se mogao prikloniti neoliberalnom trendu), nego zbog toga što je tvrdo vjerovao u to što misli i govori. I tu ga ništa nije moglo pokolebati.
On je svim srcem branio svoju i našu, hrvatsku istinu, prozivao krvnike i zločince, grmio, proklinjao slugane i uhode, vapio za pravdom, tražio lustraciju, opominjao, ponekad i psovao, ali mrzio nije. Zla učinio nikomu nije. Ostao je čist pred ljudima, a mi koji smo ga voljeli i cijenili čvrsto vjerujemo i pred Bogom. I zato se nadamo da će njegova čista i iskrena duša naći svoj smiraj u Kraljevstvu nebeskom.
Božidare, viteže, ratniče hrvatski i brate naš, počivao u miru Božjem i laka ti bila hrvatska zemlja koju si neizmjerno volio. Neka Gospodin podari snagu tvojim najmilijima da mogu podnijeti gubitak s kojim su suočeni, a tebe tamo u vječnosti nagradi za sve patnje, nepravde i muke što si ih na svome životnom putu, na ovome svijetu i u svojoj napaćenoj Domovini trpio i proživljavao.
Izvor:Zlatko Pinter
