Dežulović piše za srpske novosti na kojima se svojedobno na naslovnici pojavila i fotografije spomenute ovjenčane ustaške kume. Sve to svjedoči u kojem je položaju srpski narod u ErHaziji i koliko je RH ponovno postala ustaška država.
Tekst prenosimo u cijelosti:
“Pravopis je jednostavan. Svi znaju da ku*ac nije ni kupac ni kusac ni kukac ni kunjac ni kunac, svi znaju što ku*ac može biti i što jest, pa ipak ne smije pisati kurac, nego ku*ac. Čita se, jasno, “kurac”, ali hrvatske urednike boli ku*ac kako se “ku*ac” čita. Hrvati, naime, ionako ne čitaju.
Da je stvar možda ipak otišla predaleko, prvi put smo pomislili kad je jedan portaloid uoči Svjetskog nogometnog prvenstva objavio upozorenje: “Hrvati, oprez! Kazna za se*s sedam godina zatvora!” Da je zaista otišla tamo, shvatili smo kad je i najčitaniji hrvatski, inače liberalni i drčni portal mrtav ozbiljan objavio ispovijest glumice Drew Barrymore: “Ne mogu bez se*sa godinama, ne znam što nije u redu sa mnom!”
Da, gospodo, seks. Pardon, se*s. Mala cenzorska zvjezdica, zloglasna gutačica slova, proširila se hrvatskim medijima, i konačno smo shvatili da imamo posla s virusom. Da, bila je to tipografska sida – sindrom seksualne izričajne deficijencije.
Počelo je bezazleno, kao u svakom filmu katastrofe, kad je demokratizacijom medijskog prostora legitimiran živopisni pučki seksualni leksik. Novinska grafika našla se na sto muka: kako napisati “jebati”, “pička” ili “kurac” tako da znači “jebati”, “pička” ili “kurac”, da se dakle čita kao “jebati”, “pička” i “kurac”, ali da ne piše baš “jebati”, “pička” i “kurac”?
Za jebanje je pronađeno prekrasno, tako hrvatsko rješenje: hebanje. Valjalo je skinuti kapu geniju koji se dosjetio. Jezičavi jezični domobrani mogli su do mile volje hebati mater svima, bez straha od mrkih lektora i župnika. Problem je prepoznat tek kad je od silne hebačine stvar otišla u hurac: ispalo je da to nije to, hrasni hrvatski hurac bio je hatastrofalno hilav, hrnj i ohlembešen, bez hapi hrvi, tahorehuć hrivi hurac.
Onda se pojavila spasonosna, naizgled bezopasna zvjezdica.
Poput svakog velikog otkrića u povijesti, i zvjezdica kao tipografski joker otkrivena je sasvim slučajno, kad je u jezikoslovnim krugovima zaključeno kako su nepoćudne riječi u hrvatskom jeziku srbizmi i ostavština komunističkog jezičnog terora, pa predloženo lukavo grafičko rješenje s omraženom jugoslavenskom zvijezdom umjesto vulgarnih srbizama.
Nepoznati glas razuma upozorio je kako je “rješenje sa zvjezdicom u kurcu”, a neki redakcijski debil pogrešno shvatio kako je rješenje s malom zvjezdicom u riječi “kurac”. Tako je nastao hrvatski ku*ac. Većina znanstvenika slaže se da je nulti pacijent bio Goran Ivanišević, kad je ono osvojio Wimbledon, a sve novine objavile sad već slavni transparent “Fala ku*cu!” i Goranovu još slavniju izjavu kako bi, “da nije rođen u Splitu, bija ku*ac od ovce”.
Zašto je, međutim, zvjezdica baš u ku*cu, odnosno posred ku*ca? Dugo sam razmišljao o tome: zašto je, eto, zvjezdica baš na mjestu slova “r”, a ne umjesto “u” ili “a”, kao k*rac ili kur*c?
Zato što bi, razumije se, kao k*rac ili kur*c bilo potpuno razvidno da je riječ o kurcu, jer ne postoje ni kirac ni kuršc. Dočim ku*ac može biti i kupac i kusac i kukac i kunjac i kunac i svaki kurac. Osim što, kako vidimo, ne može.
Tako je nastao novi jezik hrvatskih medija. Pravopis je jednostavan: svi znaju da ku*ac nije ni kupac ni kusac ni kukac ni kunjac ni kunac, svi znaju što ku*ac može biti i što jest, pa ipak ne smije pisati kurac, nego ku*ac. Čita se, jasno, “kurac”, ali hrvatske urednike boli ku*ac kako se “ku*ac” čita. Hrvati, naime, ionako ne čitaju.
Tako je počelo.
Hrvatima je bilo neviđeno zabavno, mlatili su se po medijima ku*cem u čelo, je*ali mater, dobijali po pi*ki i brojali zvjezdice, razuzdano i bez stida, sve se ku*čeći kako su jednom jedinom malom zvjezdicom za*ebali moralnu policiju. Onda je došao Zdravko Mamić i jedna zvjezdica više nije bila dovoljna. “Mamić na suđenju u Osijeku: ‘Šta se smiješ, koji ku**c?’”. Ili: “Mamić novinaru: ‘Je** ti Joca Amsterdam mater, pi**a ti materina balava!’”. Dok su se Hrvati snašli, već je stvar otišla u tri zvi*** ma***ine – “Mamić napao novinara: pi*** ti materina provokatorska!” – pa u sve četiri: “Mamić divljao na sudu: Suci, mater vam j**** šugavu!” Sve dok unakaženi naslovi nisu počeli izgledati kao pluća pacijenta zaraženog koronavirusom: “Novi show Zdravka Mamića: P**** vam m****** svima!”
Čekaj, stani, pomislio sam: p**** nam m****** svima?!
Što nam je sad mater kriva? Zašto stara majka mora biti “m****”? Otkad je to m**** srpski nepoćudizam? Hoćemo li takve psovke uskoro okajavati molitvom “Sveta Marijo, m**** Božja, moli za nas grešnike”? Ili je ipak riječ o dobrom, starom seksizmu: kad je ono udario potres u Baniji, osjetivši se u cijeloj onoj, kako se zove, Regiji, mogli smo pročitati i ovakve naslove: “Potres se osjetio i u BiH: ‘Dokle više, j*** ga otac?’” J*** ga otac?! Otac, gle čuda, može, dočim m**** ne može. Quod licet ćaći, non licet m*****.
Ispalo je, kako danas znamo, da nije dobri, stari seksizam, već – jasno – se*sizam.
Tako je, p**** nam m******* g****, virus seksualne izričajne deficijencije pobjegao iz laboratorija i tipografska se sida preko majke, pardon m****, proširila na ostatak rječnika. Jasno, se*sualnim putem. “Hrvati, oprez! Kazna za se*s čak sedam godina zatvora!” Nakon čega Hrvati više nisu bili sigurni čeka li sedam godina zatvora one što se j*** po Kataru ili one koji u Hrvatskoj pišu se*s bez *.
Zašto je se*s uopće nepoćudna riječ, nitko ne zna, niti se usuđuje pitati. Nikome se ne za*ebava s hrvatskim pravosuđem, ne dok je živ Vladimir Še*s. Sida je tako uzela maha, i uskoro je po hrvatskim medijima sve uzdi*alo, kri*alo i ste*alo od se*sa. “Gwyneth Paltrow otkrila da ju je kći šokirala informacijama o se*su!” “Znate li što je vanilla se*s?” “Mladoženja na vjenčanju pustio snimku mlade tijekom se*sa s mužem njene trudne sestre!”
Onog trenutka kad je virus side pobjegao iz laboratorija, nije više bilo pitanje vremena kad će preko se*sa prijeći na ostale hrvatske riječi, već kad će prijeći i hrvatske granice.
Dramatične vijesti ovih dana tako stižu iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Uznemirujuće fotografije jedne srpske pjevačice domaći su portaloidi nedavno prenijeli s naslovom: “Skandal! Maji Nikolić nasred ulice ispala bra*avica!” Drugoj je ispalo još i više: “Tea Tairović na nastup došla bez ga*ica!” Bra*avice i ga*ice bile su, međutim, hrivi hurac prema onome što je ispalo u naslovu potresne ispovijesti jednog popularnog pjevača: “Ekskluzivno! Halid Muslimović: ‘Spavao sam sa *** žena!’”
*** žena!!!
Stvar se otela kontroli: kod ku*ca, pi*ke, bra*avice ili ga*ica još uvijek smo znali o čemu je riječ – štoviše, cijela je suština bila u našem pouzdanom znanju o čemu je riječ – ali brojka ***?!? Koliko je to ***, je li naš popularni je*ač spavao sa stotinu žena ili sa njih devetsto devedeset devet? Ili samo sa, štajaznam, pet? Ups, pardon, ***?
Virus se*sualne izričajne deficijencije, kako vidimo, sa slova je prešao na brojke. Zato nam, eto, nije dato znati broj Halidovih žena. Da se popularni pjevač hvalio s koliko je žena, metnimo, vodio duge razgovore o suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti, radosno bismo i bez ikakvih deficijencija čitali “Ekskluzivno: vodio sam duge razgovore o poeziji Marka Tomaša sa osam stotina žena!”
Ali ne, on je sa *** žena vodio ljubav, nakon čega se vi pitate zašto je problem u tih *** žena, a ne u samim ženama: ako je, naime, problem broj Halidovih sek*ualnih sno*aja sa ženama, zašto problem nisu i nedvosmisleno “spavanje” i nedvosmislene “žene”? Zašto naslov nije do kraja dosljedan i ne glasi: “Halid Muslimović: ****** sam sa *** ****”? Zašto, najzad, djecu i osjetljivije čitače ne bismo poštedjeli i eksplicitnog ****a i eksplicitnih imena ****ualnih predatora, pa opušteni i zaštićeni čitali, “Ek*kluzivno! ***** **********: ****** sam sa *** ****”?
Vi se to pitate zato što se u novi medijski jezik razumijete kao Mare u k*ivi ku*ac.
Jer šta? Ako se ku*ac je*e s pi*kom, to je se*s, ali ako se ku*ac je*e s *** pi*aka, informacija nije se*s, nego broj se*sova. Ukoliko, recimo, nekoga šaljete u p**** m*******, na hrvatskom ćete to napisati “idi u p**** m*******!”, dočim šaljete li ga u *** iste, onda se pravilno piše “idi u *** pičke materine!”. Sama je to ona suština šeksualne izričajne deficijencije: vaše pouzdano znanje o čemu je riječ. A kad je suština u vašem pouzdanom znanju o čemu je riječ, ta je riječ sama po sebi nevažna. Lišene konteksta mogu onda čak i nepoćudne riječi i vulgarni srbizmi.
Na primjer: *** ** je ***** i ******** ****** i ******* ********* ************ **********, **** *** **** *** ** je *******, ******* na **** ************* ******** ***** i Andreja Plenkovića i ********* ******** *****, i *** ** **** ** Franjom Tuđmanom, **** ** **** **** ** ** ********!
Recite, nije li divan novi medijski jezik? Nitko ***** ne zna što sam napisao, a svi bez greške znaju što sam mislio”.
Napomena: Boris Dežulović je ljevičar, jako omiljen u ustaškim krugovima Ljubuškog, u kojem je javno napadao svakog tko se usudio reći da film koji reklamira (Neđo od HOS-a) obiluje lažima te da se u njemu pojavljuje ustaški krilnik i odbjegli ratni HOS zločinac, serijski silovatelj, i to predstavljen kao humanist, inače vjenčani kum Štefice Galić. Kako je film snimila Svetlana Broz cijela stvar je cenzurirana a ustaški poklisar Boris u proustaškoj ErHaziji je dobio nagradu novinara godine. Dao mu je neki lik ustaškog prezimena. Ironija je da pored svega tog, Dežulović piše za srpske novosti na kojima se svojedobno na naslovnici pojavila i fotografije spomenute ovjenčane ustaške kume. Sve to svjedoči u kojem je položaju srpski narod u ErHaziji i koliko je RH ponovno postala ustaška država.
Izvor: poskok.info
