Danas se navršava točno deset godina otkako je Haaški sud oslobodio hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Bio je to dan velikog slavlja za generale, njihove obitelji, prijatelje, ali i sve nas koji smo se na neki način poistovjetili s njima i njihovim trnovitim putem do slobode.
”Vjerojatno većina Hrvata ni izbliza nije svjesna važnosti današnje godišnjice, to jest oslobađajuće presude hrvatskim generalima pred međunarodnim sudom u Hagu.” piše Ivica Granić u svojoj objavi na društvenim mrežama čiju objavu donosimo u nastavku.
Cijelo lijevo krilo mjesecima je čekalo osuđujuću presudu. To jest potvrdu prvostupanjske, o dugogodišnjim zatvorskim kaznama hrvatskim generalima, kao i, što je dugoročno važnije, potvrdu zločinačkog udruživanja, kao i ostalih prvostupanjskih tlapnji.
Što bi bilo da je doista tako bilo?
Recimo, Republika Hrvatska bila bi proglašena za klasičnu zločinačku tvorevinu, vrlo upitne budućnosti, nešto poput NDH, ako ne i gore. Biti Hrvat u takvoj državi bilo bi, blago rečeno, vrlo mučno.
G. Franjo Tuđman bio bi proglašen za ozloglašenog ratnog zločinca, bez ikakve mogućnosti rehabilitacije. Bio bi, poput niza stvarnih ratnih zločinaca, trajno gurnut na krivu stranu povijesti.
Ratni ministar Gojko Šušak bio bi, skupa sa pokojnim predsjednikom, proglašen krivim za etničko čišćenje Srba, i drugog nehrvatskog življa, dakle za najgori mogući genocid nakon drugog svjetskog rata na tlu Europe.
‘VRO Oluja’ bila bi okarakterizirana kao školski primjer zločinačke vojne operacije, osmišljena s isključivom namjerom i ciljem protjerivanja srpskog življa s njihovim stoljetnih prostora. O proslavi, naravno, ni govora ne bi smjelo biti.
Većina generala bila bi okarakterizirana kao ratni zločinci, mnogi s vjerovatno pokrenutim sudskim postupcima pred domaćim pravosuđem.
Oni najgori među časnicima, dezerteri i oni koji su iz JNA pet do dvanaest prešli na hrvatsku stranu, bili bi proglašeni junacima domovinskog rata, a oni bi sami, u beskrajnim intervjuima, govorili kako im je ‘odmah sve bilo jasno’, i kako su ‘na vrijeme upozoravali na zločinački karakter Tuđman – Šuškove politike, koja je, osim pretjerivanja srpskog življa u Hrvatskoj, i u BiH imala isti cilj i svrhu’, ali ih eto nitko nije slušao.
Stjepan Mesić, Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, Luka Džanko, i slični opskurni likovi…. bili bi proglašeni vizionarima, a izvrsne političke i vojne karijere bile bi im zajamčene.
Ex Yu novinarstvo doživjelo bi svoj procvat (i ovako su do stanovite mjere) a opskurni medijski likovi do kraja bi preuzeli medije, to jest ono što je ostalo, što do tada nisu.
Snježna Pavić je u Jutarnjem listu upravo na ovim, i sličnim, postavkama i tvrdnjama napisala članak, koji je nakon oslobađajuće presude povučen. Nisu se tome ni u snu nadali.
A onda im je sve to propalo. I to zbog stava jednog nevjerojatnog čovjeka, poljskog Židova Theodora Merona, predsjednika sudskog vijeća, i čovjeka koji je kao dječak prošao nacističke koncentracijske logore, i kome je u drugom svjetskom ratu u holokaustu stradala praktički cijela obitelj.
Čovjeka koji i te kako dobro zna što je ljudska patnja, ali i što je nepravda.
Rezultat odlučivanja prije njegove osobne odluke bio je jedan naprama jedan, njegov glas je presudio, i odluka je na koncu bila dva suca za poništenje prvostupanjske, i oslobađanje generala, a jedan za potvrdu prvostupanjske presude.
Mislim da mu se nikada ne možemo odužiti za sve što je napravio za nas Hrvate.
