Kako je, osim Modriću i Ćorluki, Vidak bio kapetan i Eduardu, te Lovrenu, zanimalo nas je kako su mu ti momci djelovali na počecima njihovih velikih karijera. Najprije Eduardo (sezona 2002/03.)…
Krunoslav Vidak bio je u bogatoj karijeri kapetan nekima od najboljih u povijesti Hrvatske.
Krunoslav Vidak raritetan je igrač u povijesti zaprešićkog nogometa. Vidak je spojio dva najveća uspjeha nedavno ugaslog Intera. Sudjelovao je osvajanju Kupa Hrvatske 1992. godine, te bio nezaobilazan član postave koja je 2005. bila doprvak Hrvatske. Između se nanizalo 13 godina, no Vidak je uvijek bio tamo gdje su se događale krupne stvari, najveće nogometne u gradu između Zagreba i slovenske granice.
Kruno Vidak je iz Pojatnog, naselja koje administrativno pripada Gradu Zaprešiću. Rođen je 1972. i u tadašnjoj je Jugokeramici boravio od dječačkih dana. Na isteku Jugoslavije već je igrao Međurepubličku ligu Zapad, a pod vodstvom Ilije Lončarevića bio u kadru momčadi Inkera koji se 1992. zlatnim slovima upisao u hrvatski nogometni spomenar. Kasnije je Vidak išao na posudbe u Slaven Belupo, Špansko, Ponikve, iskusio i malo austrijskog kruha, da bi na izmaku tisućljeća ponovo obukao dobro znani žuti dres.
“Te sezone 99/00. Inker je zimovao na posljednjem mjestu 3. lige i prijetila je potpuna propast kluba.
No, te se zime nešto pokrenulo i vratili smo se mi, igrači iz ovog kraja. Žitković, Geršak, Kuš, Peranović, Ceraj, Skulić, Brlek, ja… Uslijedio je preporod, najprije smo zadržali status, 2001. se vratili u Drugu, a 2003. u Prvu HNL. Većina nas imala je tada i boljih ponuda, ali željeli smo pomoći svom klubu. Na žalost, odnos toga kluba prema nama, pokazat će se kasnije, nije bio ni blizu onoga što bi bilo normalno, nije bilo razumijevanja za domaće igrače koji su, slobodno mogu reći, tada spasili Inker.”
Vratimo li se u slavnu Inkerovu 1992., Vidak će podastrijeti samo epitete:
“Lončarević je tu momčad doveo do savršenstva. Sve se znalo, tko gdje stoji i tko što radi, moglo se igrati zavezanih očiju. Na terenu klase, od vratar Bronića, preko Solde, Brnasa, Živkovića, Antolića, Kasumovića, do Cvjetkovića i Čale… Ja sam bio klinac, nisam bio u prvom planu, ali od Ilije i tih igrača mnogo sam naučio i strašno napredovao.”
Borba za titulu
Trinaest godina kasnije Vidak je bio stožerni igrač i kapetan. Srećko Bogdan vodio je momčad koja se do zadnjeg kola tukla s Hajdukom za naslov prvaka. I zaostala za milimetar…
“Mi smo već ljeta ‘04 sve pobjeđivali na pripremama, potom ušli u prvenstvo sa šest uzastopnih pobjeda. Nismo ni bili svjesni koliko smo dobri. Bili su nam Modrić i Ćorluka na posudbi, strašno su igrali Piškor, Poljak, Gulić je zabijao važne golove, na proljeće je velik doprinos dao Zekić.
Često se kaže kako nam je Dinamo povlačenjem Modrića s posudbe zapravo uzeo naslov. Slažem se, ali mi smo i bez Luke mogli biti prvaci. Ključna utakmica bila je na proljeće ‘05, kada smo u Kranjčevićevoj briljirali i vodili 3:0. Međutim, Zagreb je uspio poravnati na 3:3, a nama su baš ta dva izgubljena boda nedostajala za titulu. Da smo ih osvojili, tada bi nam domaći remi s Hajdukom (1:1) bio dovoljan.”
Kako je, osim Modriću i Ćorluki, Vidak bio kapetan i Eduardu, te Lovrenu, zanimalo nas je kako su mu ti momci djelovali na počecima njihovih velikih karijera. Najprije Eduardo (sezona 2002/03.)…
“Imao je već tada nevjerojatan osjećaj za gol i prostor. Mekoća primanja lopte, dribling… Postigao je niz važnih pogodaka, bio ključan realizator na putu našeg povratka u 1. HNL.”
Više odgovornosti
Vedran Ćorluka (sezona 2004/05.)…
“Doimao se običnim dečkom koji možda na početku sve to nije shvaćao ozbiljno. Ali, brzo je shvatio kakva mu se prilika ukazala, krenuo je maksimalno, ušao u momčad i odigrao proljeće ‘05 za pamćenje.”
Luka Modrić (sezona 2004/05.)…
“Kad je došao u Zaprešić, izgledao je kao i svaki drugi klinac. Njegova važnost postala je vrlo brzo uočljiva, naročito nakon odlaska Dujmovića (još jedan inkerovac koji je kasnije igrao za reprezentaciju, op.a.). Luka je dobio više prostora i odgovornosti, što je maksimalno iskoristio. Obično je djelovao kao polušpica, zabijao i asistirao. Bio je tek jednu polusezonu s nama, ali vidjelo se da bi mogao do velikih ostvarenja, reprezentacije. Ipak, treba priznati, nitko od nas tada nije mogao naslutiti da je s nama mladić koji će zasjesti na vrh svjetskog nogometa.”
Dejan Lovren (sezone 2006/08.)…
“Priznajem da me Dejan u startu nije impresionirao, imao je nekih taktičkih manjkavosti. No, brzo je hvatao iskustvo, te ga nadogradio na odličnu tjelesnu spremu i izvrstan skok. Pokazalo se da je spreman za velike stvari, u rekordnom je roku prošao put od Zaprešića do transfera iz Dinama u Lyon.”
Vidak nema ni najmanju primjedbu na tadašnje ponašanje igrača koji će obilježiti povijest hrvatskog nogometa. Ponajprije stoper, ali po potrebi desni bek ili zadnji vezni, okončao je igračku karijeru 2006. Kasnije je bio asistent Iliji Lončareviću i Borimiru Perkoviću u radu sa seniorskom momčadi, radio u Interovoj Školi mladeži. Već je nekoliko godina zaposlen kao referent naplate parkinga u Zaprešiću. Kaže da ni za čim u karijeri ne žali, ali i da nogometnu knjigu još nije zaklopio. Ona je i ovako vrlo bogata…
ZAPREŠIĆKI DREAM TEAM
Nije Vidak želio eksplicitno izabrati idealnu momčad igrača s kojima je nastupao. Dugo smo razgovarali, spominjali niz velikih imena koja su u Vidakovo vrijeme nosila žuti dres. Stoga se autor ovog teksta odlučio sklopiti sljedeću postavu u sustavu 3-5-2: Krešimir Bronić – Dejan Lovren, Zvonimir Soldo, Stipe Brnas – Vedran Ćorluka, Borimir Perković, Luka Modrić, Marin Lalić, Zoran Živković – Renato Jurčec, Eduardo da Silva. Trener: Ilija Lončarević.
Ponavljamo, ovo nije izričit Vidakov izbor, ali nije ni predaleko od njega. A sklopljeni sastav bi lakoćom osvojio naslov hrvatskog prvaka…
