28. rujna 1993. tzv. Armija BIH ubila je 4-mjesečno dijete u Vitezu. Ni 31 godinu od ubojstva četveromjesečnog Ante Garića u Vitezu, do danas nitko nije odgovarao za ovaj zločin.
Postrojbe “Prostora džihada” , premda džihad takvo nešto strogo zabranjuje, kao što je ubijanje djece, granatirale su ambulantu u Vitezu koja je i prema zapadnom ne samo džihad ratnom pravu zabranjena meta za granatiranje, no to ih nije zaustavilo.
Mudžahedini i domaći džihadisti Šerifa Patkovića i Rasima Delića, ispalili su kanonadu granata u smjeru ambulante. Koliko je udar bio jak govori podatak da je geler ubio i 4-mjesečno dijete u susjednoj zgradi.
Majka Ante Garića uzima mrtvo dijete i trči prema istoj zgradi koja je upravo granatirana. To sve govori o razini očaja koji u tom trenu vlada u njenoj glavi.
Lovi ju kamera BBC-a. Novinar BBC-a tada pita prevoditelja “Tko je žena, koja plače, koja nosi dijete u bolnicu”. Lokalni “istinoljubivi” prevoditelj mu naravno “pošteno pojašnjava”.
Na BBC-u izlazi video vijest “upravo vidimo majku Bošnjakinju, kako trči sa svojim ranjenim djetetom, u zgradu ambulante, koju je HVO upravo granatirao”.
I tako je stvarano “Čudo otpora”. Tako se širio “Prostor džihada”.
Majka Hrvatica, s mrtvim djetetom u naručju, nakon što su joj Komšićevi suborci ubili dijete, postala je Bošnjakinja, a njen mrtvi Anto maleni Bošnjak.
Ni sama nije svjesna, da joj je učinjena čast. Da umjesto ”ustašice” i ”UZP-ovke”, skupa sa svojim mrtvim djetetom, posluži Komšiću, Novoj Domovini koja se stvara. Višem cilju. Pravednijem. Novom Antifašizmu i novom novogovoru Alijine i Komšićeve Avlije.
Sud za ratne zločine u BIH dio je , kako vidimo, “antifašističke tradicije” šutnje. Zato nema presuda za zločine džihada. Ili naprosto kao ni haaški sud, nije nadležan za zločine šerijata.
Nametnuti izdajnik našeg naroda, Komšić i nakon 30 godina provocira Hrvate. Djecoubojice naziva vrijednostima. I služi Prostoru džihada.
BBC se nikada nije ispričao za ovaj nenamjerni ili namjerni previd.
Anto Garić 28.5.1993-28.9.1993 je prema evidenciji civilnih žrtava rata najmlađa žrtva hrvatske nacionalnosti tijekom rata u BiH.
Tijekom muslimanske agresije (1993-1994), na području Viteza je ubijeno 38 djece hrvatske nacionalnosti. Do danas za ove zločine nitko nije odgovarao a bošnjačka vlast čini sve kako bi ove zločine zataškala i prikrila.
Tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana, u Vitezu je poginulo ili nestalo 653 Hrvata od čega 35 djece.
Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete bez jednog roditelja. Spaljeno je i uništeno više od 30 sela i zaselaka a do danas nitko iz vrha bošnjačke vlasti nije odgovarao za ove stravične pokolje i progon hrvatskog stanovništva.
Desetog lipnja 1993. godine, oko 20 sati i 45 minuta doletjela je granata s položaja bošnjačke Armije BiH, kalibra 120 mm, i pala dva metra od klupe na kojoj je bilo 14-ero djece u igri. Na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je preminulo u bolnici. Ostalih šestero djece je ranjeno. Razorna moć granate vidjela se po tome što su roditelji svoju djecu prepoznavali po odjeći i obući.
Video snimak tog stravičnog događaja, zbog brutalnosti, nije htjela objaviti nijedna inozemna TV mreža, a u Vitezu je bio stacioniran i BBC.
Vitežani se uvijek s tugom sjećaju dana kada je od samo jedne minobacačke granate u naselju Podgradina poginulo osmero djece: Sanja Garić, (1975.), njen brat Milan Garić (1981.), Dragan Ramljak (1978.), Dražen Čečura (1978.), Boris Antičević (1983.), Sanja Križanović (1978.), Augustina Grebenar (1984.) i njen brat Velimir Grebenar (1981.).
Pod okriljem noći, 9. siječnja 1994. specijalne postrojbe muslimanske vojske probile su crtu obrane Prve bojne Viteške brigade HVO, upale u naselje Buhine kuće nadomak Viteza i među vojnicima i civilima napravile pravi pokolj.
Muslimani su se dugo pripremali za operacije kod Viteza.
Mjesec dana prije negoli su njihovi specijalci upali u Križančevo Selo, svakodnevno su prisiljavali hrvatske prognanike iz Zenice da prelaze bojišnicu. Na taj su način istraživali gdje se nalaze minska polja, a gdje onaj uzak put što sigurno vodi u selo. Uglavnom su tjerali žene i djecu, od kojih većina nikada nije stigla u Križančevo, a niti u Vitez. Samo ih je desetak uspjelo proći. Ostali su stradali u eksplozijama mina.
Iskazi neposrednih sudionika govore i o prljavoj ulozi britanskog bataljuna UNPROFOR-a koji je bio smješten u pogonu za obradu drveta Impregnacija, udaljen stotinjak metara od prvih Buhinih kuća.
U hrvatsko-muslimanskom ratu 9. siječanj 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline. Taj dan spada u najteže u obrani 60 tisuća Hrvata Lašvanske doline jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, Vitez – Busovača. Tog tjedna ubijeno je 26 Hrvata. Uz povike “Allahu Egber” ubijali su žene i djecu. Najmlađa žrtva muslimanskih terorista u tom napadu je bio dvogodišnji Danijel Grbavac koji je poginuo sa majkom Anicom. Jedina njegova krivnja bila je hrvatska nacionalnost.
Mediji u Bosni i Hercegovini svjesno zataškavaju zločine nad hrvatskim civilima i djeci na području Viteza. Govori se, piše i izvještava samo o bošnjačkim žrtvama u Ahmićima dok se hrvatske žrtve negiraju, umanjuju i ponižavaju.
Za zločine nad hrvatskom djecom do danas nitko nije odgovarao.
DJECA VITEZA – ŽRTVE ZLOČINA:
- Antičević Boris (10), ubijen 10.6.1993.
- Babić Josip (17), ubijen 18.2.1994.
- Badrov Pero (18), ubijen 6.11.1993.
- Baškarad Dario (17), ubijen 30.9.1993.
- Batinić Mario (11), ubijen 5.3.1994.
- Bojanić Tomislav (15), ubijen 9.10.1993.
- Bralo Marko (8), ubijen 4.8.1993.
- Čečura Draženko (15), ubijen 10.6.1993.
- Damjanović Magdalena (17), ubijena 1.8.1993.
- Garić Anto, star 4 mjeseca, ubijen 28.9.1993.
- Garić Ivana (16) ubijena 18.9.1993.
- Garić Milan (12), ubijen 10.6.1993.
- Garić Sanja (17), ubijena 10.6.1993.
- Grbavac Danijel, od godinu dana, ubijen 9.1.1994.
- Grebenar Augustina (8), ubijena 10.6.1993.
- Grebenar Velimir (12), ubijen 10.6.1993.
- Jelić Bruno Vitez (14), ubijen 6.9.1994.
- Jurišić Zoran (17), ubijen 30.12.1993. ,
- Križanović Sanja (15), ubijena 10.6.1993.
- Livančić Igor (17), ubijen 10.10.1993.,
- Matić Branka (18), ubijena 25.12.1993.,
- Milić Ranko (17), ubijen 30.10.1993. ,
- Omeragić Vlatka (16), ubijena 14.01.1994.
- Ramljak Dragan (15), ubijen 10.6.1993.
- Ramljak Zoran (16), ubijen 20.4.1993.
- Stojak Žarko (17), ubijen 5.9.1993.
- Šantić Marin (15), ubijen 16.9.1994.
- Šapina Anto (17), ubijen 12.10.1993.
- Šarić Dragan (17), ubijen 23.3.1993.
- Štrbac Ivica (13), ubijen 19.12.1993.
- Štrbac Zvjezdana (10), ubijena 11.9.1993.
- Toljušić Ranko (17), ubijen 30.10.1993.
- Vidović Anton (17), ubijen 24.10.1993.
- Vidović Dalibor (17), ubijen 16.12.1993.
- Žuljević Dragan (18), ubijen 14.10.1993.
- Alen Tibold (16), ubijen 26.6.1993.
- Zaim Tahirović (14), ubijen 23.1.1994.
- Josip Turić (7), ubijen 18.8.1993.
Za sve masovne zločine koji su počinjeni u muslimanskoj agresiji na hrvatska područja postoje materijalne činjenice i živi svjedoci, za veliku većinu njih pouzdano se zna tko ih je zapovjedio i počinio, ali, do dana današnjeg, ni za naredbodavce ni za zločince nema kazne.
Od strane Tužilaštva BiH u velikoj većini slučajeva formalno se podižu optužnice i uhićuju pojedinci samo kako bi se međunarodnu zajednicu zavaralo da se u tom smislu nešto poduzima, ali riječ je o najobičnijoj podvali koja se provodi po direktivi iz Sarajeva. Njihove (bošnjačke) vlasti i mediji te zločine uporno negiraju i zataškavaju.
