Hoćemo li dopustiti rehabilitaciju masovnog ubojice?
Posljednjih godina na datum 23. kolovoza obilježavamo Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Suvremena Europa uzela je ovaj datum zato što je 23. kolovoza 1939. potpisan sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji službeno nazvan ʺPakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republikaʺ, koji su u Moskvi potpisali dvojica ministara vanjskih poslova, Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop.
Nažalost u Hrvatskoj još uvijek imamo sljedbenike komunističkog totalitarnog sustava te još imamo ulice i trgove koje nose ime komunističkog diktatora i zločinca Josipa Broza Tita iako je komunističko zlo pokosilo čak trostruko više nedužnih ljudskih života nego nacističko zlo zajedno s fašističkim.
Primjerice zagrebačka vlast Možemo i SDP-a u 2022. godini namjerava ukinuti Trg Republike Hrvata i dati mu ime osobe koja je simbol komunizma i jugoslavenstva. Umjesto da nosi ime države, trg bi trebao nositi ime diktatora i masovnog ubojice.
Riječ je o osobi koja je osobno odgovorna za masovna ubojstva na bleiburškoj topografiji smrti. Osoba koja je desetljećima bila na čelu totalitarnog režima. Progonio je i ubijao sve one koji su se usudili istupiti u smislu stvaranja hrvatske države. Rehabilitacija masovnog ubojice ne samo da je moralno nedopustiva, jer vrijeđa žrtve komunističkih zločina, nego je protivna i pravnoj stečevini Europske unije u koju se toliko kunu svi hrvatski političari.
„Na kritici nasilja komunizma žele se ublažiti zločini fašizma“ jednom je napisao Mirko Galić.
Zar samo nasilja komunizma? Nasilje, a ne masovni i sustavni zločini? Već u samom naslovu autor umanjuje opseg i karakter zločina komunizma. Upravo obrnuto na izrazu koji je upotrijebio –nasilje, umanjuju zločine komunizma, a veliča zločine fašizma. Poznavajući komunistički mentalni sklop, rekla bi tipično pranje savjesti. piše Lili Benček za portal hrvatskepravice.blog.com.
Točno po principu kada lopov viče „držite lopova“
I još perfidnije i pokvarenije je izjednačavanje komunizma sa antifašizmom.
Time se zločini komunizma ublažavaju i uzimaju kao olakotna okolnost, jer su kao odgovor na fašističke zločine.
Ali komunizam je nastao prije fašizma i nacizma, Komunistička represija u SSSR-u , nakon Oktobarske revolucije 1918.godine, sa progonima neistomišljenika, masovnim zatvaranjem u logore –gulage i masovnim likvidacijama neistomišljenika nije proizvod fašizma, ni nacizma. Proizvod je upravo komunizma, likvidiranje neistomišljenika kao neprijatelja radi lakše uspostave vlasti, zadržavanje na vlasti i vladanja narodnim masama.
Prvi je otkrio pravu narav komunizma dr. Ante Ciliga,( 1898.–1992.) istarski velikan, hrvatski političar, ljevičarski revolucionar, novinar i publicist. Od deset godina boravka u Rusiji, tri je godine bio u Moskvi, jednu je predavao političke nauke u Lenjingradu. Tri je godine bio politički zatvorenik. I dvije i pol bio je prognanik u gulagu na Uralu i u Sibiru. Na svojoj je koži iskusio „blagodati“ socijalizma. Ciliga je 1935. uspješno iskoristio svoje talijansko državljanstvo da bi pobjegao iz sovjetskoga carstva, te je veljače 1936. dospio u Pariz.
O svojim patnjama u Rusiji napisao je knjigu »U zemlji velike laži«. Ta knjiga objavljena je u Parizu 1938. godine i prevedena je na važnije svjetske jezike, čak i na japanski. Objavljena je i u Hrvatskoj, u nakladi »Ceresa« 2007. godine. Ta je knjiga bila prvo svjedočanstvo što se zbiva u Rusiji i kako „ revolucije jede i vlastitu djecu“, a ujedno i prvo informiranje Europe i svijeta o „sovjetskoj“ slobodi. Novinar u intervjuu s Ciligom piše da se „mnogim diže kosa na glavi“ kad čuju što je proživio Ciliga, i kako mu uvijek smeta „diletantizam hrvatskih političara“ Valjda se i danas „prevrću“ u grobu!
Vratimo li se još dalje u prošlost Francuske revolucije 1789.godine, koja je preteća totalitarnih ideologija, već se tada represija, strahovlada, teror i nasilje podrazumijevaju kao metode za učvršćivanje i obnašanje vlasti.
Prvu pravu definiciju revolucionarnog terora iznio je Maximilien Robespierre u pamfletu “O principima političke moralnosti” iz 1794.godine. u kojem preporučuje „predstavnicima naroda” u tijelima državne vlasti revolucionarni teror kao osobito uzvišenu metodu političkog rada:
“Ako je vrlina izvor narodne vlasti u vremenima mira, izvor te vlasti tijekom revolucije je vrlina povezana s terorom: vrlina, bez koje je teror destruktivan; teror, bez koje je vrlina nemoćna. Teror je naprosto pravda koja je brza, stroga i nepopustljiva; stoga on predstavlja izraz vrline; on zapravo i ne predstavlja neko posebno načelo, nego prirodnu posljedicu općeg načela demokracije, primijenjenog u svrhu ostvarenja najvažnijih te potreba nacije… Vlast u revoluciji jest despotizam slobode protiv tiranije.”
Jednu tiraniju zamijeniti drugom tiranijom i nije baš „uzvišena metoda političkog rada“ gledano iz današnje perspektive.
Teror kojega su jakobinci zaveli u Francuskoj okončan je kada su oni sami pogubili sve svoje glavne vođe.
Isti su princip terora usvojili sve totalitarne ideologije.
Karakteristike totalitarnih režima su diktatura pojedinca ili stranke na vlasti, ograničavanje slobode govora i slobode tiska, progoni, teror, primjerice pomoću svoje policije, tajne policije KGB, UDBA, Sigurimi, Sekuritate, Stasi te poluvojnih i vojnih organizacija kao KOS.
Talijanski fašizam, njemački nacizam i svi njihovi sateliti, uključivo i hrvatsku Nezavisnu Državu, ne mogu se svesti samo na totalitarizam, još manje na nedemokratski režim. Bili su – zločinački režimi, s fanatičnom državnom i stranačkom vojskom, s rasnim zakonima i s logorima smrti.
Komunistički totalitarizam, za razliku od nacističkog i fašističkog, izgrađen je velikom prijevarom, socijalističkom revolucijom; ljudima je obećavana sloboda, dobili su teror; obećan im je bolji život u jednakosti, doživjeli su siromaštvo i nejednakost proklamirano im je bratstvo, vidjeli su bratske sukobe; planirana je vlast slabijih, razvila se vlast nove vladarske kaste.
Komunizam je uspostavljen silom, a ne slobodnom voljom, zavladao u zemljama bez demokratskoga iskustva. Komunistička partija nametnula je svoj sirovi i surovi model nasilne i zločinačke vlasti.
Fašizam i nacizam trebalo je rušiti u teškoj borbi, s milijunskim žrtvama sa svake strane; komunizam se sam urušio padom Berlinskog zida, nakon što je prije toga maltretirao i ubijao vlastiti narod i svoje sljedbenike, također u milijunima žrtava. Sovjetski je komunizam oslobađao Europu od fašizma, ali je, za nagradu, pokorio pola Europe i postao gori od fašizma u ime naroda, naroda kojega je tlačio i tenkovima gazio.
Po Crnoj knjizi komunizma broj žrtava izgleda ovako:
Kina: 60 milijuna (Mao Zedong)
Sovjetski Savez: 40 milijuna ( Lenjin, Staljin)
Afrika: 1.7 milijuna
Afganistan: 1,5 milijuna
Sjeverna Koreja: 2 milijuna ( Kim Il Sung)
Kambodža: 2 milijuna (Pol Pot)
Istočna Europa: milijun ( Tito, Caesescu,)
Vijetnam: milijun ( Ha Chi Min)
Latinska Amerika: 150.000 ( Castro, Guevara…)
Međunarodni pokreti i komunističke partije koje nisu bile na vlasti, desetak tisuća,
U 2.svjetskom ratu ubijeno od 62,171,600 do 79,184,700 ljudi.
Znanstveno istraživanje i politička analiza toga vremena stvara velike prijepore, jer usprkos osudi zločina, komunisti ne žele rasvijetliti prirodu tih režima, njihove sličnosti i razlike. Neki analitičari smatraju legitimnim usporedbu dvaju totalitarizama, ali ne pristaju na njihovo izjednačavanje.
Rezolucija EU Parlamenta kojom se izjednačuju zločini fašizma, nacizma i komunizma od 19.rujna 2019.godine:
Članak 3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;
Članak 5 : poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režimi;
Kao dokaz je i početna izjava Mirka Galića: „ Na kritici nasilja komunizma žele se ublažiti zločini fašizma“ Znači po njemu, komunizam je bio samo nasilan, nije bio zločinački.
Proživjevši polovicu života u komunizmu, smatram se mjerodavnom ocjenjivati komunizam, pa i usporedbu sa fašizmom i nacizmom.
Diktatura, progoni, teror, cenzura, nesloboda mišljenja i izražavanja mišljenja, nesigurnost i strah, da će po vas u bilo koje doba dana i noći doći ljudi u bijelim mantilima i bez suda i policije odvesti vas u nepoznato, a da uopće ne znate što ste zgriješili, to su karakteristike svih totalitarizama.
Ljevičari se hvataju u osudi fašizma, a braneći komunizam, da ih se ne može izjednačiti, jer su fašizam i nacizam imali rasne zakone i logore za masovno ubijanje. Logore je imao i komunizam, poznati već navedene gulazi u SSSR-u, Goli otok , Staru Gradišku u Jugoslaviji. A Jasenovac ? Jasenovac je služio i nacistima i ustašama i partizanima kao logor.
A rasni zakoni , što će oni komunistima, kada su ubijali sve od reda, bez obzira na boju kože i rasu. Dovoljno je bilo krivo ih pogledati , jer onda se odmah znalo da si neprijatelj i protivnik režima!
I onda se lukavo komunisti preobukli u antifašiste i provukli se pod skute te plemenite europske vrijednosti.
“Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, ako nije i antikomunist ” napisala je Hannah Arendt
Hannah Arendt bila je jedna od glavnih političkih mislilaca dvadesetog stoljeća. Originalnost njezina razmišljanja vidljiva je u djelima kao što su Podrijetlo totalitarizma, Ljudsko stanje, O revoluciji i Život uma. U tim djelima i u brojnim esejima borila se s najvažnijim političkim događajima svog vremena, pokušavajući dati okvir, koji bi nam omogućio da se borimo sa dvostrukim strahotama dvadesetog stoljeća, nacizmom i staljinizmom. Takav je okvir pružila u svojoj knjizi o totalitarizmu i nastavila razvijati novi skup filozofskih kategorija koje bi mogle osvijetliti ljudsko stanje uma i pružiti novi pogled na prirodu političkog života.
Činjenica je da su za zločine nacizma i fašizma počinitelji kažnjeni, a za zločine komunizma nisu. Iz navedenih brojki vidi se da je više ljudi stradalo od zločina komunizma, nego fašizma i nacizma zajedno, pa se onda postavlja sasvim logično pitanje zašto se komunistima opraštaju zločini?
A zločini su bili strašni, nepojmljivi što je sve zlo u čovjeku sposobno napraviti drugom čovjeku, i da nakon toga taj zločinac nastavi mirno svoj život bez imalo grižnje savjesti!? Bilo je jedan manji dio onih koji psihički nisu podnijeli sva ta mučenja i ubijanja, pa su skrenuli s uma. To su nazivali „partizanska bolest“, a zdravstveni radnici bili su obvezni na strogu šutnju pod prijetnjom smrću. Svjedočila je osobno i ispričala mi moja pok. majka, koja je radila kao bolničarka. piše Lili Benček .
„Do danas nitko od „lajbek-milicionera“ i „ličkih koljača“ nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.
Nama Hrvatima stalno iznova komunisti i njihovi prirepci podmeću NDH! NDH je dio naše prošlosti, potomci su još živi i ne pada im napamet prozivati nikoga, nego žive sa tom stigmom. Jer, svatko osim nas voli svoju državu, neovisno o njezinu moralno-pravnom, dobrom, ili lošem liku.
Ponositi se i odobravati zločine je sramotno, neljudski i nemoralno!
Ali to je i za očekivati kada nije izvršena lustracija, nitko nije kažnjen, pa je ostao dojam da je činiti zločine u ime ideologije dopušteno i ponosno!
A mi se čudimo što se Srbi i Srbija neće pokajati za zločine počinjene u Domovinskom ratu!?
Ista jugo-komunistička nemoralna škola!
Izvor:Lili Benčik/hrvatskepravice
