Nikola Štedul, nekadašnji politički emigrant i čelnik Hrvatskog državotvornog pokreta koji je 1988. godine u Škotskoj preživio Udbin atentat, preminuo je u utorak u dobi od 84 godine.
Nikola Štedul bio je hrvatski vojnik, bio je hrvatski političar i hrvatski intelektualac. Bio je vojskovođa, iako nije zapovijedao trupama, bio je državnik i političar, iako nije nikada obnašao državne funkcije i bio je intelektualac jer je nastojao i uspjevao proniknuti bit događaja učeći od drugih i podučavajući druge.Zbog svega toga postao je hrvatski velikan.
A ponajprije zbog toga jer u ljudima oko sebe nije tražio zlo, ni slabosti, dajući prednost dobru i šansi u svakome čovjeku. Mnogi će to danas nazvati idealizmom, idealizam će smatrati ranjivošću, a idealiste prolaznicima.
I teško će pogriješiti.
Biti idealist danas i u vremenima koja su naše generacije obilježila sve je, samo ne slabost ili pomanjkanje snage. Moći biti idealist, državotvorac, stasati iz neslobodnog naroda i posvetiti život dosanjavanju slobode primjer je iznimne hrabrosti koja nije moguća bez snažnih ideala što čovjeka uzdižu iznad svakodnevlja.
Opraštajući se od Nikole Štedula mnogi će danas reći da je silno zadužio Hrvatsku, da mu zato hrvatski narod, država, društvo duguje.
Pogrešno.
Nikola Štedul je volio svoj narod, svoju zemlju, volio je ljude i ništa nije radio da ih zadužuje. On je vjerovao da je privilegiran, da je sve što radi njegova dužnost i ponašao se kao vječiti dužnik svome narodu i zemlji. Nikada nije ispostavljao račune.
Račune ispostavljaju ljudi koji ne vjeruju u svoje snove, a Štedul je svoj san dosanjao. Danas kada se hrvatski narod oprašta privremeno od njega ne bi trebalo, ne bi bilo dostojno Štedula, nagađati što su bili njegovi snovi i vrednovati ih umjesto njega. Bio je dostojan sna o Hrvatskoj.
Je li današnja Hrvatska, hoće li biti sutrašnja Hrvatska dostojna sna o Hrvatskoj pitanje je koje nam bez prijekora ostavlja Nikola Štedul. On je svoj odgovor dobio i umro je s njim.
Pogrešno je zato govoriti ispraznicu – s nama je, koju je netko negdje i nekada izmislio, jer Nikola ne može danas biti s nama i nije s nama. On je nas pozvao svojim životom, a ne mi njega.
Njegov životni put je bio poziv, bio je vojskovođa koji nije davao zapovijedi, a ljudi su ga slijedili. Zato ga je slijedila njegova Shirley, zato su njegove Monika i Kristina odrastale na dugačkom putu svojevrsnog hrvatskog Izraela i Mojsija. S Nikolom danas i sutra može biti svatko tko je razumio njegov poziv i njegove poruke, zato je primjerenije tražiti ceste koje vode idealima razumijevanja svoje Hrvatske i dužnosti prema hrvatskom idealu i nastojati biti s njim, a ne isticati da je on s nama.
Nikola je bio dostojan sna o Hrvatskoj i poziva nas k njemu.
Zato mu Hrvatska duguje, jer je njegov život poziv, a ne obveza izrečena u knjizi “U službi savjesti”.
Nikolu Štedula je pogrešno pamtiti i uz njegovo ime isticati jedino da je bio hrvatski emigrant i žrtva udbinog atentata. Jugoslavija je pokušala ubiti Nikolu Štedula zato što je bio pobjednik. Zli ljudi i zle države boje se pobjednika, a ne žrtava. Isticati uz njegovo ime danas da je bio žrtva posve je suprotno od Nikoline naravi i svega što je bio. Trpjeti, a trpio je i on i njegova Shirley, njegove Kristina i Monika, nije biti žrtva. Trpjeti za svoj san je biti pobjednik. Upravo to je i rekao predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović i okupljenim prijateljima primajući državno odličje, naglašavajući – Gospođo Predsjednice, ja sam pobjednik, ja pripadam pobjedničkom narodu!
Te riječi su Nikola Štedul.
Štovati ga se, zahvaliti mu se i ispratiti ga dostojno snu o Hrvatskoj može se jedino prihvaćajući tu poruku kao njegov poziv i zavjet svakoga tko voli svoj narod i zemlju.
Hvala Ti Pobjedniče.
Zato, ispratimo hrvatskog vojnika, političara i mislioca uz počasti Pobjedniku! Zaslužio je.
