Je li moguće ujediniti hrvatsku desnicu? S obzirom na aktualne političke teme te status i redefiniranje kroz koje prolaze neke političke stranke, moram napomenuti kako bi bilo pogrešno ova kretanja sagledati u kontekstu raspadu, pa onda opet ujedinjenja hrvatske tzv. desnice.
Naime, općenito uzevši termin “političke desnice” malo ima veze s onim strankama koje u Hrvatskoj tako promatraju. Sukladno tomu, baš kako je komunizam jedan arhaični pojam, iako danas idejno i koncepcijski još uvijek postoji u vidu globalističkih društvenih kretanja i načela, tako je i politički pojam desnice danas arhetipski, samo što još uvijek, barem kada je Hrvatska u pitanju, nema svoj jasan budući politički i identitetski obol. U tom je smislu pomalo neukusno govoriti o “propasti desnice”, gdje se stječe mitskim dojam kako je riječ npr. o kletvi kralja Zvonimira.
To je pojednostavljeno i romantizirano gledanje na stvar. Ono što se općenito smatra hrvatskom političkom desnicom su i stranke nastale raspadom Jugoslavije, kao dio globalnih demokratskih procesa. S obzirom na dug, raznim službama premrežen i tegoban put kojim je Hrvatska izborila samostalnost i nov državni poredak, radi političke ravnoteže, bio je potreban politički spektar koji se smatrao autohtonim, odnosno onaj koji je mogao predstavljati nekakvo autohtono političko naslijeđe.
Kroz neko kratko razdoblje, ljudi koji su tada imali priliku revitalizirati hrvatsku desnicu kroz autohtonu građansku ideju pravaštva učinili su ono što ih je stajalo života. Tu mislim na Antu Paradžika, sve ostalo bile su blijede izvedenice, ne čak ni kopije, već ljudi s posebnim zadacima. Možda su ti zadaci tada bili i nužni, ali su ipak bili samo zadaci, a ne iskreno hrvatsko programskog političko naslijeđe.
Može li aktivizam prerasti u političku opciju koja preuzima vlast?
Taj se politički spektar uvriježilo nazivati desnicom, iako je on primarno počivao na nacionalnoj ideji domoljublja, bez jasnih gospodarskih kontura koje zapravo određuju što je lijeva ili desna politika neke opcije. Novinarska neukost ili namjerni komunikološki spinovi stvorili su dojam rigidnih političkih organizacija koje često uopće to nisu bile, već su predstavljale samo grupicu ljudi okupljenih oko par aktivističkih programa. Može li aktivizam prerasti u političku opciju koja preuzima vlast? Naravno da može, a dokaz toga je upravo stranka istoga naziva (MOŽEMO). Za to pak treba infrastruktura i financije, no u onome što se kod nas uvriježilo nazivati desnim opcijama, toga nema.
Stranke i pokreti osnivani u zadnjih deset godina dobili su nešto razrađenije koncepte, osuvremenili političku potražnju i poradili na marketingu, no ideja nosioca njihovih pojedinaca nije bila iskrena. Riječ je uglavnom o ljudima koji razumiju kako hrvatsko biračko tijelo tradicionalno “nudi” 10% birača sa snažnim nacionalnim nabojem. Tu činjenicu tzv. protagonisti tzv.desnice prilagode svom “političkom programu” i onda s time srljaju od izbora do izbora iskoristavajući emociju naroda. Povijest je do sada svaki puta dokazala kako nije bilo niti prave volje, a još manje sposobnosti, da kad se i imala prilika nešto suštinski promijeniti, “desni političari” podbace.
Bila je jednom ona slavna pravaška ekipa okupljena oko ljudi poput Tončija Tadića i to su primjerice svjetli trenuci pravaškog političkog poslanja, no čini se kako je to bio tek bljesak u svemiru. On se kratko ponovio na relaciji Hasanbegović-Esih, no prekratko da bi to sve skupa ujedinilo hrvatsku desnicu i utjecalo na korjenite primjene.
Ostale politike ili njihove protagoniste ne možemo smatrati nekim desnim ili nacionalnim opcijama. Uglavnom su u pitanju ideje iz biznis sfere ili bijedni pokušaji lešinarskog uhljebljavanja za stjecanje državne mirovine, a to je jako daleko od onoga što se smatra ikakvom, kamoli desnom politikom. Stoga nije pitanje kako ujediniti desnicu, jer nema se tu što uopće ujediniti. Pravo je pitanje kako uopće stvoriti suvremenu hrvatsku desnicu. E taj kome to pođe za rukom, a koji bude iskren u samoj ideji općeg dobra ili višeg cilja, moći će se smatrati zagovornikom ili nasljednikom politike Ante Starčevića i taj netko moći će onda konačno nositi epitet Sina Domovine.
Moram napomenuti i kako su obični članovi svih aktivizama, stranaka i pokreta opcija koje vole za sebe misliti da su desno, jednostavni, otvoreni ljudi, koji gdje snažnu emociju prema hrvatskom nacionalnom biću te upravo stoga postaju čestom metom slatkorječivih trgovaca domoljubljem.
Cijeli je niz tih tako dobronamjernih ljudi, koji u pravilu od političara ne traže za sebe nikakve “pozicije” ili zaposlenja, nego samo slobodu izražaja emocije prema vlastitom domu. I baš je zato svako lažno mesijansko desno poslanje duplo gore od klasičnih trgovačkih postulata koje predstavljaju pa i neke od najvećih političkih stranaka. Jer kod njih je cijeli politički postupak sveden na trgovinu, dok su “mesije desnice” u javnom prikazu uglavnom patnici i borci za nacionalne težnje, koje se materijaliziraju samo u nekakvim mandatima nekolicine.
Kada se prestane s takvom političkom praksom, možda se i stvori zdrava nacionalna desna politička opcija….
