Kultura

18. svibnja 1711. rođen znanstvenik i svećenik Ruđer Josip Bošković

Ruđer Bošković je rođen na današnji dan 1711. u Dubrovniku kao osmo od devetero djece majke Paole/Paule r. Bettere i Nikole Boškovića. Svu svoju djecu Boškovićevi su školovali u isusovačkom dubrovačkom kolegiju (Collegium Ragusinum; pomno razrađenom metodom podučavanja kolegij je odgajao izvrsne đake buduće latinske pjesnike i ljude koji će iskazati darovitost u mnogim područjima.). Četvero djece odlučilo se za duhovna zvanja (Marija Dumna, Baro  Ignacije, Ivan Dominik i Ruđer), dvoje je imalo ulogu u kulturnoj povijesti (Petar, književnik i prevoditelj; Anica, pjesnikinja), Marija Ruse zasnovala je obitelj, Božo (Natal) i Marko Antun koji je umro kao dijete. Paola Bošković bila je pobožna, školovana, jaka žena koja je doživjela 103 godine. Njezin je djed bio podrijetlom iz Bergama (Italija), koji se kao bogati trgovac doselio u Dubrovnik, a otac joj je bio Bara Petar Bettera, trgovac i poznati pjesnik.  Boškovićeva obitelj s očeve strane potječe iz Hercegovine, iz katoličke župe Ravno u Popovu polju, iz tada potpuno katoličkog sela Orahova Dola. Ruđerov pradjed bio je Boško Pokrajčić (ili Podkrajčić), po kojem je obiteljska loza, koja se odvojila od loze Pokrajčića, dobila prezime Bošković. Nikola Bošković zaposlit će se kao trgovac u Dubrovniku; po trgovačkim će poslovima dospjeti na Istok, najviše u Novi Pazar, tamo steći imovinu, na temelju koje će se poslije sasvim osamostaliti i vratiti u Dubrovnik te oženiti Paolom. Umro je kada je Ruđer imao 10 godina.

Ruđer, ili Ruđe, kako ga je obitelj zvala, odmalena pokazuje darovitost koju okruženje u kojem živi potiče. Završivši u Dubrovniku osnovnu školu i Collegium Ragusinum  s 14 godina dolazi na Rimski kolegij (Collegium Romanum poslije Papinsko sveučilište Gregoriana.), a rektor  o.  Capitozzi 16. rujna 1725. godine piše: „Gospodin Ruđer Bošković primljen je u novicijat u Rimu, mladić od kojega se mnogo očekuje“. Na Rimskom je kolegiju studirao retoriku, filozofiju, teologiju, a kao student teologije, 1740., počinje predavati matematiku čiju će katedru voditi, i unijeti mnoge inovacije, do 1760.

U Rimskom je kolegiju prošao redoviti tijek isusovačke formacije. Studij je završio sa sjajnim uspjehom. A kako je kod isusovaca to tada bio običaj, pet je sati pred sveučilišnim i profesorskim zborom izlagao i branio cijelu teologijsku i filozofski znanost (examen ad universum).

Za svećenika je zaređen s 29 godina, 5. studenoga 1774., u Rimu u crkvi sv. Ignacija. Mladu je misu služio na oltaru sv. Alojzija Gonzage. Bošković je kao svećenik obavljao svoj pastoral – slavio je misu svaki dan, katehizirao, propovijedao, ispovijedao.

U javni znanstveni život Bošković je u Rimu ušao kada ga je papa Benedikt XIV. uvrstio među trojicu matematičara koji su trebali pregledati pukotine na kupoli crkvi sv. Petra i predložiti način sanacije. Bošković predlaže pet željeznih obručeva koji bi obuhvatili kupolu i spriječili urušavanje tog Michelangelova remek-djela – bila je to njegova prva statička ekspertiza. Uslijedile su druge zadaće (štete uzrokovane poplavama Tibera (1. hidrotehnička ekspertiza); problemi na rijekama Pad i Adiga) koje je Bošković riješio znanjem mehanike i hidrodinamike.

Između gradova Rima i Riminija izmjerio je meridijanske stupnjeve te je izradio zemljopisnu kartu Papinske Države. Da bi izveo tu svoju prvu  geodetsko-kartografsku ekspediciju morao je poboljšati mjerne instrumente i konstruirati nove. Rezultate mjerenja objavljuje 1755. pod naslovom O znanstvenom putovanju po Papinskoj državi… (lat. De litteraria expeditione per Pontificiam…) uz koje prilaže i zemljovid Papinske države Nova zemljopisna karta Crkvene Države (lat. Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico). Taj je rad utjecao na kasniju kartografiju i geoznanost. Dobivene meridijanske stupnjeve iskoristio je, zajedno s mjerenjima drugih ekspedicija, da bi izračunao spljošenost Zemlje. Rezultat koji je dobio, koristeći se spravama koje je sam izradio, vrlo je blizu onome što će poslije postati službeni podatak u geodeziji za spljoštenost Zemlje. Prvi je dokazao da Zemlja nije savršena kugla već elipsoid. Također da je nepravilni elipsoid, tj. geoid. Pretpostavio je da je gustoća Zemlje  nejednaka. Oblikovao je metodu za izravnanje nesuglasnih opažaja po kojoj je ušao u povijest statistike.

Sto godina prije Dedekinda i Cantora izrekao je tvrdnju o kontinuumu realnih brojeva do koje je došao tražeći odgovor na pitanje o strukturi tvari, a uz pomoć načela analogije i jednostavnosti prirode.

Kada je Frederick William Herschel otkrio Uran mislio je da se radi o kometu. Bošković je zaključio da se radi o planetu što će poslije i biti potvrđeno.

Njegovim se životnim djelom smatra „Teorija prirodne filozofije” iz 1758., u kojoj je objedinio rezultate dugogodišnjih istraživanja i izložio smjelu tvrdnju da se u temelju građe tvari nalaze točke bez dimenzija koje su obdarene silama. To je revolucionarna tvrdnja koju je tada malotko razumio. Pokušat će unificirati sile svih prirodnih fenomena, što je važno jer su za svaki prirodni fenomen (od elektriciteta, magnetizma, gravitacije…)  u 18. st. postojali različiti zakoni. U svojoj se Teoriji vodi dvjema principima: principom jednostavnosti i analogije prirode te principom neprekidnosti ili kontinuiteta.  Podrazumijevao je da se u prirodi sve događa najjednostavnije moguće te da se priroda uvijek ponaša na sebi sličan način i to tako da između pojedinih stanja nema prekida nego se moraju proći sva stanja. Jezgru njegove filozofije prirode čini teorija sila koju je godinama razvijao. U situaciji kada ne može ništa eksperimentalno provjeriti pokušava odgovoriti na pitanja: Što je sila? i Što je tvar? Zaključio je da je tvar sastavljena od nedjeljivih i neprotežnih točaka koje su obdarene silama i međusobno odijeljene nekim razmakom. Unaprijedio je Newtonov zakon gravitacije time što je uočio da se na vrlo malim udaljenostima nalazi vrlo velika odbojna sila. Slavna Boškovićeva krivulja (curva Boscovichiana) povezuje Newtonovu privlačnu i Boškovićevu odbojnu silu i dalje tu krivulju primjenjuje na sve ostale fenomene. Kada je dovršio svoje djelo nije bilo eksperimentalnih sredstava za istraživanje prirode, materija se nije mogla proučavati – pa ipak formulirao je teoriju koja objašnjava sve oblike i svojstva tvari i koja se pokazala točnom 200 godina poslije.

U dobi od 48 godina započinje svoje veliko znanstveno putovanje i prvi put dolazi u Pariz. Kreće se u krugovima poznatih znanstvenika i visokoga društva. Upoznaje mnoge enciklopediste. U tim krugovima vladaju ideje prosvjetiteljstva, akademska znanost je potpuno okrenuta prosvjetiteljstvu, često je protuklerikalna, protukatolička, a nadasve protuisusovačka. Mnogi su francuski znanstvenici i mislioci imali predrasude o njemu i nikada nisu shvatili njegovu veličinu.

U Engleskoj, u Greenwichu,  prima ga kraljevski astronom i ravnatelj zvjezdarnice James Bradley  i upućuje u rad znamenite zvjezdarnice smještene na nultom meridijanu. U Engleskoj je primljen u Royal Society. Izabrali su Boškovića da iz Carigrada motri prolazak Venere ispred Sunca. No nije stigao na vrijeme u Carigrad, razboljet će se i tamo ostati sedam mjeseci.  Istražit će ruševine Troje iznoseći novu tezu po kojoj se ruševine Troje nalaze dublje u unutrašnjosti, što je u 19. st. potvrdio Schliemann.

Nakon toga ide u Bugarsku, Moldaviju, Varšavu u kojoj upoznaje budućega kralja Stanislava  Poniatowskog od kojega će poslije, kada postane kralj, tražiti pomoć kada ruska ratna flota zaprijeti opsadom i bombardiranjem Dubrovnika.

Vraća se u Beč, gdje ga Marija Terezija, s kojom se prije upoznao rješavajući diplomatski problem između Lucce i Toskanskoga vojvodstva, angažira za rješavanje statičkog problema – pukotine na kupoli carske knjižnice.

Putovanje završava u Italiji u Paviji (1763.) gdje postaje profesor matematike na državnom sveučilištu.

Stručnjak u mehanici, optici, matematici, astronomiji, građevinskoj statici, hidrotehnici, arheologiji, meteorologiji, fizici, geodeziji. Konstruktor i graditelj. Inovator i mistik. Filozof, pjesnik, diplomat. Znanstvenik. Polihistor. Vjernik.  Postavio je temelje budućim znanstvenim postignućima u astronomiji, geoznanosti, statistici. Utemeljio je zvjezdarnicu u Breri za koju je sam izradio nacrte, opremio najboljim instrumentima i financirao. Član glavnih akademija i učenih društava Europe. Aktivan u društvenom životu svojega doba. Druži se sa znanstvenicima, enciklopedistima, književnicima, okrunjenim glavama, biskupima, diplomatima, utjecajnim ljudima svojega vremena, „običnim ljudima“.

Njegova privatna i znanstvena korespondencija jedna je od bogatijih u 18. stoljeću, oko 3000 pisama. Dopisivao se s velikim učenjacima svoga vremena. Ta su pisma često postajala znanstvene rasprave na 20-30 stranica. Veliki dio korespondencije su i privatna pisma koja je pisao bratu, sestri, majci. Kao dvadesetogodišnjak piše bratu Boži u Dubrovnik: »Božjom milosti ne trebam drugo od vas doli vaših molitava i desi li mi se ikada zgoda da podnosim nedaće, smatrat ću se presretnim da uživam koji plod sv. Siromaštva i goli Križ Kristov za koji sam si preduzeo da ga slijedim… I budite uvjereni, da sam tako zadovoljan sa svojim stanjem, da kad bih imao u svojoj ruci sva kraljevstva svijeta, sva bih pustio.“ Iz pisama se ponešto saznaje „kakav je bio“: krupnije građe, pošten čovjek, pomaže malim ljudima, slavi sv. misu ujutro, zanimljiv govornik, nije pio, nije pušio, igrao je bilijar, u hipu je mogao smisliti nekoliko prigodnih stihova, druželjubiv, omiljen i rado priman gost.

Isusovački red zabranjen je 1773. Oduzeta mu je imovina, general  Družbe je zatvoren, isusovci su preko noći ostali na ulici, oduzet im je politički utjecaj, zabranjeno okupljanje. Bošković piše u pismu: „Ja ću skinuti isusovački talit, ali što ću sutra obući i kako ću se osjećati u toj odjeći.“ Dobio je više ponuda o kojima razmišlja, ali ponuda iz Pariza bila je takva da se ne odbija: Luj XV. obećava mu francusko državljanstvo, radno mjesto direktora optike francuske ratne mornarice na kojem će se moći baviti istraživanjima, vrlo visoku plaću i članstvo u francuskoj akademiji – jedino obećanje koje se nije ispunilo. Takav je Boškovićev status izazvao mnogo zavisti i spletkarenja protiv njega u francuskoj znanstvenoj zajednici. Bošković traži dopust i odlazi u Veneciju, u Bassano u kojem tiska zbornik radova iz optike i astronomije, 1785. Sljedeće godine umire njegov brat Božo, a Ruđer odlazi u Milano. U posljednjem pismu od 28. VIII. 1786., što ga je pisao sestri Anici, veli Bošković na početku: »I ja sam zdrav u svemu ostalomu izvan glave, koja je oslabila, da ne mogu s njom činit ni u dugo ni kako bi se htjelo i kako sam prije činio«. A svršava riječima: »Moja se svrha približiva; imam 76 godišta i ćutim slabos. S Bogom.« Umro je u Milanu 13. 2. 1787. Pokopan je u crkvi santa Maria Podone u Milanu, ne zna se točno gdje, u tišini, bez učenih govora i kićenih nekrologa. Sve su tadašnje novine objavile vijest o smrti jednoga od najvećih umova 18. stoljeća. Dubrovački senat obilježava njegovu smrt podigavši mu spomen-ploču u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije. Pogrebni govor održao je njegov prijatelj pjesnik, latinist Brno Đamanjić (Bernardus Zamagna) koji će biti tiskan iste godine, Oratio in funere Rogerii Josephi Boscovichii, i u kojem je Đamanjić iscrpno prikazao tijek Boškovićeva života.

Godine 1935. po Boškoviću je nazvan krater na Mjesecu –   Boscovich – na kojem su krateri još trojice hrvatskih znanstvenika.

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button