Vezano za slučaj obilježavanja strahovitog ubojstva obitelji Zec koje se dogodilo dana 7.prosinca 1991.g. prenosimo objavu saborskog zastupnika Stipe Mlinarića Ćipe koje je po ovom pitanju imao u dva obraćanja u saborskoj raspravi i nakon, a skrećući pozornost na 402 djece koja su poginula tijekom DR u Hrvatskoj. Posebno skreće pozornost na slučaj curice Martine Stefančić koja je pogubljena u Borovu naselju 21.03.1992.g. mimo izravnih ratnih djelovanja, na teritoriju tada okupiranom od strane agresorskih srpskih postrojbi. Martina je ubijena sa svojom bakom, a stric teško ranjen, koji je preživio da ispriča svoje stravično svjedočanstvo koje se do dan danas teško probija do hrvatske javnosti.
Danas sam u Saboru govorio o Martini Štefančić i 402 ubijene djece u Domovinskom ratu i Aleksandri Zec.
Razlika između Aleksandre Zec i Martine Štefančić je u tome što je:
– Aleksandra ubijena kao svjedok pljačke, a
– Martina je ubijena iz mržnje radi toga što je Hrvatica.
To je krucijalna razlika između ova dva slučaja.
Dosta je više da se optužuje cjelokupna hrvatska država radi ubojstva Aleksandre Zec.
Dosta je da se nameće krivnja hrvatskom narodu radi zločina koji nema veze s nacionalnošću ubijene djevojčice.
Za smrt 402 djece u Domovinskom ratu nitko nije odgovarao niti se ispričao, a o odšteti njihovim roditeljima da ne govorimo.
Gdje je Ulica Martine Štefančić?
Obdukcijski nalaz: “Martina Štefančić, 4 godine, visoka 110 cm. Obučena u pidžamu. Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: mliječni. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane.
”U Domovinskom ratu stradalo je 402 djece. Jučer je cijela nacija održala komemoraciju za jedno od tih 402.
Samo u Vukovaru je poginulo 34 djece te jedno nerođeno dijete u utrobi svoje majke Ružice Markobašić koja je bila u šestom mjesecu trudnoće. Ubijena je na okrutan način na Ovčari gdje su ubijeni vukovarski ranjenici. Od 34 poginule djece u Vukovaru najmlađi je bio Ivan Kljajić, beba stara šest mjeseci, a najstariji Tomislav Baumgartner koji je ubijen u sedamnaestoj godini života.
Na prvi dan proljeća 21.3.1992., duboko poslije pada Vukovara, četnici iz Borova sela gase još jedan dječji život. Njih četvorica noću upadaju u kuću gdje je malena Martina Štefančić stara četiri i pol godine stanovala s bakom Bernardicom i stricem Željkom.
Zlotvori ispaljuju pet metaka u bespomoćno malo tijelo djevojčice Martine. Ubijaju i njenu baku koja ju doziva.
Pucaju i u strica Željka i teško ga ranjavaju te ga ostavljaju da iskrvari i umre u mukama. On Božjim čudom preživi da bi mogao ispričati ovaj surovi zločin hrvatskoj javnosti. No njegovo stravično svjedočanstvo ostaje do danas duboko ispod radara mainstream medija.
Znamo li imena preostale 400 djece koja su poginula tijekom domovinskog rata?
Gdje smo upisali njihove priče?
Kada ćemo komemorirati njihove smrti?
Kako je moguće da su ta pogubljena djeca za nas ostala bezimena?
Jesu li njihove obitelji dobile odštetu?
Je li za njihovu smrt podignuta optužnica?
Ne, za njih nije podignuta niti jedna optužnica. Ni za jedno od preostalih 401 nevinih pogubljenih dječjih života nitko nikad nije odgovarao. Oni nemaju tri ruke u hrvatskom Saboru. Oni za nas nemaju ni imena, ni lica ni ulice.
Navodi se u odanašnjoj objavi
