Zanimljivosti

Zašto je bolje čitati komentare, nego kolumne od Željka Porobije, Borisa Dežulovića i Bruna Šimleše?

Donosimo zanimljiv komentar na medijsko praćenje slučaj Đoković naših ”uglednih” kolumnista koji je objavljen na stranici You Are The Top koja na jednom mjestu okuplja zanimljive, posebne i vrhunske pojedince iz Hrvatske i svijeta.

Komentar, odnosno malo duži tekst koji razotkriva svu bijedu naših kolumnista donosimo u nastavku:

”Na ovaj tekst me potaknuo tekst sa stranice gospodin koji je na svom zidu objavio članak sa portala Indeks.hr i naznačio – „Evo malo glasa razuma!“

Spustio sam svoj komentar ispod objave i upitao ga otkad je to Indeks glas razuma? Uzvratio je da članak ima svog autora, pa sam mu i na to pitanje odgovorio, prenijevši riječi njegovih bivših kolega u kojima ističu da se oni ne mogu mjeriti s portalom „cica i guzica“ i da oni ne žele ispod članaka svojih autora dopuštati stvaranje „septičkih jama“.

Zanimljivo, sva trojica gore navedenih obradila su u tekstovima slučaj Novaka Đokovića i još jednom potvrdila koliko su ovisni o onima koji ih plaćaju da pišu.

Gospodin Porobija bi vjerojatno „porobija“ sve one koji vjeruju u Boga, piramide, vibriranje zemlje, grljenje drveća, …

komentar

Za njega Novak nije Isus i tu je kraj cijele priče. Zašto? Zato što gospodin Porobija zna (on ne vjeruje) da Isus uopće nije postojao.

Za mene je Bog jednako Ljubav, a Isus je svaki onaj čovjek koji prenosi poruku bezuvjetne ljubavi. Kad se susretnem s ateistima uvijek ih upitam jedno te isto pitanje. Vjerujete li da postoji vjetar? Odgovore svi u glas: Da! Vidite li vjetar? Ne! Osjećate li vjetar na licu? Da! Tako vam je i s Bogom. Rijetki ga mogu vidjeti, a svi ga možemo osjetiti. Nakon toga obično nastane tišina, ali oni i dalje ne vjeruju u Boga.

Nije samo Željko izgubio vjeruju Boga, već i u sebe i u čovjeka o kojem piše. Ni sam ne mogu izbrojiti koliko je etiketa priljepio najboljem tenisaču na svijetu, ali očito je da on ima pravo vrijeđati bez obzira na stil pisanja. Netko drugi bi napisao idiot, kreten, budala, ali Željko se zadovoljava da Novaka okarakterizira kao „poluobrazovanog tenisača“.

Ne poznajem osobno čovjeka čije postupke pod lupom promatra cijeli svijet, ali uopće ne sumnjam da je imao priliku doći u kontakt s ljudima i mjestima o kojima gospodin Porobija može samo sanjati. Možda nema akademsku titulu, ni dva fakulteta pored svog imena, ali neformalno obrazovanje koje je stekao od malih nogu, pa do svjetskog sportskog trona, ne može se steći na sveučilišnim katedrama diljem svijeta.

Jel se ikada Željko upitao odakle Novaku „muda“ da za svoje trenere izabere dva Hrvata, Nikolu Pilića i Gorana Ivaniševića. Možda su mu promaknule i izjave gospodina Pilića, gdje ističe da je on šezdeset godina u tenisu i ima dostupne informacije o svemu što se dešava u bijelom sportu, pa ga čudi kako ljudi poput ove trojice o kojima pišem, a i mnogi drugi iz medija se usude pisati javno o onome što ne znaju. Nisam Novakov fan, čak ga niti ne gledam kad igra, jer uglavnom pobjeđuje, pa mi je to malo dosadno. (šala) To nije razlog da ne cijenim svaki njegov sportski uspjeh, ali meni je bilo draže gledati Gorana Ivaniševića, jer čovjek nikad nije znao njegov idući potez na terenu. Osvojio je samo jedan Grand Slam, ali na način koji će zauvijek ostati zapisan u povijesti. Za „divljaka“ iz Dalmacije i nije ništa drugo, nego „wild card“ i da uz vjeru u Boga, na najljepši mogući način zaokruži svoju brilijantnu karijeru kao igrač. Njegov Bog, njegov Isus, zvao se u tom trenutku Dražen Petrović.

Ne zna ni sam Željko što bi pisao (jer nema dokaze, ni relevantne informacije), ali tekst je naručen, pa piše bez moralnih dilema o svom činu jer je najvažnije robu (sadržaj) isporučiti dok ga uzavrelo tržište traži. Ako je Đoković po njemu bio zaražen i šetao uokolo, onda je on „bioterorist“, a ako je samo prodao „fintu“ s Balkana i lažirao test, tada je muljator.

U svijetu koji je podijeljen više nego ikada prije u povijesti čovječanstva smetaju mu ljudi koji su ”antivakseri i ravnozemljaši”, ali nije mu smetalo kao „nevjerniku“ živjeti u braku sa ženom koja je vjernica. Sumnjičav je i po pitanju vjere i znanosti, jer se po njegovom mišljenju postaje vjernik odgojem u djetinjstvu ili ranoj mladosti. Rijetki su oni koji u poznim godina shvate da ipak ima nešto više što ljudski mozak ne može objasniti, ali i to je za njega samo izbilo sjeme posijano u djetinjstvu. Poručuje nam svima da pitamo ugledne znanstvenike koji se deklariraju kao vjernici jesu li proučavanju svoje vjere posvetili stoti dio vremena kojega su posvetili znanosti, pa će nam stvari postati puno jasnije.

Na ovu njegovu mudrost odgovoriti ću mu iz knjige koju je pročitao četrdeset puta, a nije baš puno razumio: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Često se ispričavam što pišem dugačke tekstove, ali onda naletim na Borisa Dežulovića i još jednom potvrdim da nije važno je li tekst kratak ili dugačak, nego kakav ima sadržaj. Borisovi tekstovi su svi isti, pa mu od srca predlažem da napiše knjigu, ali ne za prodaju, već za sebe i da je čita dok ne shvati da svaka cigareta ima svoj početak i kraj. Na jednoj strani gori žar, a na drugoj budala puši (WC), pa prodaje narodu stare izlizane fore.

Ne znam koliko je popušio cigareta u životu, ali ovo što je nakalemio Novaku neće isprati nijedna kiša i očito je da će još šteka duhana (kruha) pretvoriti u dim, prije nego shvati da je bolje slušati vjetar što govori. On piše također tekstove po narudžbi, ne treba uvijek da se plati, ali mu se očito svih ovih godina pisanja itekako isplatilo. Na perfidan način koketira sa čitateljima, provocira ih svojim prostaklukom, pa bez problema napiše „… vas Vukovar“, iako u sadržaju nudi hranu za intelektualnu masu, a običnu, nepismenu raju – ko …. Njemu je kao stalo do iskrvarenog i do temelja srušenog grada, ali da se ne vraćamo u devedesete godine prošlog stoljeća, evo malo njegovih misli prije nego je u najnovijem članku o Novaku utvrdio da je Australija pravna država, a Srbija to baš i nije:

„Terapeutska je to stvar i za nas koji nismo etnički Đokovići, ali i za Srbe, koji sada uče novu situaciju: da dele nacionalni resurs i s regionom i sa svetom. Da uz Đokovića nauče kako biti veliki – zaključio je Dežulović.“

On bi sada da Srbija osudi Novaka kad se vrati na barem tri godine zatvora. Onaj koji osuđuje, osuđen je na doživotan zatvor u četiri obla zida sa izbočinama i utorima. Može li se izaći iz takvog zatvora? Može li gospodin Dežulović razmisliti o svim onim poniženim i potlačenim Australcima koji su se cijepili, ne zbog vlastitog zdravlja ili da ne ugroze druge, već zbog straha od gubitka egzistencije (prava na rad i krova nad glavom) i nemogućnosti kretanja i putovanja (sloboda kretanja). Teško je i njima priznati da im jedan Balkanac, Srbin sa genima Hrvata i Crnogaraca pokazuje kakav stav ima zdrav čovjek i to na njihovom terenu. Zviždati će mu na teniskom terenu, ali će se u srcu potiho nadati da osvoji i po deseti put Australian Open.

Isto, kao što je Boris prije deset godina pozitivno pisao o Novaku kao o tenisaču s ljudskim licem koji je pobijedio u finalu Andyja Murraya i s jednim izgubljenim setom osvojio njemu jedan od najdražih turnira. Ne može on razumijeti što je to ljubav koja živi u prsnom košu čovjeka koji je zdrav i koji ne želi da ga se j… u zdrav mozak. Ako je Novak negdje i pogriješio, uopće ne sumnjam da će se skrušeno ispričati svima onima koje je povrijedio.

Imao sam prilike živjeti u Australiji, među ljudima svih nacionalnosti koji su došli na ovaj veliki kontinent u potrazi za bolji životom. Upoznao sam među njima i Skandinavce kojima je ovo obećana zemlja za uživanje u neograničenim količinama alkohola. U društvu nas je bilo sedmero, osmero, od čega pet, šest Danaca, jedan ili dva Šveđana, jedna djevojka iz Finske i ja iz Hrvatske. Sjedili smo svi zajedno u caffe baru Milsons Point u centru Sydneya. Iskreno, nisam vidio baš puno puta u životu da netko može toliko piti kao što su ispijali krigle piva moji prijatelji iz „razvijenih“ država. Ja, kao onaj koji je došao iz „zakržljale i nerazvijene“ države promatrao sam ih otvorenih očiju i ušiju.

U jednom trenutku „viking“ iz njihove grupe mi kaže da idemo sutra svi zajedno prati prozore tadašnjem australskom premijeru. Mislio sam da se šali, ali nije se šalio. Jesam ili nisam otišao prati prozore neka ostane tajna, ali ono što je važno znati da nitko osim „vikinga“ nije imao radne papire za ovu vrstu posla. Neki od njih su došli raditi tri ili šest mjeseci na građevinu ili samo kao turisti, ali koga brige što oni iz razvijenih zemalja rade na crno, kad ima nas divljaka s Balkana i pitomih naroda iz cijele Azije po kojima se može udarati.

Bruno Šimleša je onaj koji najviše prepisuje od ove dvojice vrhunskih intelektualaca. Najbolji je, a imam osjećaj i da je njegova privatna biblioteka najveća. Što ćeš, čovjek želi pisati, pardon prepisivati, pa mu je potrebna inspiracija da podigne dupe iz sponzorirane fotelje kako bi uzeo jednu od knjiga i izvukao onaj dio tuđih misli i rečenica koje će uz malo kerefeka pretočiti u novo djelo s njegovim potpisom.

On to sve lipo secira, kao kirurg, neće se njemu dogoditi pravopisna greška. Kao što pazi da mu svaka vlas na glavi stoji na mjestu, tako pazi i na svaku riječ, zarez i točku, kako bi se umilio svojoj publici. Sve odreda intelektualci, pardon intelektualke.

Kad je počelo ovo ludilo jedna od onih koja ga je uzdizala u nebesa ga je toliko hvalila da joj je on uzvratio na isti način, ali u suprotnom smjeru, gurajući je u ponor vrijeđajući je drvljem i kamenjem. Meni je ista gospođa također na moje pitanje da mi preporuči nekog izvrsnog pojedinca kao iz topa izvalila: „Bruno Šimleša, on je izvrstan!“ Ostao sam pristojan, ali najradije bih bio zaokrenuo očima i otišao dalje do drugog štanda s knjigama.

Imao sam sreću da upoznam Bruna, ali nisam se gurao, već sam prihvatio poziv na sastanak s jednim od njegovih obožavatelja. Pozvao me je da se nađemo na predstavljanju Brunove nove knjige u centru Zagreba. Došao sam među prvima i dobro da jesam, jer je bila tolika navala. Imao sam osjećaj kao da se ukazao božanstveni lik, odnosno new age guru (učitelj). Promatrao sam s gornje lože cijelu predstavu i kad su svi otišli, ostali smo u prostoru sami Bruno i moja malenkost.

Obojica smo imali jedan maleni problem, imali smo potrebu za ispuštanje „otpadnih“ voda. Na putu do mjesta gdje nastaju najveća ljudska djela bio sam nekoliko koraka ispred prepisivača Bruna. On će vam reći da nikada u životu nije udario ženu, stati će rame uz rame za sve žrtve nasilja. On je jedan fin i dobro odgojen čovjek, koji se nije libio da me dok kamere ne snimaju laktom bezobrazno odgurne i poviče iz sveg glasa: „Žuri mi se!“

Nisam mu zamjerio što me je udario i sretan sam što mu nisam uzvratio i obrisao s njim pod, umjesto onih žena s krpama u ruci, za koje se on bori kao veliki čovjekoljub.

Bruno odmah na početku svog teksta zna da smo svi mi za 5 sekundi formirali čvrsto mišljenje o slučaju Đoković, a on je čudak, pa je htio prvo saznati činjenice i tek onda formirati mišljenje. Neće on priznati da je želio prepisati što drugi pišu, ukrasti tuđe misli jer je očito da mu vlastitih nedostaje.

Piše članak kao policijski izvještaj, a dokaza nigdje pri ruci. Tolika je sveznalica, pa tvrdi da će korona proći, a ostati još više ojačani mentalni sklop kod svih onih koji se s njime ne slažu, na čelu s Novakom, a koji ignoriraju 95% svjetskih vođa, zajedno sa stotinama tisuća liječnika, znanstvenika i novinara.

Ne znam, ima li Bruno zajedničku fotografiju s Novakom, kao što se gospodin Porobija nekoć hvalio na sva zvona. Isti taj neinformirani sportaš imao je priliku upoznati najmoćnije ljude na svijetu, najbolje znanstvenike i novinare. Ono što je važno naglasiti da su oni njega zvali, a on je kao dobro odgojen čovjek ostao ljubazan prema njima i odazvao se pozivu, iako bi možda radije u to vrijeme šetao s obitelji po prirodi i grlio drveće.

Dok Bruno umišlja (jer je tako prepisao) da je Novaka na putu zaustavila granična policija i da ga je zbog proceduralne pogreške pritvorila i poništila vizu, vidi se iz aviona da uopće ne razumije koliko je Australija zatvoreno društvo. Naš čovjek je probio bedeme australske tvrđave, pa se i Australci šale na svoj račun, koliko je jedan čovjek moćan, a koliko milijuni njih šute i podnose tiraniju neodgovornih političara i medija.”

Izvor:FB stranica You Are The Top

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button