U najnovijoj situaciji koju je zakuhala pravna država Zambije, optuživši osmero hrvatskih državljana za moguću međunarodnu trgovinu djecom iz DR Kongo, moguće će boljem razumijevanju pridonijeti kronološki slijed okvirnih stvari.
Naime, živimo u strahu da će Hrvatska uz silne napore koje je već dosad uložila u sudbinu optuženih joj državljana, moguće poslati i specijalne snage kako bi „oslobodile“ progresivne posvojitelje djece, državljana države u kojoj nije dopušteno međunarodno posvojenje.
Bio bi to škandal nad škandalima kojih smo se proteklih tjedana nagledali, trljajući oči zbog nevjerice da je takvo što moguće i da je riječ o uhodanoj hrvatskoj praksi. Ali i dokaz da čvrsto stojimo uz „naše zajedničke europske vrijednosti“ i da je naš režim „na pravoj strani povijesti“.
Uhodana praksa na relaciji Hrvatska – Kongo – Zambija
DR Kongo u srpnju godine 2016. onemogućio je međunarodno posvojenje svojih državljana. Navodno, postoje izuzetci, bilo legalni, bilo ilegalni. Rupe u zakonu nisu samo hrvatska specifičnost, a rovarenje po tim rupama strano je zdravoj pameti i časnim ljudima. Tri mjeseca kasnije u Hrvatskoj izvršnu vlast preuzima mandatar Andrej Plenković.
Njegova vlada morala je dakle znati da je međunarodno posvojenje djece iz DR Kongo – suspektno u startu, te da takva posvojenja zahtijevaju temeljite provjere, kako domaćih posvojitelja, tako i djece u postupku posvojenja.
Tijekom mandata, priznaje i režim, Plenkovićeve vlade usvojeno je više desetaka djece iz DR Kongo. Podatci u javnom prostoru su različiti, no, u svakom slučaju riječ je o uhodanom kontinuitetu. Republika Hrvatska nema evidenciju o međunarodno posvojenoj djeci iz DR Kongo. Razvidno je da u posvojenju ili trgovini djecom iz DR Kongo ključnu ulogu imaju hrvatski sudovi i Ministarstvo unutarnjih poslova.
Prvi ovjeravaju dokumentaciju pristiglu iz DR Kongo, a drugi izdaju hrvatske dokumente i šalju ih, u ovom slučaju, u Zambiju. Oba čimbenika na pritisak javnosti priznala su da sudjeluju u tom pravnom poslu, koji, ponovimo, od srpnja 2016. samo u izuzetnim situacijama može biti koliko-toliko legalan.
Kontekst Istambulske konvencije
Hrvatski je sabor 13. travnja 2018. na prijedlog Plenkovićeve vlade ratificirao „Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“, poznatiju kao Istambulska konvencija. Konvencija je odozgo nametnuta, režim je izbjegao referendum.
S obzirom na nju, postavlja se pitanje, jesu li djeca iz DR Kongo u legalnom ili ilegalnom postupku posvojenja od strane hrvatskih državljana, koje obvezuje Konvencija, prethodno bila izložena bilo kom obliku nasilja (otimanja od roditelja, primjerice), jesu li im biološke majke (i očevi!) bile izložene nasilju u obitelji kod preuzimanja djece od njih, i tako dalje.
Uz tekst Konvencije Hrvatski sabor je usvojio i „interpretativnu izjavu“ predsjednika vlade Plenkovića. U njoj se on ograđuje od „rodne ideologije“ i tvrdi kako je riječ samo o zaštiti žena. Od usvajanja Konvencije do danas Hrvatska bilježi rast nasilja nad ženama, pa se može zaključiti da je Konvencija nametnuta iz nekih drugih razloga. Upravo onih od kojih se pisac interpretativne izjave ogradio.
Jedna ili jedan od optuženih hrvatskih državljana u Zambiji, međutim, promijenio je ili promijenila je „rod“, to jest spol.
Je li se pri tom pozvala na Istambulsku konvenciju nije nam poznato. No, poznato je da se promjenom „roda“ u duhu rodne ideologije ta osoba svrstala u tzv. transeksualce. Njima je u Republici Hrvatskoj i DR Kongo, dakako, i u Zambiji zabranjeno posvajanje djece.
Već iz tog razloga barem jedno dijete, od četiri koliko su ih nastojali „posvojiti“ hrvatski državljani, nije smjelo biti „posvojeno“ u transeksualnu „obitelj“ i dobiti hrvatski identitet i državljanstvo. Dopustimo mogućnost da i u tom pogledu postoji „rupa u zakonu“. Svakako je dobrim pokazateljem duha vremena činjenica da se od transeksualnog „posvajanja“ nije ogradila „progresivna ljevica“, na čijoj listi se pronašla i nesuđena posvojiteljica ili posvojitelj.
Tko i kako u Hrvatskoj skrbi o četiri maloljetna hrvatska državljana rodom iz DR Konga?
Međutim, i to je dijete – namijenjeno transeksualnome „braku“, kao i ostalo troje, dobilo hrvatske isprave i postalo hrvatskim državljaninom kako to nedvojbeno proizlazi iz izjave ministra unutarnjih poslova i potpredsjednika vlade.
On je izjavio da su djeca iz DR Konga – hrvatski državljani te da imaju sve potrebne hrvatske dokumente. Poslije te izjave nije ga bilo dva-tri tjedna u javnosti. Riječ je i o međunarodnom tajniku HDZ-a. Stoga bi bilo logično da je stupio u potrebne kontakte s kolegama u DR Kongo i u Zambiji. No, kako Kongo i Zambija ne spadaju u schengenski prostor, a niti u „srpski svet“ – opravdano sumnjam da je to učinio.
Time je zapravo potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, Davor Božinović, rekao kako je Zambija uhitila ukupno 12 hrvatskih državljana. Od toga se za osmero navodnih posvojitelja zna gdje su, mediji ih prate iz sata u sat, a za četvero djece ne zna! Inače, uvijek je na prvom mjestu interes djeteta! Negdje su pod skrbi zambijskih vlasti.
Čini se da je za sigurnost djece i bolje da se ne zna gdje se trenutno nalaze.
Bez obzira na to, logično je pitanje Vladi – što ste učinili za četvero navodno hrvatskih državljana, navlastito – djece, i zašto se diplomatska i svaka druga aktivnost svodi samo na osmero navodnih posvojitelja, od kojih jedan/jedna to ne može biti ni po kojem zakonu Hrvatske, DR Kongo i Zambije. Priznaje li Zambija hrvatsko državljanstvo sirotoj dječici iz Konga?
Ako niste ništa učinili znači li to da radite segregaciju hrvatskih državljana na tamnopute i bijelce?! Ili na djecu i možemovce – koji su bili rukama i nogama za Istambulsku? Ili je režim svjestan da četvero djece zapravo nisu hrvatski državljani, premda imaju „papire“?! Tko pod drugim zakonsku rupu kopa, sam u nju padne, kad-tad.
Zambija je podizanjem optužnice, uhićenjem i puštanjem na uvjetnu slobodu optuženih hrvatskih državljana htjela ili ne uputila Hrvatskoj apel o tomu da izvoli pročistiti, skoro sam napisao lustrirati, svoje ustanove, prije svega sudove i MUP. Brojna sada otvorena pitanja zahtijevaju ne samo odgovore već i djelovanje.
Ostavku ministra i potpredsjednika vlade Božinovića nije realno očekivati, ali je moralno. A šutnju ministra vanjskih i europskih poslova, Grlića-Radmana, o sudbini četvero navodno legalnih hrvatskih državljana u Zambiji, rodom iz DR Kongo, treba shvatiti kao njegov uobičajen opis poslova, kad je riječ o zastupanju hrvatskih državljana u inozemstvu.
Čeka se zapisnik iz Srbije i presuda iz Zambije
Naime, kaj. Ni Božinović, a niti Grlić-Radman, nisu se oglasili kad je skupina hrvatskih državljana, među kojima i jedna žena, koju posebno štiti Istambulska konvencija i inkluzivna vlada, u Novom Sadu napadnuta dne 20. prosinca 2022. godine. Izjavu je, istina, dala ministrica kulture, netočno tvrdeći da su napadnuti „glumci“. Zapravo iz izjave proizlazi kako je bila zabrinuta za narušavanje modernog bratstva i jedinstva, a ne za sudbinu, zdravlje i život hrvatskih državljana. Što se je dogodilo?
Hrvatski državljani otišli su u Novi Sad na temelju putnoga naloga. Riječ je o tehničkom osoblju Teatra &td. (djeluje u sklopu Studentskog centra). Poslije uspješno održane kazališne predstave i obavljena posla u tri sata i petnaest minuta ujutro na putu od kazališta do hostela napala ih je peteročlana skupina četnika, ili samo običnih huligana, samo zato što su Hrvati, preciznije i doslovno rečeno – „ustaše“.
Napad je trajao petnaestak minuta, pred svjedocima, koji su kolektivno „zažmirili“. S ozlijeđenima hrvatskim državljanima koliko mi je poznato nitko u Hrvatskoj još nije razgovarao, premda je od napada prošlo više od mjesec dana. Sve je stalo na izjavama ozlijeđenih Hrvata danima srbijanskoj i hrvatskoj policiji, te medicinskim ustanovama. Hrvatska čeka „zapisnik iz Srbije“!
Postavlja se logično pitanje, tko je donio odluku o političkom zataškavanju napada na hrvatske državljane?
Za potpuniju informaciju treba reći da su djelatnici upućeni na službeni put u Srbiju bez osnovnoga putnoga osiguranja! Da su sami plaćali medicinske usluge u Srbiji, kako bi uopće mogli napustiti teritorij Srbije. I tako dalje, pa sve do idiotskih napisa „što su uopće išli tamo“ i kretenskih ocjena da nisu u pitanju „ozljede na radu“.
Sve su to elementi, a ima ih još, koji upućuju na to da je posrijedi političko zataškavanje dogovoreno na osovini Beograd-Zagreb. Jer Hrvatska je, ne zaboravimo, uz Republiku srpsku, najstabilniji dio „srpskog sveta“ izvan granica Republike Srbije. O tomu tako plastično govori poveznica Jutarnji list – U zagrebačko kazalište stiže predstava o Lepoj Breni: Otkriva fenomen popularnosti žene koja je bila simbol Jugoslavije .
Iz Zambije se ne čeka nikakav zapisnik, a niti projugoslavenska predstava, izgleda da nije moguće dogovoriti ispod stola ishod cijele priče. Odande će doći pravosudni pravorijek. No, bez obzira na njega, ovaj slučaj i onaj iz Srbije razotkrivaju ne samo dvostruka mjerila režima u Hrvatskoj i njegovu podzemnu unutarnju i vanjsku umreženost, već i nevjerojatno nisku stopu elementarnoga morala.
Plenkovićevski rečeno, vrijeme je da hrvatski narod na izborima napokon stane na „pravu stranu povijesti“ i prestane se zanositi slatkorječivim floskulama bruxelleskih konjušara i beogradskih sluga.
Izvor: Nenad Piskač, Hrvatsko nebo
