U BiH je stanje, kako nedavno reče u jednom u intervju slovenski filozof Slavoj Žižek, vrlo napeto. Ne može se isključiti niti zaoštravanje međunacionalnih odnosa. Tomu je znatnim dijelom doprinijela i međunarodna zajednica koja je propustila priliku pojasniti Bošnjacima da BiH ne može funkcionirati kao centralistički uređena država, ali i Srbima da shvate kako je odvajanje Republike Srpske nemoguće bez rata.
Dopuštajući visokim predstavnicima da donose odluke na štetu trećega konstitutivnoga naroda, to jest Hrvata, stvorila je međunarodna zajednica dojam kod određenih bošnjačkih krugova kako bi, s obzirom na brojčanu nadmoć, mogli brzo zagospodariti Federacijom, a dugoročno gledano i Republikom Srpskom. Takva politika međunarodne zajednice dovela je do stanja u kojem većina Bošnjaka ne shvaća ili ne želi shvatiti da Hrvati kao konstitutivni narod po svim međunarodnim pravnim normama imaju pravo birati predstavnike koji će u multietničkoj državi, kakva je BiH, zastupati njihove interese.
Nedobronamjernost bošnjačkih intelektualaca
Odnos međunarodne zajednice preko visokih predstavnika prema hrvatskome narodu, ohrabrio je određene intelektualne bošnjačke krugove da se samouvjereno zalažu za građansku BiH. Istina, pojedini od njih prosipaju floskule kako se Bošnjaci ne smiju vezati samo uz islam, iako jako dobro znaju da će upravo ta opcija u konačnici pobijediti među Bošnjacima, što vjerojatno i sami priželjkuju. Na to ukazuju oni među njima koji su donedavno u svojim tekstovima i intervjuima, neizravno kritizirali Izetbegovića i SDA zbog navodne mogućnosti stvaranja muslimanske državice na određenom prostoru BiH. O kakvoj je dvoličnosti riječ, najbolje pokazuje činjenica da su se ti isti danas obrušili na „Osmorku“, koja je, uglavnom, donedavno dijelila njihovo mišljenje. Strah kao bi se „Osmorka“ mogla dogovoriti s Hrvatima oko uređenja funkcionalne Federacije, okrenula ih je protiv dojučerašnjih istomišljenika. Nedobronamjernost tih bošnjačkih intelektualaca očituje se najbolje u agresivnim napadima na visokoga predstavnika Schmidta. Iako ovaj pokazuje naznake da bi mogao ozbiljnije krenuti i protiv Dodikova secesionističkog paradiranja, nisu zadovoljni s njim. Smetaju im njegove odredbe glede Izbornoga zakona koji je djelomično omogućile Hrvatima lakše se braniti od bošnjačkoga pokušaja da ih politički svedu na beznačajnu nacionalnu manjinu. Schmidt nije učinio ništa što se ne podudara s ustaljenim normama u demokratskim državama svijeta u kojima živi nekoliko etnija.
Švicarski primjeri
Bilo bi dobro kad bi poneki bošnjački intelektualci koji protežiraju građansku državu i „bosansku naciju“ prostudirali povijest Švicarske. Možda bi napokon shvatili da je ta država postala demokratskom i prosperitetnom tek tada kada su sve etnije u njoj postale zadovoljne. Iako se danas u Švicarskoj ne govori puno o nacionalnoj strukturi države, još uvijek se pridaje puno važnosti porijeklu i različitosti. O tome govore etnički uređene županije (kantoni) s velikim ovlastima, daleko većim nego to imaju one u Federaciji BiH. Koliko se važnosti pridaje različitosti, pokazuje se najbolje u tome, što sam već spominjao u svojim tekstovima, da se mala županija (kanton) Jura, u kojoj žive većinski oni kojima je francuski materinski jezik, odvojila od županije Bern (kanton) s njemačkom govornom većinom tek 1978. Švicarska nije propala zbog toga. Naprotiv, postala je još stabilnijom državom, jer poštuje različitosti, osjećaje i tradiciju svojih građana.
Igra iza koje stoji cilj
Poneki bošnjački intelektualci možda to i znaju, pa ipak i dalje zastupaju mišljenje kako Bošnjaci trebaju Hrvatima birati političke predstavnike. Žalosno je da nitko od njih nije nikada osudio to što pojedini Bošnjaci preko noći postaju Hrvati kako bi zauzeli hrvatske pozicije u parlamentima BiH. Ponekad se dobiva dojam da neki od tih intelektualaca ne znaju u kojem svijetu žive i što hoće. Tako izgleda na prvi pogled. Nažalost, to je samo providna igra. Iza svega se krije uvjerenje kako je Bosna i Hercegovina samo bošnjačka, a u budućnosti i muslimanska.
U tom kontekstu treba i shvatiti peripetije oko građanske države i „bosanske nacije“. Istina, kad je riječ o ideološkom opredjeljenju BiH – o tome sam često pisao: razlikuju se pogledi „djece komunizma“ od pogleda onih koji priželjkuju dominaciju islama. Upravo na to upućuje kritika „Osmorke“ od strane dojučerašnjih „saveznika“. Danas su za njih političari „Osmorke“ izdajnici, jer postoji mogućnost da pod pritiskom međunarodne zajednice prihvate realno stanje u BiH i naprave od nje funkcionalnu državu. Dakle, nije tim intelektualcima do funkcionalne BiH, nego do nečeg drugog.
Precijenjena „Osmorka“?
Nažalost, mislim da su poneki hrvatski političari i analitičari precijenili ulogu „Osmorke“ u bošnjačkom narodu, kao što su svojevremeno precijenili i sposobnost Izetbegovića da održi dano obećanje. Bojim se da neće doći do reformi i ispunjenja hrvatskih zahtjeva. I to ne samo zbog toga što su neki od njezinih predstavnika do jučer bili, a vjerojatno i ostali, najveći protivnici onoga uređenja BiH koje bi Hrvatima jamčilo ista prva kao Srbima i Bošnjacima, nego i zbog toga što shvaćaju da će izgubiti birače, i to one koji su ih birali zbog unitarističkih pogleda na uređenje BiH. „Osmorka“ nema biračko tijelo među Hrvatima u Federaciji. Sve kad bi se i htjeli politički preorijentirati zbog osobnih interesa, neće se usuditi krenuti protiv svojega biračkoga tijela, jer bi na slijedećim izborima bili svedeni na beznačajnu političku opciju dobivajući samo glasove „djece komunizma“. Istina, to ne važi za Konakovića i neke druge pojedince. To je dobro poznato lukavom Komšiću koji upravo zbog toga uporno pjeva onu pjesmu koju određeni bošnjački krugovi rado slušaju.
Od nemira ne bi profitirao nitko
Ako se ipak „Osmorka“, zahvaljujući utjecaju Konakovića i nekih drugih pojedinaca, odvaži za rješenje onih problema koji muče Hrvate, i po cijenu gubitka birača, moglo bi doći do velikih nemira: prvotno unutar bošnjačkoga korpusa, a kasnije i do ozbiljnijih nacionalnih trzavica. Od tih nemira ne bi profitirao nitko. Uvalili bi BiH u dublju političku i ekonomsku krizu, što bi potaknulo još veće iseljavanje. BiH bi s vremenom postala država bez mladih ljudi i bilo kakve perspektive. Pitanje je bi li u takvom stanju bila sposobna isplaćivati mizerne mirovine i financirati ionako loš zdravstveni sustav. Političarima svih boja, koji su se poprilično obogatili – tu nema razlike između lijevih i desnih, ili na drugoj strani između Hrvata, Srba i Bošnjaka – ne bi preostalo ništa drugo nego da za stanje okrive one iz drugih naroda.
Ukoliko je bošnjačkim intelektualcima doista stalo do budućnosti države, trebali bi shvatiti da se mir i suživot, a time i prosperitet BiH, može postići samo tada ukoliko drugom istinski želiš ono što bi poželio da i on želi tebi. Sumnjam u to da među njima postoji barem jedan jedini koji bi prihvatio da Hrvati biraju Bošnjacima političke predstavnike. Vjerujem da to ne bi prihvatio niti znatan dio Hrvata, jer je na vlastitoj koži osjetio što znači biti politički diskriminiran, te zbog straha od još veće diskriminacije biti prisiljen uvijek iznova birati jednu te isu stranku i iste ljude.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
