Ususret proslavi Dana domovinske zahvalnosti valja se prisjetiti na čemu smo točno zahvalni.
Gledajući ju van globalnog konteksta, Hrvatska je još uvijek u inicijalnoj fazi svog neovisnog postojanja. U arhetipnom smislu, u onoj smo fazi u kojoj su starozavjetni Mojsijevi Židovi bili nakon izlaska iz dugogodišnjeg ropstva. Teška lekcija koju su bili primorani naučiti jest da nakon ropstva ne dolazi Obećana Zemlja, već duhovna i društvena pustinja u kojoj postepeno treba graditi koherentnu sliku svoje autonomne egzistencije. Put je od tiranije prema samostojećoj ravnopravnoj zajednici, dakle, presječen samotraganjem u duhovnom vakuumu preostalom nakon odbacivanja nametnute tiranske rigidnosti. Židovi su morali naučiti kako izgraditi svoju zajednicu od temelja, a sličan zadatak čeka i nas danas. Takvo društveno-političko sazrijevanje, međutim, nije nešto što se rješava preko noći, već kroz desetljeća u kojima svatko prihvaća svoj dio odgovornosti za usmjeravanje društva prema dobru (ili prema zlu).
Kontekstualiziramo li hrvatsko pitanje u današnje globalno stanje, primjećujemo da na našem putu do samoodređenja ne stoji samo naša politička nezrelost, i sve ono što s njom ide – od toleriranja korupcije do manjka smislenih kriterija u odabiru svog vodstva, već i svojevrsni vanjski napadi nastali kao posljedica urušavanja civilizacije kojoj pripadamo. Zapad na svom zalasku, na kojem sustavno odbacuje sve ono što ga je stvorilo i okreće se nekim novim Babilonskim kulama, zatire naš teško izboren identitet, radeći od njega kolateralnu žrtvu svog progresivnog nazadovanja. Hrvatsko pitanje, stoga, nije isključivo kako i kada ćemo konačno sami sebe pronaći i stvoriti onakvu državu za kakvu su mnogi hrabri ljudi dali svoj život, već i kako ćemo to učiniti u svijetu koji čini sve kako bi to onemogućio te nas još jednom ukalupio u svoju ideologijom prebojanu kolektivističku viziju.
Bitka ovog desetljeća sastoji se od ponovnog odbacivanja utopijskih megalomanskih ideologija, samo što se protiv ideologija svog doba većinski borimo na kulturnoj fronti umjesto na bojnoj, kako su to, stvarajući ovu državu, činile prošle generacije. O poveznicama tadašnjeg komunizma i današnjeg progresivizma, odnosno o tome kako se današnje ideologije mogu promatrati kao potomci onih prošlostoljetnih, već smo pisali, pa ćemo ovdje ukazati da odbijanje bivšeg sistema nije toliko različito od odbijanja ovog trenutnog globalističkog, koji na istovjetan način želi upravljati sudbinama pojedinaca i od njih načiniti sredstvo unapređenja ideologije. “Moramo se odreći svojih sloboda i lagodnosti jer postoje važnije krize koje kao kolektiv moramo riješiti”. Ta je teza u totalitarnim umovima vrijedila jednako u 90-ima kao što vrijedi i danas, uz to što je ova današnja dodatno produbljena tehnološkim dostignućima koja bi bivše totalitarizme mogla posramiti svojom totalitarnom efektivnošću.
“Zar nema grobova u Egiptu, pa nas odvede, da poumremo u pustinji? Što nam to učini, te nas izvede iz Egipta? Zar ti ne rekosmo već u Egiptu: Pusti nas u miru! Mi hoćemo služiti Egipćanima”, rekli su Židovi nedugo nakon izlaska iz ropstva, a jeku istog tog arhetipnog obrasca čujemo i danas od strane onih koji tolikom silom žele biti “napredni” da su na oltaru tog napretka spremni žrtvovati i svoju teško izborenu slobodu. “Ne bojte se! Čekajte samo, i vidjet ćete”, odgovara Mojsije, “I Gospod reče Mojsiju: Što vičeš k meni? Zapovjedi sinovima Izraelovim, neka krenu na put!”.
Vrijeme je da konačno počnemo učiti iz povijesti; da naučimo prepoznavati tiranske zloduhe kojih je ona prepuna, a koji su se iznova ispoljili i danas. Vrijeme je da stanemo u obranu svoje civilizacije te da se kroz tu obranu nanovo izborimo i za svoju dugo iščekivanu državu. Krenimo na taj put.
Sretan vam Dan domovinske zahvalnosti.
Izvor : Sapere Aude
