I dok bjesni rat u Ukrajini većina europskih zemalja koja su na tragu globalizma mudro šute i ”ne bi se štel mešat” što bi Zagorci rekli, te gledaju što će Ukrajinci napraviti po pitanju obrane svoje zemlje i svojih života.
Većina europskih zemalja i zapadnog svijeta još uvijek snažno podupiru globalističke agende ali kad je došlo do egzistencijalnih pitanja kao što su strateške prehrambene namirnice i energenti
odjednom se globalizam pretvorio u suverenizam.
Svi čuvaju svoje zalihe, ne dopuštaju izvoze na određene rokove te u sigurnosnom smislu svi su postali nacionalisti i suverenisti, ili bolje rečeno svi misle na svoju guzicu. Ovaj zadnji izraz je možda nepristojan ali na dovoljno slikovit način opisuje licemjerje i dvoličnost koje danas vlada u svijetu.
I danas, usred kaosa koji je Rusija napravila agresijom na Ukrajinu zapadnom svijetu su puna usta globalizma, ljudskih prava, prava životinja, čiste i zelene planete i sličnih floskula pod kojima guraju svoju agendu, a kojom izravno upravljaju multinacionalne kompanije i raznorazni fondovi u privatnim rukama sve tamo od početka devedesetih godina prošloga stoljeća. U međuvremenu sve ekonomije slabije razvijenih zemalja doživljavaju strmoglavi pad i ne nazire im se kraj.
Običan čovjek je pretvoren u promatrača koji strahuje za komad kruha u budućnosti. Nažalost to nam je stvarnost. Putin je lansirao pojam „denacifikacija“. U mainstream medijima je vidljivo da im je „legao“ ovaj izraz pa ga redovito stavljaju u naslove. Prema Putinu ovaj pojam sugerira da na području Ukrajine ima
nacista i s tim izmišljenim pojmom opravdava svoja nacistička djelovanja zadnjih tjedana. Niti jedan medij nije postavio pitanje – je li možda Rusija nacificirana? Niti jedan! A jest!
Ušli su u tuđu državu s vojskom i ruše i ubijaju sve što im se nađe na putu te negiraju postojanje druge države i naroda. Što je nacizam ako to nije?
Ako znamo da su svi mainstream mediji u vlasništvu zapadne oligarhije, onda nas ne čudi što šute vezano za Putinov i ruski neonacizam. Upravo je to etiketa koju lijepe svim narodima koji izaberu svoje stvarne lidere i koji brinu o svojim državama i standardu svoga naroda. Globalizacija podrazumijeva odricanje suvereniteta svih država nauštrb prosperiteta velikih multinacionalnih kompanija i financijskih fondova. Ova paradigma je postavljena i u nju se ne smije sumnjati kao da je Sveto pismo. Toliko je duboko globalizacija ušla u društveno ekonomski život svih država da su vlade i
parlamenti postali predstavnici spomenutih korporacija a ne naroda. U ovako postavljenom sustavu, svi budući izbori nemaju nikakvog smisla.
Sve velike stranke u slabo razvijenim državama su pod apsolutnom kontrolom spomenutih korporacija i financijskih središta tako da ukoliko se želi pospremiti svoju kuću i staviti stvari na njihovo mjesto, moraju se izabrati potpuno novi ljudi spremni na žrtvu i nemilosrdnu političku borbu protiv proždrljivih svjetskih pojedinaca i grupa čija je nezasitnost bezgranična.
Takvi pojedinci će zasigurno biti etiketirani od naših „uvaženih“ medija kao neonacisti, fašisti, ultra desničari ili što već. Da bi ovi pojedinci dobili hrabrost i poticaj za svoj rad, narod mora stati iza njih te im pomoći na način da će i narod preuzeti dio žrtve za dobro budućih generacija. Kad se stvarala moderna Hrvatska država jedino što je bilo zajamčeno je bila žrtva. Ta žrtva je gumicom izbrisana nakon rata od strane većine političara koji su sudjelovali u vlasti i koji su izručili Hrvatsku sumnjivom međunarodnom kapitalu za Judine škude, a narod doveli u beznađe i poziciju iseljavanja da bi se zaradila kora kruha. Hrvatska je primjer bogate zemlje. Nije čudo da su je svi htjeli. Od Slavonije, Istre pa do Dubrovnika je najljepši i najvrijedniji komad zemlje u Europi. To Hrvatski narod mora sebi osvijestiti i izdajnike kažnjavati. Prvo na izborima a kasnije na sudovima. Ukoliko ponovno ne postanemo domoljubi, patrioti, nacionalisti, i sl., naši će nam mediji svakako staviti tu etiketu i
„ohrabriti“ nas na iseljavanje iz ravne Slavonije, krasne Istre, sunčane Dalmacije i svih drugih krajeva lijpe naše.
Na dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac piše: sloboda se ne prodaje za svo zlato ovoga svijeta!
Nažalost, Ukrajina je najnoviji primjer svim narodima. Plasirane preko medija, verbalne podrške i izrazi zabrinutosti Ukrajini neće puno pomoći. Slobodu će morati sami izvojevati baš kao što je i Hrvatska to učinila devedesetih godina prošloga stoljeća.
Svaka žrtva za slobodu je vrijedila, međutim, svaka izdaja te slobode je morala biti kažnjena. Bez žrtve nema slobode, bez kazne nema katarze, bez katarze nema pravednog društva i funkcionalne države. U protivnom se vraćamo u vazalski položaj u kojem smo stoljećima bili – znamo svi kako nam je bilo. Ne ponovilo se!
