Istina, jučerašnji dokument iz Vatikana ne mijenja crkveni nauk. Fiducia Supplicans ozbiljno inzistira na razlikovanju između davanja blagoslova homoseksualnom paru i blagoslova njihove veze. Sretno im u prenošenju te razlike svijetu.
Svatko može moliti svećenika za blagoslov; to nikada nije bilo upitno. Ali kada dvoje ljudi zamoli svećenika da im udijeli blagoslov kao paru, kako Crkva može izbjeći dojam da svećenik, kao predstavnik katoličke vjere, ne blagoslivlja njihovu zajednicu?
Blagoslov, upozorava vatikanski dokument, ne može se “izvesti odjećom, gestama ili riječima koje su prikladne za vjenčanje”. Blagoslov treba biti spontan, a ne u obliku obreda koji priliči liturgijskoj molitvi.
Da, ali…
Svećenicima će se od danas sigurno obraćati parovi koji žele ne samo spontani blagoslov, već i javno slavlje: u crkvi, pred obitelji i prijateljima, uz glazbu, svi u najboljoj odjeći, te s domjenkom koji slijedi. Dovedite malo dijete na takvu službu, i hoće li to dijete doći kući s razumijevanjem da Crkva nije blagoslovila zajednicu?
Izjava Vatikana prepušta župnicima da sami odluče kako će odgovoriti na zahtjeve parova. Ipak, upozorava ih da se ne oslanjaju “na fiksnu prirodu određenih doktrinarnih ili disciplinarnih shema”. Oprostite na mom cinizmu, ali to mi zvuči kao poziv da se izbjegne doktrinarno pitanje, odnosno kako bi se izbjegle bilo kakve neugodnosti koje bi mogle nastati zbog crkvene osude protuprirodnih djela.
Dikasterij za nauk vjere dopušta (ohrabruje?) katoličke svećenike da održavaju svojevrsnu obrednu čistoću, govoreći da homoseksualnu zajednicu ne tretiraju kao brak, a u očima svijeta upravo to čine.
Izvor: quovadisecclesia.com
