Bošnjačke stranke nastoje održati status quo koji im dugoročno jamči potpunu političku dominaciju nad Federacijom BiH i nestajanje Hrvata u BiH kao političkog subjekta.
Naoko komplicirana i katkad zbunjujuća kakofonija o propasti neumskih pregovora i upitnoj budućnosti njihova nastavka koja ovih dana odjekuje javnim prostorom samo zrcali političke spinove i taktičke varijante temeljnih političkih pozicija triju naroda od kojih se sastoji BiH, piše Višnja Starešina za portal lider media
Pregovori o izmjenama izbornoga zakona pod pokroviteljstvom SAD-a i Europske unije doveli su na trenutak političku zbilju Bosne i Hercegovine u središte medijskog i političkog interesa. Pregovaračka runda između predstavnika bošnjačkih i hrvatskih stranaka u Neumu završila je bez dogovora.
Nakon držanja diskrecije tijekom pregovora američki izaslanik za reformu izbornoga zakonodavstva Matthew Palmer i direktorica Europske unije za zapadni Balkan Angelina Eichhorst prepustili su pozornicu bosanskohercegovačkim akterima za njihovu političku ekspresiju.
Hrvati, koji inzistiraju na izmjenama izbornoga zakona kako bi vratili Ustavom (Daytonskim sporazumom) zajamčenu jednakopravnost i zaustavili praksu da im Bošnjaci biraju predstavnike (eklatantan primjer Željko Komšić), optužuju bošnjačke stranke za opstrukciju dogovora i nastojanje da zadrže svoju političku prevlast nad Hrvatima. Ujedno su najavili svoju posljednju kartu – bojkot izbora – u slučaju da se novi izborni zakon ne prihvati prije raspisivanja izbora koji se trebaju održati u listopadu.
Prozirna politička taktika
Predstavnici bošnjačkih stranaka nastoje održati status quo koji im dugoročno jamči potpunu političku dominaciju nad Federacijom BiH i nestajanje Hrvata u BiH kao političkog subjekta. Čine to promičući ‘građansku’ državu i brisanje nacionalne pripadnosti, što je danas već potpuno prozirna politička taktika. Ali snagu im daju stvarna politička moć i sve veća demografska nadmoć. Srpski predstavnici (još) pod vodstvom Milorada Dodika, koji su svoje primarne političke ciljeve ostvarili autonomijom Republike Srpske, zauzeli su u ovom slučaju položaj promatrača.
Odgovara im pritom da se na Hrvatima lomi i razobličava bošnjačka politika ‘građanske BiH’, uveseljava ih što mogu staviti na YouTube šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića kad kao neki posebni izvjestitelj telefonom raportira Dodiku u Banju Luku o propasti bošnjačko-hrvatskih pregovora u Neumu.
No Srbima dugoročno ne odgovara da Bošnjaci sasvim potisnu Hrvate u Federaciji BiH jer poslije toga slijedi izvoz ‘građanske BiH’ i u Republiku Srpsku. A barem Srbi, još iz Miloševićeva doba, dobro znaju što to znači uvođenje ‘građanske države’ i načela ‘jedan čovjek, jedan glas’ u višenacionalnu, federativnu državnu zajednicu.
Cijela ta dramatična, naoko komplicirana i katkad zbunjujuća kakofonija o propasti neumskih pregovora i upitne budućnosti njihova nastavka koja ovih dana odjekuje javnim prostorom samo zrcali političke spinove i taktičke varijante temeljnih političkih pozicija triju naroda od kojih se sastoji BiH.
No izvan dnevne politike i pregovaračkih taktika postoji nekoliko faktora koji bitno obilježavaju te pregovore i koji će odrediti njihovu budućnost i ishod. Prvo, nakon mnogo vremena u njih je najizravnije uključen SAD preko svojega posebnog izaslanika baš za te pregovore – Matthewa Palmera. Drugo, Hrvati su u posljednjih petnaestak godina politički sasvim oslabljeni u Federaciji BiH, ulaze u pregovore bez ijedne jake karte osim (suicidalne) prijetnje praznom puškom kako će u slučaju izostanka dogovora bojkotirati izbore.
Novi proces traži nova lica
Bošnjaci su nadomak cilju ostvarenja potpune političke dominacije u Federaciji BiH i mogućnosti da legalno izabiru političke predstavnike Hrvatima (ne samo u Predsjedništvu BiH). A to bi značilo poraz američkoga koncepta daytonske BiH, dalo bi argumente za odcjepljenje Republici Srpskoj i bilo bi loša preporuka SAD-u za buduće krizne modele.
Uz to, u skladu s geopolitičkim preslagivanjima diljem nove Europe, BiH ulazi u novu fazu ustrojavanja države, nastojanja smanjenja ruskog utjecaja i u proces neke vrste europske i transatlanske integracije. U tom kontekstu teško mi je zamislivo da dočeka raspisivanje izbora s postojećim izbornim zakonom. No priliku za Hrvate BiH da se ipak donekle izvuku iz potpunoga političkog poraza može stvoriti Matthew Palmer (jer mu to sada treba), a Dragan Čović postaje teret.
Jednako tako, novi proces traži nova lica. Mladi banjolučki gradonačelnik Draško Stanivuković, koji je spojio građansku retoriku i kokardu, već slovi kao nasljednik otpisanoga Milorada Dodika. Premijer sarajevskoga kantona Elmedin Konaković ubrzano se profilira u novoga bošnjačkog lidera (pod građanskim plaštem, dakako), a Bakir Izetbegović nakon vrlo uspješno odrađene političke dionice signalizira povlačenje. Dragana Čovića, koliko čujem, napušta optimizam. Ali još nisam čula da nakon političke katastrofe u koju ih je doveo namjerava pomoći Hrvatima – svojim odlaskom.
