Jeziv eksperiment kao model kolapsa ljudskog društva. Iza pomalo poetičnog naziva “Universe 25” (“Svemir 25”) krije se jedan od okrutnijih te, po našemu mišljenju, besmislenijih eksperimenata u povijesti znanosti.
Godine 1968., osmislio ga je američki etolog i istraživač ponašanja John B. Calhoun (1917. – 1995), poznat po proučavanju gustoće naseljenosti i njenih učinaka na ponašanje. Izgradivši svojevrsnu mišju utopiju, koja se s vremenom pretvorila u distopiju, ovaj zaposlenik “Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje” pokušao je dokazati kobne učinke prenapučenosti na populaciju glodavaca te taj nimalo optimističan model prenijeti na budućnost ljudske rase.
U pet godina eksperiment – pokusa na miševima, Calhoun je došao do zaključka da je, čak i uz obilje resursa nužnih za opstanak, osobni prostor nužan za sprečavanje društvenog kolapsa.
Znanstvenik je, naime, izgradio ono što je nazvao “rajem za miševe”, nastambu u kojoj su ovi glodavci imali neiscrpne količine hrane i vode, kao i dovoljno prostora za kretanje. Njeni prvi stanovnici bila su četiri para miševe. Ovi su učinili ono što miševi već rade te su se smjesta bacili na prokreaciju. Očekivano, populacija je naglo rasla – na vrhuncu, kolonija je brojala 2.2000 jedinki – da bi nakon 315. dana reprodukcija počela dramatično opadati.
Kad je nastamba dosegla šest stotina stanovnika, među njima se formirala jasna hijerarhija. Alfa miševi, veći i snažniji, počeli su napadati grupu, dok su manji mužjaci postajali sve pasivniji. Potonji su prestali štititi ženke, pa su ove postale agresivne, čak i prema vlastitim mladuncima. S vremenom, kako je njihov životni prostor bivao sve skučeniji, postajale su sve nezainteresiranije za parenje. Nakon otprilike godinu dana, zabilježen je ekstremno nizak natalitet, kao i drastičan porast smrtnosti mlađih glodavaca.
Ubrzo, pojavila se nova klasa mužjaka, koje je Calhoun nazvao “lijepim miševima”. Ovi su se odbili pariti sa ženkama i boriti za prostor s ostalim mužjacima – hrana i san bile su jedine dvije stavke koje su ih zanimale.
U trenutku kad su “lijepi mužjaci” i “agresivne ženke” činili većinu populacije, otpočeo je strmoglav kolaps mišjeg društva. Smrtnost mladunaca dosegla je 100%, a reprodukcija nulu. Među preživjelima, opažena je homoseksualnost te, unatoč obilju hrane, sklonost kanibalizmu. Calhoun je ovakvo ponašanje okarakterizirao kao “bihevioralno urušavanje”.
Do 1973. godine, okrutni eksperiment ubio je i posljednjeg miša u koloniji. Calhoun ga je, ne budi lijen, ponovio još dvadeset pet puta, svaki put s jednakim rezultatom. Narednih godina, njegov znanstveni rad koristili su brojni sociolozi, kao model za tumačenje društvenog kolapsa, podgrijavajući urbane strahove koji prenapučenost povezuju s porastom nasilja.
Mnogi autori su, ignorirajući činjenicu da je Calhoun antropomorfizirao miševe, koristeći za njih termine kao što su “društveni izopćenici” i “maloljetni delinkventi”, pozivali na kontrolu populacije pa čak i progon marginaliziranih zajednica. Neki su pak povukli paralele s modernim društvom, govoreći o slabim, feminiziranim muškarcima nesposobnim za zaštitu i agresivnim ženama lišenim majčinskog instinkta, ignorirajući činjenicu da ljudi, u pravilu, nisu miševi.
Piše: Lucija Kapural/povijest.hr
