Kad ljevica viče „cenzura!“, „zabrane!“, „sloboda umjetnosti!“, uvijek se ispostavi jedno – oni nisu protiv zabrana. Oni su samo protiv tuđih zabrana.
Lijevi mediji i lijeve društvene pojave su jasno izrekle svoj stav.Ako niste zato da se kvaziumjetničke ljevičarske svinjarije financiraju javnim novcem, vi ste ustaški ekstremist i “zabranitelj”.
A kad njihova ruka pritisne gumb za „ban“, to onda nije cenzura, nego „borba protiv govora mržnje“. Kad oni nekome otkažu prostor, to nije zabrana, nego „poruka društvu“. Kad oni nekome uskrate nastup, to nije totalitarizam, nego „progres“.
Evo svježeg primjera – balet izrealskog koreografa. Dopušten je, ali ne zato što balet kao umjetnost nikome ne smeta, nego zato što je koreograf protivnik izraelske vlade. Bravo! To je kriterij. Dakle, da čovjek kojim slučajem podržava izraelsku vladu – balet bi odjednom postao „kontroverzan“, „politički problematičan“ i „uvredljiv za javnost“.
To je logika lijevog zabraniteljskog kruga: sadržaj nije važan, važno je tko ga potpisuje i kakvo je njegovo mišljenje. Ako si njihov, možeš plesati, glumiti, pjevati i crtati što god hoćeš. Ako nisi – dobrodošao u digitalni logor šutnje.
Apsurdne verzije te logike već možemo predvidjeti…
Najveći paradoks? Izrael, kojeg ti isti prozivaju, demokracija je. Tamo postoji vlast, oporba, mediji, sloboda govora – ljudi otvoreno kritiziraju vladu. A naši lokalni „demokrati“ i borci za „slobodu izražavanja“ podupiru teroriste ,vjerske diktature u kojima se žene kamenjuje, novinare zatvara, a balet (i sve ostalo) nikada ni ne bi dobio šansu.
Zato jedno pitanje za kraj: Tko su pravi zabranitelji? Oni koji kritiziraju vladu u demokraciji – ili oni koji u ime „tolerancije“ gase sve što im se ne uklapa u ideološki kalup?
Odgovor je, čini se, jasan.
Izvor:liberal.hr/index.hr
Crodex.net
