Nisu problem „Čavoglave“, problem je hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu
I tako smo došli do situacije da će i u tramvaju biti zabranjeno pjevati „Čavoglave“ Marka Perkovića Thompsona, u obradi sastava „Niprije“, na glazbu „Zvončići“ koja je već godinama dostupna na društvenim mrežama.
Trenutak opuštanja ili kako god nazvali pjevušenje jinglebellsnih „Čavoglava“, u izvedbi Djeda Božićnjaka i božićne asistentice (ili je ipak Djed Mraz i sretni blagdani, s obzirom na to da živimo u neutralnom vremenu gdje svatko može biti diskriminiran, a i difamiran, pa i dezinformiran) izazvao je u glavnoj medijskoj struji nadnaslove „snimka uznemirila građane“, paradoksalno, i „hrvatski“ i srpski mediji imaju istu opremu kada je o „Čavoglavama“ riječ. Tko je to uznemiren i zašto? Je li onda došlo vrijeme da se pojedincima sporna pjesma – posve zabrani? U čemu je nevolja s tom pjesmom koja je devedesetih podizala moral hrvatskim braniteljima, i zašto je desetljećima poslije sve izokrenuto u suvremenoj Hrvatskoj?
Treba li Djed Mraz pjevati „Stan’te paše i ustaše“ u izvedbi Baje Malog Knindže pa da hrvatski mediji, osobito oni u stranom (srpskom) vlasništvu budu zadovoljni i s umilnošću i likeovima prate crveno-bijelog djedicu dok pjeva velikosrpske pjesme o obrani pravoslavlja lavljim srcem do „olujne“ bežanije? Jer, s hrvatskim pjesmama u Hrvatskoj danas očito postoji problem, kao da je riječ o vremenu SR Hrvatske, a ne samostalne i suverene države koja je obranjena i pjesmom. Kako obrambeni simbol postane spornim nakon proteka vremena i političkoga prilagođavanja novim-starim „regionskim“ vjetrovima? Vjerojatno je politički i društveno ispravnije pjevati „Sitnije, Cile, sitnije“ nego „Kreni gardo, bandu gazi“, budući da ova druga podsjeća na mračne ratne devedesete i krvarenje domovine, a prva na svijetle osamdesete, jer „tko nas bre zavadi“, ako treba sve će Lepa Brena i dogodine u zagrebačkoj Areni umotati u svoje svilene čarape i kao prava Jugoslovenka prišapnuti da je za ljubav, da je i u zločinačkoj uniformi Fahreta Jahić uvijek bila za bratstvo, jedinstvo i „hajde da se volimo“. I mediji će joj tepati kao „Kod nas doma“, kao snahi, kao guji bez zmijskoga jezika. I dok Thompson nije dobrodošao u hrvatskim gradovima, dok se sve hrvatsko obostrano proglašava ustaškim (koja je ovo država?), folk-zvijezde s one strane privlače stotine tisuća gledatelja. I neka se pjeva, ali neka nas se ne pravi ludima. Neka ne stvaraju neku novu ugroženost tamo gdje je nema, prijetvorno sišući iz hrvatskoga državnoga proračuna za sve svoje novovjeke laži i obmane, obilno nagrađeni sinekurama u redakcijskim i državnim strukturama.
Oni koji su rat izgubili u miru polako, medijski osobito, čine sve da, zapakirano postjugoslavenstvom i drugim poraženim ideologijama, zavladaju nad sjećanjem. Nasilje je prikazivati da su obje Jugoslavije pridonijele (i) afirmaciji krvlju obranjene zemlje (napadnute od SFRJ!), kako „Novosti“ veličaju novu knjigu Dejana Jovića. Nasilje je gutati gluposti i trpjeti zbog diktatura manjina. A tipičnom hrvatskom šutnjom pognutih se glava upija i trpi, jer netko drugi će, valjda, misliti i glasno zavapiti protiv sve očitijega nasilja nad Hrvatima i zdravim razumom. Pa kada nije dovoljno isključiti mikrofon, neka se stvari nazovu pravim imenom, neka politika zabrani pjesmu „Čavoglave“ pa da znamo kako se zbog nje može i u zatvoru završiti kao nekada zbog „Vile Velebita“ ili „Ustani, bane“. Neka se poželjnima odrede kninske i druge velikosrpske pjesme devedesetih, pa da napokon pojmimo dokraja koloniziranu, bruxellsko-beogradsku Hrvatsku. Jer, ovako, postaje besmisleno. Svakodnevno iščekivati novi medijski incident i umjetno zgražanje nad onim što je izgradilo hrvatsku državu postaje prilično zamorno. Jasno da se mnogi ne bi „šteli mešati“ i pozivati na sporni usklik s početka „Čavoglava“, no budimo otvoreni, nisu problem „Čavoglave“, problem je hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu. Ona smeta i bode oči, ona je „nasilje nad Srbima“, paradoksalno, nasilje nad onima koji vladaju koalicijom i šute o tisućama nestalih hrvatskih branitelja i civila. Kako da s odobravanjem i mjesna i nacionalna vlast sluša pjesmu pobjede? Nije im po ukusu, unatoč skorašnjim izborima. Obljetnica Vukovara je prošla, do „Bljeska“ i „Oluje“ još je daleko, to su jedini dani kada medijska Hrvatska sliči onoj većinskoj, narodnoj, u tišini. Ako je vjerovati popisu stanovništva, u ovoj državi žive apsolutnom većinom Hrvati i katolici. Ali ne smiju pjevati „Čavoglave“. Sve je drugo dopušteno, kao. I da, ne smiju se javno moliti, u vremenu ljudskih prava, tako rado zabranjivanih u bivšem režimu. Doći će na red i „u boj, u boj, za narod svoj“, pitanje je vremena.
U čemu je tvoj problem, moja Hrvatska? Samo u zaboravljanju, ili je stvar dublja, neraščišćenija, perfidnija? Jesu li naši pobijedili 1995. ili je to bio samo privid, sve maglovitije omamljen dimom kuhanoga vina i pečenih kobasica sa Zrinjevca? Pamti li još tko „Radio Benkovac“ i velikosrpsku propagandu dok su tražili izlaz na more, koljući po Ravnim kotarima i granatirajući hrvatske gradove? Ako ne pamti, neka posluša Radio Borovo (Selo), na čistom srpskom jeziku čut će usred Hrvatske sve što čita i čuje u „hrvatskim“ medijima. Pa onda neka vele da ne treba donijeti Zakon o hrvatskom jeziku. Ali, nakon svladavanja te, tako teške zaprjeke u 33. godini samostalnosti, neka se pristupi i raspravi o „Čavoglavama“, da budemo sigurni – pjevati ili ne, šutjeti ili vikati „car je gol“. Do tada, ako je moguće – Stop nasilju nad Hrvatima! Neka se taj naslovni natpis, jednom negdje, postavi kao opomena šutljivoj većini.
Izvor:HKV/Tomislav Šovagović
