Onoga trenutka kada uđete s nekim u raspravu o tome jesu li cvrčci, crvi, a sutra gusjenice i žohari, štetni ili ne za ljudsku prehranu, to je trenutak pomicanja Overtonovog prozora od faze *nezamislivo* ( nema šanse, ne želim ni razmišljati o tome) do faze *radikalno* ( ideja je ekstremna ali počinjemo razgovarati o njoj i argumentirati, svađati se, pro i kontra.)
Potrebno je pridobiti ljude za uvući ih u raspravu.
Tu ogromnu ulogu igraju mediji. Pratite kako se razvijaju stvari na medijima.
Kada smo uvučeni u raspravu, kada počnemo razgovarati o tome tada se privikavamo na samu ideju i tada je dobar dio ljudi već spreman za pomicanje Overtonovog prozora ka sljedećoj fazi: *prihvatljivo*.
A zatim ka fazama *razumno* i *popularno*.
Sjetite se da je ideja: nadzorne kamere na svakom koraku, prije dva desetljeća bila nezamisliva Orwelovska fantazija.
Overtonov prozor se u međuvremenu, u slučaju kamera pomaknuo na fazu *razumno*, prihvatljivo.
I možemo već reći da postaje neka vrsta nužnosti. Dakle, *popularno*.
Zato je svaki ulazak u raspravu o kvaliteti prehrane kukcima voda koja ide na mlin agende .
I zato je jedini odgovor na tu priču:
Neću, bljak i točka.
Neka Overtonov prozor ostane na * nezamislivo*